Milanovićev obračun kod NATO-korala: nezaustavljiva sila udara na nepomični objekt

Spominjanje Daytonskog sporazuma i izborne reforme u BiH, u tekstu od 15.000 riječi, nije povijesni rezultat. Ali je jasno pokazivanje crvene linije preko koje Hrvatska ne želi da se prelazi - to zaista jest rezultat

Nezaustavljiva sila nailazi na nepomični objekt. Tako se može opisati Milanovićev diplomatski obračun kod NATO-korala. Nezaustavljiva sila zato što je očito bila potrebna ta nekakva predsjednikova doza ludosti ili karaktera, kako god se to nazivalo– pa da se ovaj NATO summit pretvori u prvi sastanak na vrhu na kojemu Hrvatska do zadnjeg časa prijeti da će srušiti konsenzus o završnoj deklaraciji ako se ne uvaže specifični hrvatski zahtjevi u dijelu teksta koji nema veze sa samom biti summita, ali je predsjedniku Zoranu Milanoviću i Hrvatskoj bitan. Nepomičan objekt – zato što NATO kao najmoćniji vojni savez u povijesti čovječanstva ipak ne pleše kako svira Hrvatska, pogotovo ne u fazi kad na njezino ponašanje utječe retrogradni Merkur, ili retrogradni Milanović, kako god nazvali taj fenomen. Ali šalu na stranu.

Svi znamo da je to paradoks, da ne mogu istovremeno postojati i nezaustavljiva sila i nepomični objekt s kojim se ta sila susreće. Objektivno, činjenica jest da je predsjednik Zoran Milanović ubacio Hrvatsku u brzinu nezaustavljive sile, inzistirao na nečemu što su administracija NATO-a i ostali saveznici smatrali da će samo od sebe nestati jer će se Hrvatska povući i odustati kad vidi da joj nešto ne prolazi. I dobio je dvije od tri stvari koje je tražio da se ubace u tekst završne deklaracije u onom dijelu koji spominje Bosnu i Hercegovinu. Oko trećeg zahtjeva, da se u tekstu spominju izrijekom i konstitutivni narodi, i to na mjestu gdje su se u prvoj verziji spominjali građani BiH, rezultat je bio 0:0. Milanović nije uspio isposlovati spominjanje konstitutivnih naroda. Ali je, za utjehu, dobio brisanje spominjanja građana. U tom trenutku ta sila nije više bila nezaustavljiva. Objekt je ostao nepomičan. Željko Komšić, član Predsjedništva BiH iz redova prevarenog naroda, iste se večeri javio s tvrdnjom da to što nije prošlo ubacivanje konstitutivnih naroda u tekst NATO-ove deklaracije znači dodatno delegitimiranje tog koncepta konstitutivnosti i jednakopravnosti triju naroda u BiH. Ali to je nadobudno Komšićevo konfabuliranje s udaljenosti od 1700 kilometara od mjesta događaja. Nisu na kraju u deklaraciji spomenuti ni građani: znači li to, po Komšiću, isto tako delegitimiranje statusa građana BiH? Njegovo zaključivanje pada već na tome. Predsjednik Milanović ipak je nešto postigao. Doveo je Hrvatsku u poziciju u kojoj je vrlo jasno pokazala gdje su crvene linije preko kojih ne želi dopustiti da njezini saveznici prelaze na njezinu štetu. Možda su se NATO i neke zemlje saveznice dosad oglušivale na hrvatske molbe oko toga da savez stane u retoričku obranu principa konstitutivnih naroda na kojima je izgrađen mirovni sporazum iz Daytona i Ustav BiH. Možda se nisu oglušivale, nego su saslušale hrvatske molbe, razmislile i odlučile ih ignorirati jer te druge države vjeruju da je rješenje u nečemu drugome. Ali nakon ovog ponedjeljka, i NATO i sve naše saveznice znaju gdje su te crvene linije koje Hrvatska ima kad se raspravlja o BiH. Prijetnja blokadom nikad nije najbolja stvar jer se može obiti o glavom onom koji prijeti, pogotovo kad nije velika sila. U načelu nije dobra prijetnja blokadom deklaracije bilo kojeg, a kamoli jednog takvog važnog summita NATO-a kao što je ovaj, na kojemu se simbolički jačao savez povratkom Amerike iz bespuća po kojima ju je vucarao Donald Trump u saveze i partnerstva koja ponovo želi jačati Joe Biden. Ali ako ništa drugo ne daje rezultat osim takve diplomatske prijetnje, i ako se ta prijetnja odigra na način koji nije destruktivan, onda trebamo gledati rezultat. Spominjanje Daytonskog sporazuma i izborne reforme u ukupno šest riječi, u tekstu koji ima gotovo 15 tisuća riječi, nije povijesni rezultat samo po sebi. Ali jasno pokazivanje crvene linije koja je Hrvatskoj važna i preko koje ne želi da se prelazi – to zaista jest nekakav rezultat. I premijer Andrej Plenković imao je svoje diplomatske ofenzive oko hrvatskog pitanja u BiH. Otvorio je svojedobno o tome raspravu na Europskom vijeću, na najvišoj mogućoj razini u EU, među premijerima i predsjednicima 27 država članica. Ali, ta je rasprava bila bez pisanih zaključaka, samo informativna točka dnevnog reda, tako da je situacija na tom summitu EU bila drukčija nego ova sada s Milanovićem na summitu NATO-a. Ne

• bolja, ne lošija, naprosto drukčija.

Predsjednik je inzistirao na nečemu za što je administracija NATO-a smatrala da će nestati samo od sebe jer će Hrvatska odustati kad vidi da joj nešto ne prolazi