Ima li BiH budućnost
Hrvati i Bošnjaci u slijepoj ulici, Srbi ih gledaju iz hladovine
Tri konstitutivna naroda preko svojih politika i danas nastoje ostvariti preddaytonske ciljeve, a to samo po sebi čini Bosnu i Hercegovinu nestabilnom, nefunkcionalnom i tenzijama opterećenom državom i društvom
Iako je rat završio prije više od četvrt stoljeća, Bosnu i Hercegovinu i danas muče iste podjele i problemi s kojima je ova zemlja izišla iz toga krvavog četverogodišnjeg razdoblja. Sigurnosna situacija jest puno bolja, infrastruktura i ekonomija su u znatnoj mjeri obnovljene, pa je uspostavljen i europski put kao zajedničko strateško opredjeljenje za budućnost BiH.
Međutim, tri konstitutivna naroda preko svojih politika i danas nastoje ostvariti preddaytonske ciljeve, a to samo po sebi čini BiH nestabilnom, nefunkcionalnom i tenzijama opterećenom državom i društvom. Slučajno ili ne, Daytonski mirovni sporazum napisan je tako da ga se može različito tumačiti pa svaki od naroda u BiH iz njega izvlači ono što njemu odgovara. Tako je on za Bošnjake tek polazište za reintegraciju nekada unitarne republike, za Srbe jamac njihovih ratnih „dostignuća“i visoke autonomije entiteta Republika Srpska, a za Hrvate potvrda da su, usprkos svojoj malobrojnosti u oba entiteta, jednakopravni s druga dva naroda. Nakon dva i pol desetljeća političkih kriza i blokada, uz nedosljedan intervencionizam međunarodne zajednice, čini se da je BiH danas na svojevrsnoj prekretnici. Nagađanja o „Daytonu 2“odbacili su svi ključni međunarodni akteri, uključujući novu američku administraciju, a formalno nitko se ni od političkih aktera u BiH ne odriče tog sporazuma, čiji je sastavni dio i ustav države. Pojavljivale su se različite ideje o promjeni daytonskog ustroja BiH, ali svi su svjesni da bi njegovo raspakiravanje gotovo izvjesno donijelo više novih problema nego potencijalne koristi. No, i tu se vide različiti motivi i koriste se različiti argumenti za „očuvanje Daytona“.
Nekadašnji savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića za ustavna i pravna pitanja, a danas zastupnik Naše stranke u državnom parlamentu, Damir Arnaut kaže da je odgovor na pitanje postoji li realna alternativa daytonskom ustroju BiH dvojaka, jer “Daytonski sporazum kao temelj stabilnosti je tu da ostane, a unutarnje ustrojstvo BiH će s vremenom evoluirati, no opet sukladno odredbama tog sporazuma”.
– Daytonski sporazum jedan je od ključnih elemenata stabilnosti u Bosni i Hercegovini i regiji. U nekoliko svojih aneksa predviđa stratešku ulogu NATO-a, OESS-a te drugih međunarodnih organizacija u njegovoj provedbi, što također čvrsto drži BiH u zapadnoj sferi. Istodobno, Dayton sadrži mehanizme za izmjene i dopune unutarnjeg ustroja BiH, po potrebi, omogućavanjem amandmana na Ustav BiH, odnosno Aneks 4. tog sporazuma – navodi Arnaut.
Nije tajna da tu “evoluciju” unutarnjeg ustroja gotovo sve stranke iz Sarajeva vide slično. Iako se međusobno žestoko bore za naklonost birača, SDA kao vodeća nacionalna bošnjačka stranka i formalno građanske stranke čije članstvo i rukovodstvo dominantno čine Bošnjaci, u strateškim ciljevima se ne razlikuju. Istina je da tzv. građanske stranke svakodnevno optužuju SDA da s vodećim nacionalnim strankama Hrvata i Srba radi na učvršćivanju nacionalnih podjela u BiH, ali oko svih ključnih pitanja nema razlika između njih i SDA. Od pogleda na prošlost do vizije BiH u budućnosti kao dominantno građanske države u kojoj će većina odlučivati. A ta većina su u BiH Bošnjaci (50 posto prema posljednjem popisu iz 2013. godine) i to je ono zbog čega ovakav koncept odlučno odbacuju i hrvatski i srpski nacionalni predstavnici.
Tako Božo Ljubić, predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskoga narodnog sabora (HNS), tijela koje okuplja gotovo sve stranke s hrvatskim predznakom i izabrane hrvatske dužnosnike, ističe da nema alternative Daytonu “ako mislimo na temeljno načelo Daytona, a to je načelo konstitutivnosti i jednakopravnosti triju etničkih nacija, a to su Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao što su poredani u preambuli Ustava”.
