‘Perilica’, Rebić, Petković i Vlašić mogu im uvaliti dvicu
Furija te mrcvari, pa te nokautira kao Parlov Cuella. Ali, možemo joj parirati
Sjećate li se Ivice Mornara (47), nekadašnjega hrvatskog reprezentativca (22 nastupa, 1 pogodak), nogometaša koji je igrao u četiri zemlje Petice (Eintracht Frankfurt, Sevilla, Portsmouth, Rennes), ali i bio zvijezda Europskog prvenstva 2004. godine?
Mornar, fetivi Splićanin privržen svome Hajduku i Hrvatskoj, Europsko prvenstvo prati na – Šolti. – Gledamo, pratimo sve, teku hektolitri vina, peče se... – kaže popularni Moka, nekad Hajdukovo čudo od djeteta, danas daleko od nogometa. – Pratim i volim Hajduk, ne miješam se puno. Pomognem ako me nešto pitaju. Ne volim puno pametovati sa strane, jer, čak i ako si dobronamjeran, zna se krivo protumačiti. Poleti ti, u onoj euforiji, poneka gruba riječ zbog koje ti poslije bude žao, pa je onda bolje nekad neke stvari i prešutjeti – nastavlja Mornar.
Bili ste nesuđeni sudionik Eura 1996. godine, i prvi reprezentativac koji je naletio Ćiri “na volej”. Zbog toploga sendviča usred noći u Poreču niste bili na popisu za EP u Engleskoj. – Nikad nisam pričao o tome, ne bih ni sad. Čemu otvarati stare rane? Uvijek se sjetim riječi pokojnoga ćaće; sine, pazi na svaki korak, nemoj im dati povoda da te maknu! A što ću; bila je moja krivnja, i završena priča. Na to se više ne vraćam. Znam samo da sam zbog toga izgubio petšest godina karijere u reprezentaciji, najboljih godina svoje karijere. Ćiro me ponovno bio zvao za utakmicu sa Škotima u Zagrebu 2000. godine. Tada sam mu sve oprostio – nastavlja Mornar.
Ušao sam kao dijete...
Za reprezentaciju je debitirao još kao 20-godišnjak, sa scene nestao kao 22-godišnjak, a vratio se kao 27-godišnjak. I opet zauvijek otišao s 30. – Ušao sam u reprezentaciju kao dijete, još 1994. godine protiv Španjolske, a oprostio se kod Zlatka Kranjčara, već kao zreo čovjek. Nije patetika; nema većega gušta za mene nego igrati za svoju zemlju, zastavu, obitelj, kad znaš da te svi gledaju. A nekad ti ide, nekad ne ide, ne možeš birati – kaže Moka i nastavlja:
– Evo, mnogi tvrde kako je na Euru 2004. bila najslabija hrvatska reprezentacija, a ja vam tvrdim – imali smo fantastičnu momčad! Mi smo protiv Švicarske u prvoj utakmici odigrali 0:0, a ispromašivali smo se, da je bio VAR, bila bi nam dosuđena dva penala. Protiv Francuza, tada europskih prvaka, igrali smo 2:2, a u posljednjoj minuti imali smo šansu za pobjedu. Kada ih nismo pobijedili, protiv Engleske smo glatko izgubili, a i krivo smo igrali tu utakmicu...
Spomenutu šansu protiv tricolora u sudačkoj nadoknadi zapucao je – Ivica Mornar. Proganja li vas još taj kolosalan promašaj?
– Izbornik Barić u toj me utakmici poslao na zagrijavanje u 10., a uveo u igru u 87. minuti. Normalno da sam ušao nabrijan. A promašaj? Lopta je odskakala preda mnom i taman kada sam je htio raspaliti, potpuno siguran da ću zabiti gol, Desailly me malo povukao za dres, taman toliko da me omete. I tako sam pucao previsoko...
Okrenimo se Španjolcima, najprije vašemu debiju 1994. godine u Valenciji. I senzacionalnoj pobjedi Hrvatske 2:0.
– To je bila najveća utakmica moje karijere! Došli smo u Valenciju kao nepoznata selekcija, usred rata, Žuti je prvi put zaigrao za Hrvatsku, a ja u tom skupu zvijezda od kojih te glava zaboli! Španjolci su tada bili među favoritima nadolazećega SP-a u Americi, a mi ih “ubili”, tako da je odjeknulo. Ušao sam u igru u 46. minuti, a izašao iz igre u 80., netko me udario, ostao sam bez zraka... Kako gledate na današnju reprezentaciju, vidite li još u njoj onaj zanos koji ste vi nekada imali, a i oni prije tri godine?
– Čitao sam i pozitivne i negativne kritike, i kada ih uzmete sve u obzir, svi su u nečemu u pravu. Je, Dalić je lutao u odabiru momčadi, ali kako nećeš lutati ako gradiš novu reprezentaciju, kad ti je toliko igrača otišlo. A dok gradiš novu momčad, ti se sastaješ svakih nekoliko mjeseci, i tom razdoblju netko padne u formi, netko se digne, pa se uloge zamijene. Težak je to proces i treba vremena dok se opet dogodi onaj neophodan klik, da svi budu jedinstveni, odlučni, samouvjereni... Kada izgubiš prvu utakmicu na turniru, normalno je da se sljedećoj zgrčiš, da ti ne ide, da imaš blokadu. A bilo je objektivno očekivati da ćemo proći tu skupinu – ističe Mornar.
Papir ne znači ništa
Što vas toliko ohrabruje u našoj izvedbi?
– To što imamo ogromnu kvalitetu, a imamo još puno prostora za napredak. Pa samo taj Bruno Petković vrijedi deset puta više od onoga što pokazuje! Hrabri me kako smo protiv Škota s po nekoliko igrača dolazili u završnicu, kako je akcija kod Lukina gola trajala pet minuta. To nismo imali dugo.
Jesu li Španjolci izraziti favoriti protiv Hrvatske?
– Jesu, samo na papiru, a to ništa ne znači. Jer, mi smo momčad koja ima još dvije brzine. Španjolci su dobri, to treba priznati, imaju taj stil igre u kojemu te svojim posjedom umaraju, mrcvare i onda nokautiraju, kao Mate Parlov Cuella. Na takav način igre ne smijemo pristati. A već smo pokazali da im možemo parirati postavivši se čvrsto, odlučno, s puno samopouzdanja; pobijedili smo ih 2016. kada su bili još jači, a 2012. su nam se izvukli. Još sanjam onu Raketinu “glavu” u Poljskoj. A sada? Nema te reprezentacije kojoj “Perilica”, Rebić, Petković i Vlašić ne mogu uvaliti dva komada. Modrića namjerno ne spominjem, jer Modrić je svemirac – zaključio je Ivica Mornar.