Europska unija treba suspendirati pregovore sa Srbijom dok Beograd ne prizna genocid u Srebrenici

Likvidirani premijer Srbije Zoran Đinđić svojedobno je upozoravao da je rješenje kosovskog problema ključno za budućnost Srbije i da bez rješenja tog problema Srbija ne može krenuti naprijed. Danas slobodno možemo reći, parafrazirajući Đinđića, da Srbija bez priznavanja genocida u Srebrenici ne može krenuti naprijed. Ono što je prije dva desetljeća Srbiji bilo Kosovo – neriješeni problem koji zemlju vuče unatrag, onemogućavajući okretanje zemlje budućnosti – danas je postalo negiranje genocida u Srebrenici, koje postaje sve veći uteg koji sprečava napredak Srbije. Srbija ni problem Kosova još nije riješila, a sada je pred njom i problem suočavanja s genocidom u Srebrenici. Valja naglasiti da suočavanje s prošlošću nikad nije jednostavno, pogotovo tako brzo nakon tragičnih događaja. Za to je potrebna mudrost i zrelost, poput, primjerice, zrelosti kojom je njemačko političko vodstvo odmah nakon Drugog svjetskog rata prihvatilo odgovornost za nezapamćene zločine u netom okončanom krvoproliću. Prvi poslijeratni kancelar demokratske Njemačke Konrad Adenauer postavio je temelje njemačke politike “trajne odgovornosti”, koja počiva na jasnom i nedvosmislenom preuzimanju krivnje i odgovornosti za rat i zločine, bez bilo kakvog opravdavanja i uvjetovanja. Ta se politika održala do danas. Ovih je dana u Berlinu, i to u sklopu obilježavanja obljetnice početka njemačke invazije na Sovjetski Savez, organizirana izložba koja se bavi stradanjima izbjeglica u prošlom stoljeću, u sklopu koje je prikazana i sudbina 14 milijuna njemačkih izbjeglica koji su morali napustiti svoje domove u istočnoj Europi nakon povlačenja Hitlerovih snaga. Autori izložbe, međutim, pritom nisu zanemarili kronologiju događaja, niti su propustili naglasiti što je dovelo do tragičnog stradanja njemačkog naroda, ne zaboravljajući patnje i stradanja što ih je tadašnja Hitlerova Njemačka prouzročila drugim narodima.

Za prihvaćanje odgovornosti ponekad su potrebna stoljeća. U Sjedinjenim Državama, primjerice, tek se potkraj prošlog stoljeća počelo ozbiljno govoriti o zločinima i nasilju što su ga novopridošli stanovnici počinili prema Indijancima, iako Washington sebi daje za pravo arbitrirati kada je riječ o zločinima drugih naroda, pa je tako administracija Joea Bidena turski pokolj nad Armencima 1915. nedavno proglasila genocidom. Hrvatska je s najvišeg mjesta tek prošlog ljeta smogla snage uputiti poruke pomirenja i priznati da je Oluja bila bolno iskustvo za Srbe koji su u Oluji izgubili zavičaj i pritom naglasiti da su, pored groznih zločina srpskih separatista nad Hrvatima, počinjeni i zločini nad Srbima, što je bio simboličan znak da je Hrvatska u komemoriranje svojih ratnih obljetnica spremna prihvatiti i uključiti i sjećanje na stradanja svojih srpskih sugrađana. Radilo se o tektonskoj promjeni, koja je imala dalekosežne posljedice za hrvatsko-srpske odnose u Hrvatskoj. Kada je riječ o Srbiji, takvo što je još uvijek nezamislivo. Srpski politički vrh i dalje se uglavnom bavi prikrivanjem vlastite prošlosti. Srpska je vrhuška ovih dana pokrenula zastrašujuću propagandnu mašineriju protiv crnogorske vlasti, i to samo zato što je tamošnja Skupština donijela krajnje odmjerenu rezoluciju kojom je osudila genocid u Srebrenici poručujući pritom kako je negiranje genocida neprihvatljivo.

