Predziđe slobode

No protucentralistička orijentacija dugoročno je u svijesti našeg naroda zaživjela samo kao oruđe nacionalne emancipacije i reakcija na srpski hegemonizam, a ne kao općeprihvaćeni princip ustrojstva države pa je Hrvatska, po osamostaljenju, i sama upala u zamku centralizma. Nije to naša posebnost, većina mladih država krene u tom smjeru nastojeći zaštititi identitet oko kojega je država stvorena, onaj nacionalni, od svih potencijalnih ugroza. No jačanje središnje vlasti kao simbola integralnog, gotovo uniformiranog hrvatstva dovelo je do toga da su brojni hrvatski krajevi postali pustopoljina bez prave perspektive. Dandanas osjete se posljedice, što u demografskoj slici, što u činjenici da i dalje snažno ovise o pomoći države. Stvarna decentralizacija koja bi svim dijelovima države dala mehanizme da sami u najvećoj mjeri kreiraju svoju stvarnost još uvijek je tabu-tema. Razlog je tomu naša nemogućnost da zatvorimo jedno poglavlje, koje je bilo dugo i bolno, i otvorimo novo u kojemu ćemo i sami konačno prihvatiti da je, unatoč našim strahovima, samostalna hrvatska država realnost koju nitko neće tek tako promijeniti. Kao nezbrinuto dijete koje cijelo djetinjstvo čezne za roditeljskom ljubavlju pa, kad je konačno dobije, ne želi otići od kuće i zasnovati vlastitu obitelj, još uvijek se grčevito držimo za povijesnu predodžbu slobodne Hrvatske, bojeći se svoju državu izvući iz starog konteksta u kojemu smo je sanjali i staviti konačno u novi u kojemu ona egzistira.

