Pamić: Bio sam u šoksobi 29 dana, a sad me ‘stresiraju’ još i vatreni

Najvećega istarskog nogometaša u povijesti, ne samo po morfološkim obilježjima, Igora Pamića (51), tražili smo u rodnome Žminju, a pronašli ga u – Medulinu. O intervjuu smo pregovarali nekoliko dana, ne zato što je Pamić tome pružao otpor, nego zato što ga nije bio u stanju dati. Naime, naš blagi div prošao je dramu s koronavirusom, još uvijek se brzo umara, ima napadaje kašlja i oporavlja se puževim koracima.

– U Medulinu sam u apartmanu jer mi je tu blizu bolnica, ako mi, ne daj bože, ponovno zatreba, a i dolazi mi terapeut s kojim vježbam – kaže Pamić i uz stanke kako bi udahnuo nastavlja:

– U pulsku bolnicu bio sam primljen 5. svibnja, u njoj sam proveo 29 dana, imao sam upalu pluća, teži oblik, blizu onog najgoreg. Nisam bio na respiratoru, bio sam u šok-sobi na brzoprotočnom kisiku. Jedan dan bilo je “knap” po nalazu krvi hoću li morati na respirator, ali, hvala Bogu, prevagnulo je da ne moram.

Prevelik respekt Engleza

Jeste li se uplašili za život? – Nisam se bojao za svoj život, nisam uopće o tome razmišljao, nego samo o tome kako ću se oporaviti i izići iz bolnice. Bilo je jako neugodno slušati druge pacijente koji su dolazili s tih aparata, ljude koji su bili u šoku, govoreći kako je to gore od pakla, da u tim trenucima ne pomišljate ništa drugo nego kada će vam stati život, i da nikoga više nećete nikada vidjeti. Iz toga sam mogao naslutiti kako bi moglo biti, ali nisam se dao. Bilo je to dosta teško, neugodno. Prvi dan kada sam došao u šok-sobu, žena pokraj mene je umrla.

Koliko ste izgubili na težini? – Izgubio sam 22 kilograma u 29 dana, ma ne možete jesti, ne možete ništa... Ali, to je dobro – nasmijao se Igor i dodao:

– Sad imam oko 130 kilograma, to je super.

Koliko dugo će trajati oporavak? – Predviđeno je mjesec dana, dakle još dvadeset dana. Još sam na kisiku, na potpomognutom disanju, jer pluća su mi još u lošem stanju. Polako ih vježbama moram otvarati i oporavljati se. To je zaista specifično stanje, na trenutak ste dobro, a onda za pola sata opet ne možete udahnuti. To mi pomalo udara na živce, ali ne preostaje mi ništa drugo nego koncentracija i strpljenje. Najgora je kod te bolesti ta neizvjesnost, da vam nitko ne može reći kada će ona doista biti iza vas. Meni je još veći šok bio što mi je majka bila primljena u bolnicu tri dana nakon mene. Jer je od mene i dobila koronu. Srećom, izašla je nakon šest dana i odlično se oporavlja.

Jeste li bili životno ugroženi? – Mislim da nisam, zapravo to nisam htio ni pitati. Ali, u onom trenutku kada čujete da idete na onaj treći kat, u svakom slučaju nije vam ugodno. Znači da je to onaj najteži oblik i ne znate kako to može završiti.

Je li vam praćenje Hrvatske na Euru stres?

– Zna se kako svi mi doživljavamo utakmice reprezentacije, pogotovo mi koji smo tamo bili kao igrači (Pamić je bio na Euru 1996., nap. a.), to je poseban adrenalin i neke drukčije emocije. Zadovoljstvo, sreća, a automatski i stres. Nervirao sam se, ali nije to bila ni veća ni manja nervoza od uobičajene kada igra Hrvatska.

Jeste li razočarani nastupom protiv Engleza?

– Nimalo!

Znači, na Dalićevoj ste liniji? – Nisam, samo sam takvo što i očekivao, zato što Hrvatska već dulje ne igra dobro. I došli su naši na Euro ne baš s puno samopouzdanja. Jedno je priča, a drugo je stvarno psihičko stanje igrača. Brinuo me Dalićev prevelik respekt prema Englezima. Naime, Englezi su prije te utakmice puno pričali o nama, a kada netko puno priča o suparniku, znači da osjeća određeni strah. Nije Englezima bilo svejedno, oni su bili pod većim pritiskom od naših.

Sad će pokazati ponos i inat

Dalić tvrdi da nam nedostaje realizacija, ali je optimističan. A realizacija je najvažniji segment igre.

– Moram malo braniti Dalića. On je izbornik i mora biti optimističan. Pa vi novinari morali biste to razumjeti. Ali kaže i da nekim stvarima nije zadovoljan. Mislim da Dalić ipak ima podlogu za optimizam. Zato što zna kakvu reprezentaciju ima i da ta reprezentacija ne može biti lošija od onoga kakva je bila u zadnja tri mjeseca. Može biti samo bolja. On zna da ima reprezentativce s iskustvom, da s takvim igračima treba proći skupinu. Jer mi smo ipak Hrvatska! A Hrvatska ima kvalitetu, ima ponos, inat... I kada uđemo u drugi krug, bit ćemo strahovito opasni.

Biste li stavili Petkovića u momčad?

– Protiv Engleske bih svakako drukčije napravio. Ne bih tako ispremiješao igrače, jer zna se da se igrač uvijek najbolje osjeća u svom prostoru. Znači, ako bih pogriješio u toj utakmici, radije bih pogriješio s Rebićem na boku i Petkovićem ili Kramarićem u napadu.

Kakvo je vaše mišljenje o Petkoviću?

– Nemam uvid u njegovo stanje. Ako je onakav kakav treba biti, onda bi trebao igrati. Ali, ako nije takav, onda treba tražiti druga rješenja. Petković je čudo, ali moram, na žalost, i to reći; Petković je ili fantastičan ili jako loš. Nikada nije negdje napola. Ili je prevaga ili nevidljiv. Od Dalića, koji nas je već bio oduševio i ima iskustvo, također očekujem da uđe u formu sad kad je najpotrebnije. I uvjeren sam da će i biti u formi, kao uostalom i naši dečki – zaključio je oporavljenik

• Igor Pamić.