– Postoji alternativa u operacionalizaciji ovoga temeljnog načela Ustava, a to su tri federalne jedinice s etničkom većinom jednog, drugog i trećeg naroda. Onda nije problem da se u vlast u njima uspostavlja po tzv. građanskom principu, a vlast na razini države izvodi iz ovih federalnih jedinica – ističe Ljubić. Dodaje kako najprije treba osvijestiti što je to tzv. građanski koncept u političkom narativu u BiH.
– Za velikobošnjačku politiku, a to su sve stranke političkog Sarajeva, građanska je država samo maska za centraliziranu, unitarnu državu pod dominacijom većinski etničke nacije, a to su Bošnjaci – navodi Ljubić.
Podsjeća kako se i danas većina institucija bira i konstituira prema tzv. građanskom konceptu, počevši od općinskih i gradskih vijeća, preko županijskih skupština pa do zastupničkih domova, kao i sve razine vlasti u RS. Istodobno u dvije institucije, a to su domovi naroda i Predsjedništvo BiH predviđen je princip legitimnog nacionalnog predstavljanja. Ako taj građanski princip, naglasio je Ljubić, znači ukidanje legitimnog nacionalnog predstavljanja u te dvije institucije taj princip ne samo da je za Hrvate neprihvatljiv, već i neustavan. Ovo o čemu govori Ljubić najbolje se ogleda u pokušajima reforme izbornog zakonodavstva, što je proteklih godina postalo jedno od ključnih političkih pitanja, ali i neuralgičnih točaka u BiH. Kada govore o narušenoj ravnopravnosti s druga dva naroda, hrvatski političari u BiH kao najočitiji primjer navode upravo negiranje izborne volje hrvatskih birača. Mimo većinske volje hrvatskih birača tri puta je Željko Komšić biran na poziciju člana Predsjedništva BiH koja je rezervirana za Hrvate. Dva puta (nakon izbora 2000. i 2010.) formirana je i izvršna vlast u Federaciji BiH bez stranaka za koje su u golemoj većini glasovali Hrvati. To je motiviralo upravo Ljubića da pred Ustavnim sudom BiH pokuša, a na kraju i uspije osporiti pojedine odredbe Izbornog zakona. Usprkos tomu, iz SDA, ali i tzv. građanskih stranaka najavljuju isti scenarij s preglasavanjem Hrvata i za 2022. godinu ako vodeća hrvatska stranka HDZ BiH nastavi inzistirati na izbornoj reformi i ne prestane time uvjetovati neke druge procese u BiH, kao što je uspostava vlasti.
Naime, u pokušaju da privoli bošnjačke stranke na izbornu reformu koja bi omogućila Hrvatima da sami biraju svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH i Dom naroda FBiH, HDZ je blokirao imenovanje nove izvršne vlasti u Federaciji nakon prošlih izbora. Čelnik SDA Bakir Izetbegović to naziva “terorom manjine nad većinom” i najavljuje “skidanje tih okova” već na idućim izborima. U praksi bi to značilo suradnju nacionalnih bošnjačkih i tzv. građanskih stranaka u izbornom inženjeringu kakav je već viđen nakon izbora 2010. i 2014. godine.
Sadašnja izborna pravila omogućavaju im da izaberu trećinu hrvatskih izaslanika u Domu naroda FBiH, što je dovoljno da se formira izvršna vlast u tom entitetu bez obzira na izbornu volju većine hrvatskih birača. Izetbegović kompromis o Izbornom zakonu, koji se prometnuo u glavnu točku prijepora između Hrvata i Bošnjaka, vidi u umanjivanju uloge Doma naroda koji trenutačno ima funkciju gornjeg parlamentarnog doma. Ako bi se uloga Doma naroda svela samo na funkciju zaštite strogo definiranih pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, SDA bi navodno pristao na legitimno nacionalno predstavljanje u tom domu pa i Predsjedništvu BiH. Osim toga, traže da se uz presudu “Ljubić” provedu i presude Europskog suda za ljudska prava, u kojima je utvrđena izborna diskriminacija onih koji nisu pripadnici triju konstitutivnih naroda, ali i pripadnika konstitutivnih naroda u pojedinim dijelovima zemlje. Iako i sami zagovaraju slična rješenja, iz tzv. građanskih stranaka kritiziraju SDA zbog suradnje i navodnih ustupaka HDZ-u i SNSD-u te ih optužuju da žele zadržati status quo. Arnaut kaže da duboko vjeruje kako je moguće pomiriti nacionalno i građansko u BiH, i to zaštitom individualnih prava na cijelom teritoriju.
