Živimo li u simulaciji i paralelnoj stvarnosti
U ožujku ove godine Kraljevsko društvo iz Londona objavilo je znanstveni rad pod nazivom “Vjerojatnost i posljedice življenja u računalnoj simulaciji”. Autori su dvojica kanadskih matematičara, Alexandre Bibeau-Delisle i Gilles Brassard, koji je jedan od pionira kvantne znanosti o kvantnoj informaciji te pionir kvantne kriptografije.
Prof. Brassard zapravo je utemeljio znanost o kvantnoj informaciji. U tom svojem radu dvojica znanstvenika navode kako je pod određenim pretpostavkama moguće postaviti izvedenicu Drakeove jednadžbe za proračun vjerojatnosti koliko je svemir rezultat usmjerene simulacije. Procjenjujući labava ograničenja za neke od uvjeta u toj jednadžbi, upućuje na to kako ta vjerojatnost ipak nije tolika koliko se prije pisalo da jest, posebno u scenariju u kojem su simulacije ponavljajuće.
Dvojica su matematičara istraživala i mogućnost prisluškivanja takve simulacije izvana te predstavili mogućnost općeg napada koji bi zaobišao pokušaje korištenja kvantne kriptografije unutar simulacije, čak i ako su kvantne osobine simulacije autentične. Dosta komplicirani uvod ipak otkriva kako su dvojica znanstvenika na utemeljen način zaključila kako je moguće da doista živimo u simulaciji iako ta mogućnost nije tako izražena kako se pisalo u nekoliko navrata proteklih godina. Odakle uopće interes za istraživanje mogućnosti da zapravo živimo u simulaciji, nije teško pogoditi. I Bilbeau-Delisle i Brassard pišu kako je prilično jezovita ideja da zapravo ne živimo, nego je to život simuliramo opisivan u romanu “Simulacron-3”, a pogotovo u filmskoj trilogiji “Matrix”. Sva ta istraživanja, međutim, nisu bila osobito ozbiljna. I oni će priznati kako je jedno od studioznijih ono Nicka Bostroma, švedskog filozofa sa Sveučilišta u Oxfordu. On kaže: “Ako se društva ne nastoje samouništiti prije nego što pribave tehnologiju nužnu za eksploataciju znatnog dijela računalne snage inherentno dopuštene zakonima fizike, mogućnost da živimo u simulaciji približava se maksimalnoj vjerojatnosti.”
Kvantna računala
Bostromovo se mišljenje tumači pesimističkim, no jedino je prihvaćeno kao suvislo kada se o ovoj tematici radi pa je tako dospjelo i u mainstream svjetske medije. S njim se složio, a tko bi drugi nego, Elon Musk, koji je rekao kako su šanse da živimo u stvarnosti jedan naprama milijardu. Dvojica se matematičara ne slažu da je mogućnost da živimo u simulaciji baš tolika.
– Unatoč nekim našim argumentima koji su kompatibilni s takvim gledanjem, pokazujemo kako bi cijena simuliranja naše okoline i mogućnost ponavljajuće simulacije upućivala na to da je i u najrealističnijim scenarijima vjerojatnost zapravo u korist našeg života u stvarnosti – navode kanadski znanstvenici.
Ono što je sasvim sigurno u takvom razmišljanju jest kako je praktično nemoguće simulirati fizikalni model naše stvarnosti na postojećim resursima. Za to bismo DVOJICA KANADSKIH MATEMATIČARA ZAKLJUČILA SU KAKO JE MOGUĆE DA DOISTA ŽIVIMO U SIMULACIJI morali imati funkcionalna kvantna računala. A ni to ne mora biti točno ako ne postoji točka u kojoj gustoća informacija našeg svijeta postaje beskonačnom ili je gravitacija doista izvan dosega kvantne mehanike te zahtijeva čak i snažnija računala. Bostrom i njegov očiti poklonik Elon Musk nisu i jedini koje je zaintrigirala ideja o tome da zapravo živimo u simulaciji. Lani je znameniti astrofizičar Neil deGrasse Tyson procijenio kako je šansa da živimo u simulaciji čak 50:50. – Možda je to razlog zbog kojeg ne možemo putovati brže od brzine svjetlosti. Jer, ako bismo to mogli, bili bismo u mogućnosti dospjeti do druge galaktike prije nego što je uspiju programirati. Pa je tako programer to postavio kao ograničenje – rekao je deGrasse Tyson na emisiji StarTalk.
Da je računalna snaga presudan čimbenik u stvaranju ovako kompleksne simulacije kakva je naša stvarnost, smatra i nuklearni fizičar Zohreh Davoudi s MIT-a.
– Mi živimo u svijetu kojim vladaju zakoni matematike s naizgled proizvoljnim konstantama. I to otvara pitanje. Ako svemirom u cijelosti vladaju ti zakoni, ne bi li ga dovoljno snažno računalo moglo točno simulirati. Bi li naša stvarnost mogla biti nevjerojatno detaljna simulacija postavljena od neke znatno razvijenije civilizacije, pita se Daovudi. Ima i onih koji tvrde kako postoji i točan trenutak kada ćemo i zaista doznati je li takvo što moguće.
– Jednom kada izumimo takvu tehnologiju, vjerojatnosti se okreću od udaljene mogućnosti prema 50:50, dakle od toga da smo stvarni pa do toga da sasvim sigurno nismo, ako bi takav proračun bio ispravan – rekao je astronom David Kipping.
