Da nemamo vatrene, trebalo bi ih izmisliti da Hrvati barem nakratko budu važni

Da se nije opteretila velikim uspjesima na prethodnim međunarodnim natjecanjima, Hrvatska je mogla mirne duše proglasiti uspjehom već to što se kvalificirala na europsko prvenstvo. Prolaz u daljnje natjecanje bio bi bonus. No, Hrvati su odavno izgubili osjećaj skromnosti u nogometu: poslije jedne pobjede, svi odjednom traže više, i preporođeni igrači, koji su se do treće utakmice kretali kao da ih trenira Silvano Hrelja, i probuđeni navijači, koji vjeruju da je pronađena izgubljena formula sportske ljubavi. A i sam Zlatko Dalić sja od sreće što je Nikolu Vlašića uvrstio u prvih 11, da dobije njegovu energiju, a Luku Modriću gurnuo 20-ak metara naprijed, da genijalnim potezima ugrožava protivnički gol, umjesto da se troši braneći svoj. I što je izostavio Šimu Vrsaljka, ni krivog ni dužnog, budući da dvije pune godine nije igrao ozbiljni nogomet. Da postoji Nobelova nagrada u nogometu, bi li je dobio naš trener za ovakva otkrića?

Od bijede do sjaja, od očaja do euforije, dovoljno je 90 minuta vrhunskoga nogometa. Jedna pobjeda može potisnuti druge poraze; nacija je opet sretna, kao da je riješila sve nerješive probleme. Cijela zemlja izlazi iz karantene, ljudi počinju živjeti s manje straha i s više slobode, da se „vatreno“društvo ne bi sakupilo oko terena na kome je na početku Eura sretno završila jedna teža borba. Silne će emocije poteći iz Hrvata: mali ljudi živjet će svojih pet minuta slave, ako sa Škotima nije bio samo labuđi pjev. Igrači su na terenu pokazali da u njihovim svijećama ima špirita, a na odlasku su bacali kamen sa srca. Ako se u nekoliko dana raspoloženje opet ne promijeni na njihovu štetu da počnu sami u sebe sumnjati. Ni Mojsije im ne bi mogao pomoći, kamoli Zlatko Dalić, koji nema tu moć. Mala nacija po brojnosti stanovništva, po veličini nacionalnog proizvoda ili po broju nobelovaca, teško podnosi da nije gigant u sportu. Zato je u zemlji vladala depresija uoči „Dana D“, iako je nogometna velesila u kockastim dresovima imala za protivnika reprezentaciju koja nikad nije prošla prag prvoga kruga ovakvoga natjecanja. Susjedna Srbija nije izborila ni minimalno pravo da sudjeluje na Euru, što može biti utješno u glavama onih hrvatskih navijača koji nemaju drugu bazu za računanje nacionalnoga (ne)uspjeha; bi li, objektivno gledano, bilo lakše da su Hrvate u Glasgowu čekali naoštreni Srbi nego borbeni Škoti? Hrvati nisu mogli mobilizirati svoje snage sve dok nije došla biti ili ne biti utakmica. Bilo je sumnji posvuda, osim kod Ćire Blaževića koji s godinama, suprotno logici, postaje sve veći optimist. Zlatko Dalić djelovao je uplašeno, igrači izgubljeno, a navijači zabrinuto. Moglo je izgledati da će reprezentativci morati sletjeti na neku ledinu, da ih navijači ne bi kamenovali u Puli koja, inače, nije na lošem glasu da u 24 sekunde mijenja raspoloženje. Sad je tamo na vlasti jedan Splićanin koji ne djeluje kao Dalmatinac, iako navija za „Hajduka“. Kakvo je (ne)raspoloženje vladalo, izgledalo je da „vatreni“idu u Škotsku prijestolnicu kao ćorave koke tražiti neko zagubljeno zrno. Kad, na bunjištu se oni preobratiše u pijetlove, ili što bi naš predsjednik rekao za drugu vrstu borbe, od pudlice postadoše lavovi. Otišli su klinčki mrtvi; vratili se zdravi ko dren! Nije se činilo da bi itko mogao mobilizirati Modrića i društvo da igrači nisu sami uzeli stvar u svoje ruke; pomogli su Daliću i sebi, a najviše obožavateljima koji su oprostili što su promijenili crveno-bijeli dres, po kome su bili poznati u svijetu. U lošoj fazi već treću godinu zaredom, naši reprezentativci ne pobjeđuju gdje su pobjeđivali jer više nisu moćni ni kompaktni, a gube gdje nisu gubili, jer nisu pripremljeni za pobjede. To je jedina prava istina o porazima Dalićeve reprezentacije. Psihologija je u pitanju, mentalitet, barem koliko sama igra. Svi ti dečki vrhunski su igrači i profesionalci, imaju glavu, ali ih je ona više opterećivala nego što su je koristili da se oslobode tereta, ili kompleksa veličine. Oni jesu veliki, kad ne misle previše na to da mogu postati mali. Nisu uzimali u obzir da položaj druge reprezentacije na svijetu motivira i najbolje, da dokažu da su oni bolji, i slabije, da se istaknu. Hrvatska je postala poželjan skalp za sve skupljače trofeja. Mora se, ipak, priznati olakšavajuća okolnost da su Hrvati igrali s Englezima na Wembleyu, a sa Škotima na Hampden Parku. A u tome sendviču, našli su se Česi; mogli su ih švejkovci pojesti, da su zadržali apetit iz prvoga poluvremena, kad su Modrić i društvo još bili glavama u Rovinju. Nogomet se razvija u jednome pravcu – da taktika ubija igru, a snaga pobjeđuje ideje, a naša reprezentacija stoji godinama ukopana, kao da se ništa ne događa. Jedna pobjeda vrijedi onoliko koliko kod igrača učvrsti svijest da su moćni, a kod navijača oprez da su i drugi napredovali. Kod Hrvata nema istočnjačke mudrosti da će se odreći velikih ambicija, da ne bi imali velikih briga. Kako su oči postajale veće od želuca, nastajali su veliki problemi u probavljanju svakoga uspjeha s kojima je nacija kompenzirala zaostajanja u mnogo važnijim stvarima.