Srpski čelnik Aleksandar Vučić takav je potez doživio kao zabijanje noža u leđa, s obzirom na to da Beograd i dalje ne želi priznati da se u Srebrenici dogodio genocid, iako je pravosudno procesuiranje najvećeg pojedinačnog pokolja na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata nedavnom pravomoćnom presudom bosanskom krvniku Ratku Mladiću, a prije toga i Radovanu Karadžiću, okončano. Presudama Haaškog suda, kao i Međunarodnog suda pravde u Haagu (ICJ), najvišeg sudišta Ujedinjenih naroda, nedvojbeno je potvrđeno da se u Srebrenici, enklavi pod zaštitom UN-a, u ljeto 1995. dogodio genocid. Drugim riječima, sudovi u Haagu definitivno su utvrdili da je u Srebrenici bio planiran i počinjen genocid. Ne postoji neka druga, viša međunarodnopravna instanca koja bi pored ovih dvaju UN-ovih sudova trebala dati pravorijek o genocidu, u kojem je više od osam tisuća muškaraca i dječaka ubijeno i pokopano u masovne grobnice. ICJ je 2007. utvrdio da je za genocid odgovorna vojska bosanskih Srba, a ne Beograd, koji je, međutim, proglašen odgovornim za propuste u sprečavanju i kažnjavanju genocida, a to je ono što danas najviše muči Aleksandra Vučića, koji tvrdi da je crnogorska Skupština usvajanjem rezolucije o genocidu u Srebrenici “žigom genocida” žigosala cijeli srpski narod i postupila protiv “vitalnog interesa” srpskog naroda, čime je negiranje genocida proglasio ni više ni manje nego vitalnim srpskim interesom, čime Vučić simbolično nastavlja politiku koja je i dovela do genocida. Način na koji je Srbija reagirala na potez Podgorice podsjeća na Miloševićeva vremena, kada je Srbija iz pozicije regionalnog hegemona pokušavala voditi politiku susjednih zemalja, samo što je devedesetih to činila vojnim putem, a sada to pokušava političkim sredstvima. Riječ je o famoznoj politici “srpskog sveta” na djelu. Vučićev ministar policije Aleksandar Vulin tako optužuje vlasti Crne Gore da rezolucijom o Srebrenici osuđuju srpski narod za genocid, iako crnogorska rezolucija ne osuđuje nijedan narod ni državu za genocid, pa ni srpsku. Bit je, međutim, u činjenici da Vulin i Vučić nastupaju u ulozi predstavnika i zaštitnika cjelokupnog srpskog naroda, a ne samo Srba u Srbiji, iako ih za to nitko nije izabrao ni ovlastio, proglašavajući pritom predstavnike crnogorskih Srba izdajnicima srpskog naroda.

SRPSKI POLITIČKI VRH I DALJE SE UGLAVNOM BAVI PRIKRIVANJEM VLASTITE PROŠLOSTI

Usvemu tome najteže je objasniti poziciju Europske unije. Iako je umanjivanje i negiranje genocida protivno europskim vrijednostima, s obzirom na to da je projekt ujedinjene Europe i nastao na odlučnosti da se ne dopusti ponavljanje rata i genocida u Europi, čini se da srpsko nepriznavanje genocida za Uniju nije problem. Srbija ne želi priznati genocid u Srebrenici iako to istodobno znači i nepriznavanje važećih presuda međunarodnih sudova. Kako Srbija uopće može napredovati u pregovorima s Unijom u poglavlju o vladavini prava, a istodobno na tako flagrantan način negirati vladavinu prava? Unija bi trebala suspendirati pregovore sa Srbijom sve dok Beograd ne prizna genocid u Srebrenici, iako je, svjesni smo, malo vjerojatno da će se to i dogoditi. Zbog toga nam samo ostaje vidjeti koliko je Bidenova administracija ozbiljna i odlučna u najavama sankcija, zamrzavanja imovine i zabrane ulaska u SAD za sve balkanske čelnike koji pridonose destabilizaciji balkanskog prostora i ne

• poštuju presude međunarodnih sudova.