U ovom trenutku ipak ne znamo hoćemo li uopće moći stvoriti takvu tehnologiju, vjerojatnije je da ćemo doći do neke neprelazne točke s koje ćemo teško ili nikako moći dalje. Tako se barem u ovom trenutku čini. Jedan je znanstveni medij plastično opisao kako bi ‘naša’ simulacija doista mogla izgledati. Neka to, primjerice, objave u vijestima, otkriće da živimo u simulaciji. Sve oko nas, pa i naša tijela i umovi namjerna je iluzija. Naše je postojanje virtualno, nikada zapravo nismo postojali. Mi smo tek nizovi jedinica i nula, bitova. Pretpostavimo li da je cijeli svijet računalni program gdje moramo rješavati kompleksne probleme kako bismo se pomaknuli na viši nivo, i osobno i kolektivno. Tako, ako ste rođeni u razvijenoj zemlji, vaš je igrač, gamer, izabrao izazovniji put. Ili su nas naši gameri napustili čim su posložili igraću mapu, nivo za koji smo zamišljeni. Kolektivno, vjerojatno bi se pojavio strah da će netko ‘našu’ igricu naprosto – ugasiti. Počinje val kriminala, mnogi si umišljaju da mogu raditi što žele, krasti, pljačkati, provaljivati, a broj tučnjava raste, pa i ubojstava. Jer, to otkriće svakoga oslobađa bilo kakve krivnje, ionako je sve simulacija. Pojavljuju se različiti religijski kultovi, mnogi od njih tvrdit će kako su zapravo cijelo vrijeme bili u pravu. Propast društva bila bi neminovna. Sama Drakeova jednadžba kojom se bave dvojica kanadskih matematičara, zapravo je postavljena u svrhu proračunavanja vjerojatnosti da nismo sami u svemiru, s pomoću nje procjenjuje se broj drugih inteligentnih civilizacija u našoj galaktici koje bi sada mogle postojati. Temeljem te jednadžbe, dakle, proračunata je ova po kojoj bi se proračunavala vjerojatnost da zapravo živimo u simulaciji. Ta je formula Bibeau-Delisleu i Brassardu ponudila dva moguća ishoda – ili živimo u simulaciji ili je majušan dio napredne računalne snage posvećen simulaciji naših mozgova. – Društvo bića sličnih nama, ali s mnogo većim tehnološkim napretkom, moglo bi doista odlučiti kako nije baš etično simulirati bića s dovoljno preciznosti kako bi ih učinili svjesnima zavaravajući ih i držeći odsječenima od stvarnog svijeta – zaključuju dvojica znanstvenika zašto bi drugi scenarij mogao biti točnijim. Bolje je, dakle, u tu svrhu simulirati samo ljudski mozak.
Kao u Matrixu. Možemo li onda iz te simulacije umaći, kao likovi te kultne filmske trilogije?
– Ako je kvantne fenomene teško izračunati na klasičnim sustavima kao što vjerujemo da jest, simulacija koja bi činila naš svijet najvjerojatnije bi se vrtjela na kvantnim računalima – kažu oni. No, neki izvanzemaljski entitet koji to kontrolira ne bi mogao izmjeriti kvantnu prirodu našeg svijeta a da se ne razotkrije. Kvantna kriptografija koristi isti princip, a Brassard je, znači, njezin pionir. Ta činjenica, da bi se gameri te simulacije morali pokazati, nama bi mogla omogućiti da napravimo enkriptirane planove koji su skriveni od tih naših gamera, poput premještanja sebe samih u vlastite simulacije. No, opet, mogla bi nas sačekati nova obmana, a to je da nam učine privid kako je moguće da sakrijemo informaciju, a oni zapravo za nju znaju cijelo vrijeme.
– Ako se simulatori posebno naljute na naš pokušaj bijega, mogli bi nas poslati u simulirani pakao gdje bismo barem dobili potvrdu kako zaista živimo unutar simulacije te naša paranoja nije bila neopravdana – zaključuju kanadski matematičari.
Ako je tako, onda nam nema spasa, zauvijek ćemo ostati zarobljeni, a zli će nas gospodari stalno obmanjivati. Brassard i Bibeau-Delisleu zaključak su svojeg rada podijelili u četiri dijela. Naša stvarnost može se simulirati na kvantnim, ali ne i na klasičnim računalima. Simulirane civilizacije mogu stvoriti vlastite simulacije onda kada stvore za to nužnu tehnologiju. Ponašanje je inteligentnih bića neovisno bez obzira na to jesu li stvarna ili simulirana.
Hoće li nas deinstalirati?
– U izostanku dodatnih dokaza ukupna proporcija simuliranih bića dobra je procjena vjerojatnosti da živimo u simulaciji. Taj zadnji zaključak posudili su od samog Bostroma, svejedno se bez te teze teško može raspravljati o ovoj temi u mjerljivoj maniri – kažu oni. Vratimo se načas u ovu našu stvarnost, bila ona stvarna ili ne. Koliko ste puta na računalu odigrali, primjerice, Sim City? Ovog je autora, recimo, posebno intrigiralo što ta igra – nije imala kraja. Simulacija je trajala koliko ste vi to željeli. Dok je niste poželjeli odigrati od početka, bolje i savršenije, čime je ona postala ponavljajuća. Ili dok je niste deinstalirali s računala ili obrisali s diskete, već ovisno u kojem ste desetljeću igrali ovu popularnu igru. Hoće li netko negdje deinstalirati i nas, ne znamo, no vjerovati je da, ako se to i dogodi, nećemo toga ni biti svjesni.