Tjedna inventura
političar s gorčinom ustvrdio kako su svi uspješni hrvatski sportaši nacionalisti, desničari, te se upitao zašto je tome tako, pa mu je trebalo odgovoriti – stavi ruku na srce pa ćeš znati. Pogotovo je, kao i mnogi drugi ljevičari, podivljao kad je vidio kako Thompson na Trgu bana Jelačića u Zagrebu s nogometašima, na njihov zahtjev, pjeva i slavi drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. No tko zna bi li pjevao i sada postignemo li uspjeh na Europskom prvenstvu, možda mu to ne bi dopustili Tomislav Tomašević, Urša Raukar, Rada Borić, Vili Matula... koji, kako kaže jedan pakosnik, nikad dok svira hrvatska himna ne stavljaju desnu ruku na srce jer je ne žele pokazivati.
Kad bi se organiziralo svjetsko prvenstvo u samoisticanju, bivši ministar dr. Dragan Primorac, predsjednik Upravnog vijeća bolnice Sveta Katarina u Zagrebu i predsjednik Zdravstvene komisije Hrvatskog nogometnog saveza, ne bi imao osobitu konkurenciju. Ne prođe ni tjedan dana i evo ti novog dokaza o njegovu geniju, a sada se odlučio na pothvat koji bi mu mogao potvrditi svjetsku slavu. Poslao je dopis čelništvu Danskog nogometnog saveza u kojem poznatom nogometašu Christianu Eriksenu nudi da u njegovoj bolnici, koja se “nametnula kao centar izvrsnosti u ovom dijelu Europe, obavi sveobuhvatno genetsko testiranje”. Tako bi se mogla “utvrditi genetska podloga” srčanog zastoja koji ga je snašao u 43. minuti utakmice protiv Finske na Europskom prvenstvu. Kao što se zna, cijeli je svijet, koji je gledao pokušaj oživljavanja Eriksena na travnjaku i hitan prijevoz u bolnicu, bio šokiran, a događaj je imao nezapamćeni odjek te je nekoliko dana bio glavna medijska vijest. Sjajna prilika za dr. Primorca da još jednom pokaže svoju izvrsnost. I opet je pokazao da je majstor u samopromidžbi, na čemu mu treba čestitati. Pa možda se u nekoj budućnosti Sveta Katarina preimenuje u Svetog Dragana.
BOŽE, U KAKVOM JA OBILJU ŽIVIM U ZAVIČAJU, MEĐU DUHOVIMA PREDAKA!
U starom sam rodnom kraju kojemu sve više sličim jer sam sve stariji. Gledam zelenu šumu oko kuće koja je također sve starija, ali se svake godine zazeleni, pa se i meni čini kako se sa svakim dolaskom u zavičaj i sam pomladim, iz duše mi izrastu nove mladice, cvijeće i lišće. I kao da me zavičaj, u svojoj težnji za vječnošću i besmrtnošću, samo takvog želi i prima. I kao da mi govori – ti moraš trajno živjeti jer si posljednji izdanak obitelji koji ovdje dolazi boraviti, koji ne dopušta da kuća bude zaboravljena i pusta, koji razgrće paučinu i svojim dahom iz nje rastjeruje ustajalost. I duhovi mojih predaka koji u njoj žive žele da im bude ugodna. Od vrućine se kadšto sklonim u konobu u kojoj se među više od metra debelim kamenim zidovima rashlađujem. Ti zidovi su nekad štitili bačve pune vina i rakije, osušene pršute, slaninu i druge slasne komade svinjskog mesa koji su visjeli o gredama. U bivšoj staji napravio sam ognjište u kojem kadšto kuham raštiku ili pečem meso i krumpire ispod sača, ispod kojeg je mater nekad uzimala veliki pečeni kruh koji je bio obiteljsko božanstvo. Premda su mi vrtovi i njive opustjeli i zarasli u travurinu, Bože, u kakvom ja obilju u zavičaju
• živim!