Uspješno pridobiva njihovu naklonost

S GOSPOM BOG SE SPUSTIO NA ZEMLJU NA KOJOJ JE VLAST PRIZNAVALA SAMO SVOGA BOGA

Četrdeseta obljetnica ukazanja u Međugorju izaziva pozornost i prije točnog datuma toga velikog događaja, a jedan naslov kaže kako se čudo dogodilo u svijetu hedonizma i krize vjere. Uz to, dogodilo se u Jugoslaviji, državi kojoj je vjera, pogotovo katolička, bila najveći neprijatelj, jer je jedina među svim protivnicima komunizma bila institucija. Ako su komunisti tolerirali mise, procesije, derneke, krštenje djece, crkvena vjenčanja i druge izraze vjere, blago kažnjavali nošenje raspela na Veliki petak po javnim cestama, zašto im je Međugorje toliko smetalo? Gospa je došla kao dokaz, to je vjeri kao instituciji dalo nadnaravnu moć, Bog se spustio na zemlju, u sredini u kojoj je za vlast bio nezamisliv uz njezina boga. Uz njezina velikog “osloboditelja” pojavio se istinski osloboditelj, odnosno osloboditeljica. Bio je to najveći šok za komuniste poslije Drugog svjetskog rata, jer im glavni takmac više nije bio “opijum za narod”, kako su govorili njihovi duhovni očevi, nego Gospa koja na zemlji razgovara s prenositeljima svojih poruka. Prvi je put režim bio u dvojbi, ili Bog ili mi, za oboje nema mjesta, zato je panično reagirao i strogo kaznio “krivce” za međugorsko ukazanje.

SINJSKA “BIJELA KUĆA” NEDOSTOJNO JE DOČEKALA SVOGA SLAVNOG TRUMPA

Mostovac Miro Bulj, koji je ostao upamćen po glasnom oporbenjaštvu u Hrvatskom saboru, odsad će uz posao zastupnika obavljati i dužnost gradonačelnika Sinja. Ali kako obavljati! Kao povijesna osoba koja se ponaša kao da je izabrana za predsjednika Amerike. Sinj je dalmatinskozagorski gradić koji je, naravno, sebi važan kao i svaka velika sredina, pa i država, ali njegov prvi čovjek ipak nije državnik. To pak za Bulja ne vrijedi, povijest, ne samo sinjska, nego povijest uopće, počinje od njega. Pa je ljut što ga sinjska “Bijela kuća” nije dočekala kako priliči, u špaliru, s naklonima, nego su “dva pročelnika i jedna pročelnica, plus devet zaposlenika” bili na godišnjem odmoru! “I baš su se svi”, kori ih sinjski Trump, “našli na godišnjem kad dolazi novi gradonačelnik”. Ima Bulj i svojih historijskih zasluga u ratu, svaka čast, ali i velikih stradanja u miru, pa mu je tako, zbog uzvika Sanaderu “Doći će i tebi kraj”, bilo zabranjeno sudjelovati u Alci, i to ne kao bilo kome nego kao alkarskom momku – koja pukotina u povijesti glavne sinjske atrakcije! Naravno, Bulj je nakon izbora za gradonačelnika zadržao zastupničko mjesto u Saboru, da se ne uruši most Sinj – Zagreb i da država ne propadne.

Danas je 22. lipnja, Dan antifašističke borbe. Odlazak partizana u šumu Brezovicu pod direktivom komunistčke Rusije i osnutak NDH u scenarijima Rima i Berlina iz iste su ovisnosti o svjetskim moćnicima bez kojih ne bi bilo ni NDH ni tzv. narodnooslobodilačke borbe. To nisu izvorne hrvatske tvorevine, pa kad se danas partizani i ustaše svađaju ili kad se u svađama u njihovo ime busa u antifašistička i domoljubna prsa obnavlja se povijest koja nam nije na čast. Kakav je to antifašizam koji kao partizanski pokret počinje točno na dan napada Hitlera na Sovjetski Savez, a Rusija i Njemačka sve dotad bili su saveznici nasuprot zemljama koje će kao antifašistička koalicija i pobijediti u ratu. I kakva je to domoljubna NDH kad njome gazduju Nijemci, koji će određivati njezinu politiku, nametati joj zakone, diktirati njezine rasističke zločine, crpsti joj sirovine, odvoditi na rad u Njemačku najvitalnije Hrvate. NDH je kraj Drugog svjetskog rata dočekala kao velika gubitnica, a antifašizam iz tog rata, koji je tako reći i postojao samo u Hrvatskoj, zanijekan je u komunističkom totalitarizmu, u teroru koji je smijenio njemački teror i u kojem su antifašisti posmicali desetke tisuća Hrvata.

KAD SE NA DAN ANTIFAŠIZMA SMRAČILO, ZASVIJETLILA JE HRVATSKA POBJEDA

Jučer je bio Dan antifašizma, a kad je toga svečanog dana ljudima pao mrak na oči – zasvijetlila je noć pobjede hrvatske nogometne reprezentacije. Pa kad već Plenković kaže kako je na kraju Drugog svjetskog rata Hrvatska bila pobjednik zahvaljujući antifašistima, onda su se slavile dvije pobjede (dvije – kako za koga). A u šumi Brezovici Milanoviću je, kad je svirana himna, na lijevom srcu nedostajala desna ruka, koju u takvoj prilici stavljaju na srce nogometni reprezentativci. Jednom je jedan lijevi