Prevelika očekivanja stvorila se jedan problem kod igrača, jer nisu dovoljno pamtili, drugi kod navijača, jer su predugo slavili, i treći kod vodstva, jer nije vidjelo opasnosti koje čekaju novoga hegemona u svjetskome nogometu. Gledano sa strane, činilo se da se narušava harmonija u tome trokutu; u svakom sportu, vođa je na terenu, strateg na klupi a blagajnik u kancelariji. Luka Modrić vinuo se do najboljeg igrača svijeta, što mu je, htio ne htio, dalo dominantnu ulogu u reprezentaciji i važno mjesto u državi koja od početaka počiva na jakim pojedincima. Gdje je u tome bio Zlatko Dalić, ako je veliki strijelac Davor Šuker u predsjedničkoj ulozi bio samo epizodist? Je li se izbornik mogao istrgnuti iz zagrljaja nacije kad su ga Hrvati obožavali više od Franje Tuđmana i Kolinde Grabar-Kitarović zajedno? Da je digao sidro, pomogao bi najviše sebi, čak i da nije imao basnoslovne ponude s kojima je mogao izgraditi spojni metar Pelješkoga mosta. Možda bi pomogao i reprezentaciji, da ne mora braniti istu razinu igre s nižim igračima. Hrvati neuspjehe ne praštaju, a uspjehe zaboravljaju. Dalić to nije razumio ni kad je Španjolska napunila mrežu reprezentacije kao da je Hrvatska u Rusiji ispala u drugu ligu, a ne završila druga u svijetu. „Vatreni“su živjeli s Dalićem na staroj slavi i grickali kapital s kojim ni navijači nisu više mogli hraniti domoljubne emocije.Hrvatskoj su nakon Rusije otpala dva kotača zamašnjaka: otpao je Ivan Rakitić, radilica iz srednjega reda, igrač koji je živio u sjeni Luke Modrića, donekle s njime u konkurenciji koja se, s puno razloga, okretala u korist maloga nogometnog Mozarta iz Zadra. Bez Rakitića, i Modrić u reprezentaciji nije više Modrić iz „Reala“; mora raditi za obojicu. U krhkom švicarskom Hrvatu otkrilo se – kad je ostavio dres reprezentacije – skladište energije, koja je bila pripisivana Modrićevoj misaonosti. Nije Rakitić bio fizički radnik kod Dalića, imao je on velikih ideja na terenu. Ipak, u „Barceloni“je prosperirao na tome da čuva leđa Lionelu Messiju, kao što je to bilo u hrvatskoj reprezentaciji s Modrićem. Oni su bili savršeni nogometni par. Pokazalo se da je Rakitić nezamjenjiv, pogotovo što je izbornik tražio zamjenu u igračima koji – uz svu veličinu – nisu u stanju s istim uspjehom braniti svoj gol i napadati gol protivnika. Dalić je, moguće, najveću grešku napravio kad je žrtvovao Modrića, premještajući ga na Rakitićevu poziciju. Od Modrića su počinjale akcije, ali s njime nisu više završavale; automatski je reprezentacija izgubila napadačke potencijale. Momčadi najviše nedostaje Mario Mandžukić, igrač koji u sebi sjedinjuje najbolje od Hrvata, da se voli igrati, i najvažnije od Nijemca, da se znade žrtvovati. Mandžukić je i razarač i napadač u istoj osobi; ili je njegov posao u reprezentaciji trebalo podijeliti na više igrača, ili je trebalo mijenjati sistem igre, ili stvoriti novoga Mandžukića. Iako je mlađi od Ronalda, on je star i za „Dinamo“; na njegovoj igri najviše se okoristio Andrej Kramarić, skupljajući mrvice s njegove bogate trpeze, da može nahraniti cijelu naciju svojim golovima. Strah i trepet u njemačkoj ligi, u hrvatskoj reprezentaciji skriva i glavu i rep. Slično bi se do Škota moglo reći za Nikolu Vlašića, koji je izgledao kao dobitak nove reprezentacije, a onda mlad svrstan u staro željezo. Ni s Petkovićem nema prave kemije; taj ćudljivi žongler s Neretve u nekim bi elementima, prije svega po vicu u igri, bio bliži Zlatanu Ibrahimoviću, kad bi bosanski Šveđanin mislio na suigrače koliko on misli, negoli Mandžukiću, iako je obojici momčad prije njih sa