– Trenutačno, primjera radi, Hrvati i Srbi u Sarajevu nemaju jednako pravo na korištenje svog jezika, a situacija je još gora s Bošnjacima i Srbima u zapadnom Mostaru, Hrvatima i Bošnjacima u Banjoj Luci i slično. Ironija je da tri vladajuće, nominalno nacionalne, stranke – HDZ, SDA i SNSD – žele da tako ostane, da budu “svoji na svom”, te ne čine apsolutno ništa da poprave situaciju svojih sunarodnjaka na teritoriju kojim dominiraju njihovi koalicijski partneri. Vezanje zaštite nacionalnih prava za dio teritorija zapravo negira koncept konstitutivnosti. No, ove tri stranke djeluju na takvim principima ponajviše radi zadržavanja nominalno etničkog, a zapravo vlastitog, monopola nad javnim resursima na teritorijima kojima dominiraju. Lijek za to jest uspostava vladavine prava ispunjavanjem uvjeta za članstvo u EU i NATO-u – tvrdi Arnaut.
Idok traje politička bitka između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH, Srbi se uglavnom drže po strani. Logična je to posljedica činjenice da, usprkos želji goleme većine Bošnjaka, opstanak entiteta Republika Srpska nije upitan. Taj je entitet “zacementiran” u Daytonu i sve ono što radi srpska politika u BiH, predvođena Miloradom Dodikom, jest da takvo stanje održi i ojača autonomiju RS istodobno čineći sve da pokaže kako je BiH neodrživa. Dodik javno, ali samo deklarativno, podržava borbu Hrvata za legitimno nacionalno predstavljanje i taj problem koristi kako bi Srbima pokazao što njih čeka ako budu pristali na slabljenje autonomne pozicije entiteta RS i jačanje države BiH. Tvrdi kako je cilj bošnjačke politike obespraviti Hrvate, a potom Srbe. Jedini jamac da se to neće dogoditi jest, kaže Dodik, jaka Republika Srpska. Njemu u prilog ide i sve otvorenije zagovaranje ukidanja načela konstitutivnosti naroda, za koji bošnjački političari lobiraju u Washingtonu, Bruxellesu i drugim međunarodnim adresama. Konstitutivnost naroda vide kao prepreku stvaranju građanske BiH. Srbi se u takvoj situaciji uzdaju u potporu Rusije I Srbije, jačajući veze s njima. I službena Moskva, kao I Beograd, uporno ponavljaju da se međunarodna zajednica ne treba uplitati u odnose tri naroda I dva entiteta. Rješenje je, kažu, isključivo u unutarnjem dogovoru uz strogo poštovanje Daytonskog sporazuma. Hrvatima odgovara što Rusija otvoreno zagovara daytonsku ravnopravnost triju naroda, ali ključnog saveznika ipak vide u Hrvatskoj. Nadaju se da će diplomatski napori službenog Zagreba pomoći da se u EU i SAD-u shvati da je stabilna BiH moguća samo kao država triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda.
U kontekstu odnosa međunarodne zajednice prema BiH Božo Ljubić kaže kako je teško tu politiku definirati na jednoznačan način.
– S jedne strane tu je primjetan cinizam, pa i oportunizam moćnika, koje baš i nije previše briga kakve to posljedice ima za one na koje se ta politika odnosi, tj. narode u BiH. Karakteristika te politike jest uglavnom podrška statusu quo. S druge strane imamo politiku dobronamjernih, ali nedovoljno informiranih pa, rekao bih čak, i politički limitiranih međunarodnih birokrata koji smatraju da se svi problemi BiH mogu riješiti humanitarnom i tehničkom pomoći. Oni ne vide ili ne žele vidjeti da se bivša Jugoslavija nije raspala jer je
Odnosi Hrvata i Bošnjaka u slijepoj su ulici, Srbi ih promatraju iz hladovine svoje autonomije
imala manje tržišno gospodarstvo ili političke slobode od primjerice Bugarske, Rumunjske, Mađarske, već zato što nije imala riješeno nacionalno pitanje – ističe Ljubić.
Kada je riječ o politici Hrvatske, Ljubić kaže da je ona od početka stoljeća pa do otprilike prije šest godina, bila ignorantska, oportunistička ili pak politika alibi podrške.
– U posljednjih šest godina koje se poklapaju dolaskom Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića na Pantovčak i Vlade na čelu s HDZ-om i Andrejom Plenkovićem, to je aktivna podrška koja proizlazi iz svjesnosti da je očuvanje nacionalnog i političkog subjektiviteta Hrvata u BiH, strateški državni i nacionalni hrvatski interes – zaključuje Ljubić.
