Rat je izgubljen. Ništavilo se ne može opisati pa je i smisao pisanja upitan. Mrak će. Treba se pripremiti

Gledao sam nedavno razdragane zaposlenike Elona Muska kako, grčevitih osmijeha, frenetično cupkaju ispred lica svog dobročinitelja i tako proslavljaju uspješno lansiranje pa povratak Muskovih raketa koje se nakon leta u vaseljenu trebaju prizemljiti na za to predviđeno sletište. Kako je sve to samo izgledalo artificijelno, od veselja pa do ljudi koji nisu ni pokušali sakriti da njihova neumjerena sreća ima isključivo smisla ako je Musk-have vidi. Onda sam se prisjetio ranije viđenih prizora iz Sjeverne Koreje kada slična takva gomila jednako slaboumno luduje i urla pri susretu s Velikim vođom i njegovim uspjesima, uglavnom lansiranim projektilima namijenjenih odvraćanju mrskih agresora. Prisjetio sam se i komentara žaljenja upućivanih Sjevernokoreancima, jer kao jadni ljudi moraju se na silu veseliti i tako svjedočiti odanost šefu da ih ne bi progutao mrak totalitarizma. I dok smo prizoru s Kim Jong-unom prilazili sa zgražanjem i iščuđavanjem do koje se razine može spustiti ljudsko dostojanstvo pa da plačeš i smiješ se na silu, za scenu s Muskom nisam čuo niti jedan jedini komentar, što znači da nam je ona ne samo normalna nego i prihvatljiva. Premda se radi o jednoj te istoj stvari; u korejskom slučaju frenetično se podjarmljujemo političkoj moći, u Muskovu pak podjarmljujemo se s istim oduševljenjem moći kapitala. Zašto nam je klečanje pred novcem prihvatljivo, a ono pred političkim totemom nije? Zato što smo u stanju kolektivne hipnoze da je demokratičnost moguća jedino u kapitalizmu, a demokracija je krajnji dokaz slobode. Prevedeno, ljudi od sebe idiote u Koreji rade pod paskom tajne policije, a u zemljama Zapada idiotima pristaju biti svojevoljno. Olako pristajanje na jedan oblik totalitarizma, a zgražanje nad drugim paradoks može biti samo u slučaju svjesnog pojedinca, što mi već odavno nismo. Totalitarizam politika, kao i totalitarizam kapitala i totalitarizam vjere vode isključivo u nasilje.

Drukčijeg ishoda ne može biti sve dok se od čovjeka zahtijeva kontinuirano i u gradaciji sve snažnije iskazivanje lojalnosti. Sjevernokoreanski model može nam izgledati smiješan zato što je anakron, nesuvremen, što kao da ne stiže televizijom nego vremeplovom i što smo ga iživjeli u njegovoj doslovnosti, ali ovaj naš model, u kojem se izvor totalitarne i svijesti i strukture temelji na korporaciji i u kojem korporativna svijest podrazumijeva zatiranje ne samo osobne volje nego osobe kao činjenice, prešućujemo prestravljeni imperativima lojalnosti. Ideja kako živite slobodni u slobodnom društvu biranja svela se isključivo na četverogodišnje izlaske na izbore, što je tek vulgarizacija demokracije, ne i ona sama. Njezina suština nije pravo glasanja, nego istinska, sadržajna sloboda, pravo na jednaku dostupnost svih resursa zajednice unutar koje živimo, pravo na najbolje školovanje, na najkvalitetnije zdravstvo, na zdravu prehranu, na prave i sadržajne odmore, na to da život nije utakmica moći, nego realizacija solidarnosti prema najranjivijima. Korporativizam to ne poznaje i u njemu ćete, pogledate li imalo objektivnije, vidjeti sve otvorenije fašističke tendencije, ponajprije u metodama i u pristupu pojedincu. Predvode ih uglavnom individue koje iskreno i duboko prezirem zato što svoju kategoričku zloćudnost skrivaju iz blaziranih osmijeha, humanitarnih poza, slatkorječivih ispada antropocentrizma, deklarativnog orgijanja o brizi za zajednicu, ciničnih teza o kapitalizmu kao samožrtvovanju za dobrobit drugih.