Tako kad se, primjerice, potegne rasprava o stvaranju funkcionalnih jedinica područne samouprave koje bi imale stvarnog kapaciteta pružati kvalitetne javne usluge, glavni je argument protivnika novog ustroja bojazan od jačanja regionalnih identiteta i posljedičnog komadanja hrvatskog teritorija. Radi se o povijesnom argumentu, a koliko je on danas šupalj, pokazuju i nedavni lokalni izbori. Istra je, primjerice, županija s regionalnim identitetom na steroidima, koji je vladajući IDS, s ciljem prikrivanja nepotističkog modela vladavine, tri desetljeća konstantno pumpao. Sve što je dolazilo „priko Učke“označavano je nazadnim i nedostojnim razvijene i moderne Istre, ali većini birača koji su izašli na izbore za gradonačelnika Pule očito nije smetalo to što je s one strane Učke došao i njihov novi gradonačelnik. Poznato predizborno koketiranje sa zelenom istarskom „putovnicom“nije IDS-u pomoglo ni u županijskom središtu Pazinu, koje su također izgubili na ovim izborima, a za doslovno nekoliko desetaka glasova, uz zabilježene nepravilnosti i puno nevažećih glasova, zadržali su vlast u Istarskoj županiji. Gradeći „državu“ili „autonomnu regiju“, kako god hoćete, skoro ostadoše bez županije. Na istoku Hrvatske regionalna stranka čija je glavna politika bila inaćenje središnjoj vlasti danas praktički više ne postoji, a njezini su nekadašnji dužnosnici, članovi i birači danas podijeljeni između glavne državotvorne stranke i nove desne opcije koja ovoj prvoj spočitava da nije dovoljno državotvorna. Ovo su samo neki primjeri koji potvrđuju da hrvatski regionalni identiteti ne mogu biti prava ugroza nacionalnom identitetu i da povijesna iskustva s autonomaštvom, koliko god bila korisna lekcija, nipošto ne mogu biti jedina referentna kad se govori o pametnijem i korisnijem područnom ustrojstvu moderne Hrvatske. S druge strane, na višoj razini, razini Europske unije, apsolutno je potrebno čuvati vlastiti nacionalni i kulturni identitet, ali također stavljajući taj proces u novi kontekst u odnosu na onaj jugoslavenski. U naše kolektivno sjećanje urezana su uglavnom loša iskustva s višenacionalnim zajednicama pa je skepsa prema mogućnosti otvorene suradnje s drugim europskim narodima u dobroj vjeri donekle razumljiva, no ne smijemo postati njezinim taocima. Hrvatska ekonomski itekako može profitirati od članstva u Europskoj uniji te pritom, opet u suradnji s drugima koji također žele zadržati svoju posebnost u ovoj složenoj zajednici, sačuvati svoj identitet. U Uniji se, što zbog složenosti procesa odlučivanja, a što zbog puno različitih interesa, malo toga lomi preko koljena. „Kuhanje žabe“dominantan je pristup kojemu se teško može oduprijeti teatralnim istupima i ultimatumima, koje naši birači rado nagrađuju, jer to je put u samoizolaciju. Svi relevantni europski akteri prihvaćaju realnost teških pregovora i dogovora na razini Unije pa se bilo kakva tvrda stajališta obično smatraju početnom točkom pregovora, a ne ozbiljnom i dugoročno održivom pozicijom. To, naravno, ne znači da se Hrvatska ne treba odupirati ideološkim nasrtajima bruxelleske administracije i njezinih sponzora ili štetnim ekonomskim inicijativama, već da to mora raditi pametnije. Ne velikim riječima, nego s puno malih konkretnih poteza. Ne preko velikoga vođe koji će upirati prstom prema Bruxellesu, već preko stotina dobro pozicioniranih, školovanih profesionalaca koji će sustavno provoditi nacionalnu strategiju u okviru EU, umrežavajući se s potencijalnim partnerima po svakom ključnom pitanju. Štošta se promijenilo u ovih pola stoljeća, no neki novi proljećari i danas bi nam dobro došli. Ponajmanje, zapravo, u politici, gdje ih se najprije očekuje i najčešće zaziva. Proljećari su ljudi za velike teme i povijesne iskorake, a Hrvatskoj je to danas potrebno prvenstveno u gospodarstvu, znanosti i kulturi. Što se politike tiče, riješili smo većinu ključnih nacionalnih pitanja i sve manje trebamo gorostase i očinske figure za velike revolucije, a sve više uporne, strpljive, dosljedne i marljive političare koji su spremni na puno malih koraka u pravome smjeru. To, dakako, ne isključuje karizmatične ljude s jasnim svjetonazorskim određenjem; dapače, da biste išli u pravome smjeru, morate znati kamo želite stići. No činjenica je da svako vrijeme nosi svoje i da pred nama nije vrijeme nacionalnog buđenja, već uređenja moderne Hrvatske u funkcionalnu državu.

Onaj tko bude doista iskreno pristupio tom poslu, neće se susresti s previše oduševljenja jer će njegov mukotrpni posao, barem isprva, prosječnom biraču uglavnom biti nevidljiv, dok nezadovoljnika, kako se krake hobotnice bude uklanjalo, neće nedostajati. Spremnost na tu žrtvu je ono proljećarsko što hrvatskoj politici i danas treba. Spremnost prihvatiti da te domoljubna politika prilagođena aktualnom trenutku neće pretvoriti u uznika koji će ući u legendu, nego prije u izbornog gubitnika čiju vrijednost narod možda nikad neće do kraja spoznati.

U eri rejting-efendija, emocionalnih ucjenjivača, političkih propovjednika, huškača s društvenih mreža i senzacionalističkih medija najteže je u politici biti uravnotežen, odmjeren, pravedan, otvoren prema neistomišljenicima i posvećen konkretnom radu za opće dobro. Onaj tko u tome uspije možda neće biti zapamćen kao legendarni proljećari, ali će Hrvatskoj osigurati neko novo

• proljeće.