Koliko su stavovi u BiH oprečni i o ulozi međunarodne zajednice, pa i Hrvatske, pokazuje ocjena Damira Arnauta, zastupnika Naše stranke, koja se deklarira kao građanska i liberalna stranka. On HDZ BiH, ali i Hrvatsku, optužuje da izravno pomažu jačanje ruskog i drugih istočnih utjecaja u BiH.
– Dayton je BiH zacementirao u zapadnom bloku i Rusija nema tu što tražiti, ali i dalje se ovdje miješa zahvaljujući, između ostalog, i koketiranju HDZ-a BiH s Rusijom i pratećoj podršci političkog vrha Hrvatske tom konceptu koji je osuđen na propast – kaže Arnaut i dodaje da sve tri vodeće nacionalne stranke u BiH povlače konkretne poteze da bi BiH što dulje ostane izvan EU i NATO-a jer te alijanse znače vladavinu prava.
Lideri poput Dodika, Čovića i Izetbegovića se, tvrdi on, puno komotnije osjećaju u savezništvu s Rusijom, Kinom i Turskom i njihovim autoritarnim liderima. Zbog svega toga je uvjeren, kaže, da je interes zapadnih zemalja da konačno odustanu od podrške ovim “nacionalnim”, a zapravo korumpiranim elitama, te da “alternativu traže u ljudima koji shvaćaju da je vladavina prava najviši oblik patriotizma”. Neosporno je, ipak, da većina Bošnjaka, Srba i posebno Hrvata, najveću podršku na izborima daju upravo spomenutim strankama pa je i priča o međunarodnoj podršci “alternativnim politikama” prilično upitna. Malo je vjerojatno da će se među Hrvatima pojaviti bilo kakva ozbiljna alternativa HDZ-u sve dok nacionalno pitanje ovog naroda u BiH ne bude riješeno. Brojni analitičari ističu da je iracionalno očekivati političku pluralizaciju kod Hrvata sve dok su izborna pravila takva da im samo homogenizacija daje kakve-takve šanse da izaberu svoje predstavnike.
Da je međunarodna uloga (ponovno) ključna za budućnost BiH, teško je negirati i zato su sada sve oči uprte u dolazak novoga visokog predstavnika, Nijemca Christiana Schmidta. On će zamijeniti Austrijanca Valentina Inzka, koji je proteklih godina energiju uglavnom trošio na medijsko prepucavanje s Miloradom Dodikom. Schmidt dolazi s otvorenom podrškom njemačke vlade, ali i SAD-a i cijelog EU. I dok se Srbi protive njegovu dolasku i uz pomoć Rusije nastoje blokirati taj proces u UN-u, Hrvati se nadaju da bi on mogao biti dio međunarodne akcije koja bi pomogla da se njihova prava, ponajprije izborna, zaštite na odgovarajući način. U Sarajevu, pak, dolazak Schmidta vide kao jamstvo da Zapad neće tolerirati jače upletanje Rusije i, što je važnije, secesionističke najave Milorada Dodika.
Damir Arnaut kaže da je najvažniji potez Christiana Schmidta već povučen.
– Njegovim imenovanjem Zapad je pokazao Rusiji da se uopće ne pita o statusu ili budućnosti BiH. Ne očekujem nametanje zakona, smjene i slične poteze koji su obilježili prvo desetljeće nakon Daytona, što je i dobro jer BiH treba sama pokazati da hoće reforme. No, do ulaska u EU i NATO bitan je taj institucionalni mehanizam koji se ogleda u liku visokog predstavnika – da zaustavi bilo kakve avanture koje bi nekom mogle pasti na pamet, a koje bi ugrozile stabilnost BiH, a time regije i same Europe – zaključuje Arnaut.
Hoće li i kada BiH doći do EU i NATO-a, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi. Zarobljena unutarnjim nesuglasicama i nefunkcionalnim institucijama, BiH nije u stanju ispuniti ni okvirne uvjete koje postavlja EU. No, čak i da ispuni uvjete za dobivanje kandidacijskog statusa, proces integracije mogao bi trajati dugi niz godina. To prije što znatan broj članica Unije iz zapadne i sjeverne Europe pokazuje nezainteresiranost za daljnje proširenje EU. BiH bi prije mogla u NATO, ali nijedna srpska stranka u BiH ne podržava takvu integraciju. Blokiraju pridruživanje i inzistiraju na vojnoj neutralnosti po uzoru na Srbiju.