Te kapitalistkinje i kapitalisti koji osim novaca sadržajno uglavnom nemaju ništa iza sebe, što znači da su to ljudi iza čijih se imena i prezimena uglavnom niže hrpa ništica, pokušavaju nasilno stvoriti privid intelektualnog sadržaja u pozadini marširanja. Bilo kroz intervjue, bilo kroz ostale oblike javnih nastupa takvi pokušaji ispadaju pretenciozno jalovi i do skeleta bezličnosti raskapaju tkivo njihova ništavila, donose na svjetlo nevjerojatnu zlonamjernost i nasilnost, pokazuju poimanje prava na nešto kao posljedicu sile na sve. Oni su postojanje, svi oko njih isključivo namijenjeni ispunjavanju njihovih želja. Unatoč prividu stvorenom u hologramskom svijetu obilja u kojem žive, duboko osjećaju da im je novac donio strahopoštovanje podložnih, ali ne i sadržaj njih samih. Ništavilo se ne može sakriti iako ne postoji. Ono je egzaktna apstrakcija, fatamorgana. Ništa je jednostavno to, nepostojanje, dok je nula arapski doprinos civilizaciji u kojoj se sve vrijednosti izražavaju upravo nulom kao nečime čega nema i jedinicom kao neprolaznom ocjenom naukovanja. Nula je stvarni društveni značaj kapitalistkinja i kapitalista koji postaju monstrumi proporcionalno našoj spremnosti da im podilazimo. Uistinu, oni ne postoje, oni su ekvivalent ništica iza svog prezimena. Međutim, ovo je njihov svijet. Status polubožanstava neće si osigurati kvalitetom i besmrtnošću djela, nego podaništvom i frenetičnim odobravanjem mase bez svojstva, prestravljene egzistencijalnim nužnostima. Pritisak raste. Njihove želje su sve veće i sve besmislenije, ispunjavanje istih sve nasilnije i uz sve veću prijetnju, njihov duševni mrak postaje društveni standard prema kojem se svi moramo ravnati kao prema jedino dostupnim stremljenjima svakog duha. Ove ubojice slobode koji se bogate u ime slobode i od slobode, uza sav trud i očajničke pokušaje kojim društvo drže u okovima svojih nevažnosti, na koncu konaca nisu ništa drugo nego već odavno pročitani plagijat; oni su jednostavno Glembajevi. Ubojice i varalice, mizerne krvopije kojima svijet nije mjesto za realizaciju nego poligon za samozadovoljavanje. U vremenu kaosa osjećaju se sjajno budući da su sami i svjesno proizveli ovaj kaos da bi unutar općeg sakrili ništavila vlastitih duša. Ništavilo je neopisivo pa zato i pisanje postaje besmisleno. Kao što besmislenim postaje i svaki oblik djelovanja neovisnog duha kao protuteže modelu svijeta koji se zasniva na snazi nula. Mrak će. Treba se pripremiti.

Trebat će, možda jednom i ako nešto od njega ostane, ponovno osvajati svijet smislom, sadržajem, iskrenošću, originalnošću, bratstvom, jednakošću i slobodom. Pravom slobodom. Bez demona lažnog intelektualizma i čovjekoljublja, bez ništica i bolesnih ambicija prikrivanja zloćudnosti, bez razmažene nevjerodostojnosti hereditarno pritiješnjene strahovima da će biti razotkrivena u onome što stvarno jest. Užas ništavila tek dolazi. Krakovi se obmataju oko zadnjih otoka slobode i razuma. Otpor se neće moći još dugo pružati. Nema tko. Sve je manje spremnih na rizik. Sve više onih koji cupkajući ispred kreatura dokazuju pokornost. „Majmuni se uvijek vesele požaru prašume.“Kraj.

NULA JE STVARNI DRUŠTVENI ZNAČAJ KAPITALISTA KOJI POSTAJU MONSTRUMI ZBOG NAŠE SPREMNOSTI DA IM PODILAZIMO