Nacionalizam je totalna izmišljotina. Svi su ljudi braća i nema šanse da skliznem ni u kakvu naci-varijantu
Evolucijom nisu opstale najjače vrste, nego one koje su se najbolje prilagodile, kaže o razdoblju prisilne izolacije Srđan Gojković Gile (60), frontmen Električnog orgazma, kultnog beogradskog benda koji je, kao i ostali svijet, naprasno prizemljila pandemija koronavirusa. A Gile se novom normalnom – koje je potopilo i planove za prošlogodišnju rasprodanu koncertnu turneju u povodu 40 godina benda diljem regije – prilagodio šetnjama šumom, čitanjem knjiga, druženjem s obitelji, prebiranjem po gitari, no ne skriva da jedva čeka istrčati na pozornicu. Prva prilika ukazat će mu se 2. srpnja u Hala parku u Zagrebu, gradu za koji Gileta vežu, kako kaže, dugotrajne uspomene i dugotrajna prijateljstva, prvi koncerti i prvi snimljeni albumi, o čemu govori u intervjuu za Večernji list.
Vaša muzika danas komunicira i s ljudima koji su mlađi od vaših kultnih pjesama. Kakav je osjećaj vidjeti te mlade ljude na koncertima?
To je tajna opstanka Električnog orgazma. Tijekom karijere bilo je puno bendova u regiji koji su bili puno popularniji od nas i prodavali puno više ploča od nas, ali su izumrli. Jedan od ključnih razloga što smo mi opstali upravo je taj što smo stvarali pjesme koje su imale neku izvanvremensku dimenziju. Sva ta četiri desetljeća na našim koncertima događa se da u prvim redovima stalno vidim klince koji skaču, dok su ovi stariji malo dalje jer je komfornije, a kako mi na pozornici reflektori tuku u oči imam tu iluziju da se publika zapravo ne mijenja. A znam da nije tako.
Kada se okrenete unatrag, novi val zapljusnuo je bivšu državu i udarao takvom silinom i brzinom da je neizbježno moralo doći do promjene dotadašnjeg načina razmišljanja i doživljaja stvarnosti. Jeste li u to vrijeme toga bili svjesni?
Kada imaš 19 godina nabrijan si, u ego-tripu i uopće te to ne zanima. Energija novog vala pogurala je taj period promjene, a ta promjena izbacila je dobar dio starih bendova iz igre, onih koji se nisu mogli prilagoditi. Naravno, bilo je bendova koji su se prilagođavali novom valu i neki su se uspješno prilagodili, ali bilo je i onih koji nisu ni pokušavali. Cijela ta novovalna generacija imala je stav
NIŠTA SE U POVIJESTI NE PONAVLJA, PA TAKO NEĆE NI NOVI VAL, NITI TO TREBA OČEKIVATI. MOŽDA SE MOGU OPET U NEKOM TRENUTKU ČUTI NEKE EKSPLOZIJE DESETAK JAKIH I KREATIVNIH BENDOVA ODJEDNOM, NO TO SE OTAD NIJE DOGODILO, IAKO NE ZNAČI DA NEĆE, ALI JA TO NE BIH NAZIVAO NOVIM NOVIM VALOM
da budućnost počinje sada i s nama, kao da ništa prije toga nije postojalo i kao da ništa nije bilo bitno, što naravno nije istina, ali to je bio naš dječački doživljaj u to vrijeme. Kompilacija “Paket aranžman” iz 1981. kojom se Električni orgazam, zajedno s Idolima i Šarlom akrobatom, predstavio javnosti promijenila je sve. Kako je došlo do toga da se na jednoj ploči okupe tri benda?
Vjerojatno je sam početak bila ta nevjerojatna okolnost da su se u isto vrijeme 1980. formirala ta tri benda i da je splitski producent Enco Lesić u Beogradu otvorio prvi privatni glazbeni studio, koji tehnički nije bio toliko savršen, ali je bio opušten, za razliku od državnih studija gdje su rigidni tonci zapošljavani preko veze ili preko partije. Kad smo počeli snimati nije bilo nikakve priče o zajedničkom albumu, Enco je jednostavno otprilike u isto vrijeme pozvao Idole, Šarla i nas da svatko sebi snimi nekoliko pjesama koje bi on poslije ponudio nekim diskografskim kućama i tako naplatio svoj rad jer mi smo bili klinci bez love koji nisu imali prilike platiti privatni studio. U hodu se potrefilo da je Siniša Škarica, urednik programa u zagrebačkom Jugotonu, zbog produkcije albuma “Doživjeti stotu” Bijelog dugmeta u to vrijeme bio u Beogradu, kao i to da su Enco i on stari poznanici, pa ga je pozvao da mu pokaže studio i usput pusti što je snimio. I onda je Škarici sinulo da tu ima potencijala za kompilacijski album. Iako je Enco pokušavao ugurati još neke bendove, Siniša je presjekao i odlučio da će na album ići naša tri benda. Bilo je pokušaja da sami osmislimo naslovnicu i damo naziv albumu, ali naravno da nismo uspjeli jer je svatko vukao na svoju stranu. Na kraju je to odradio grafički dizajner Branko Gavrić koji je dao naziv albumu “Paket aranžman” što je predstavljeno kao nekakav turistički pozdrav iz Beograda, po uzoru na aranžmane turističkih agencija. Danas bi se taj album vjerojatno zvao “All inclusive”.
Prvi album Električnog orgazma pojavio se na britanskom tržištu nakon što je prestižna diskografska kuća Rough Trade od Jugotona otkupila dio tiraže. Kako to da niste iskoristili tu priliku i pokušali ostvariti karijeru na Zapadu?
To se dogodilo zahvaljujući mojoj agilnosti, s obzirom na to da sam u to vrijeme stalno putovao u London. Kada je izašao album, pokucao sam na vrata magazina New Musical Express i dao našu ploču nekom portiru i rekao: Evo, mi smo neka grupa iz Jugoslavije, tekstove smo preveli na engleski i dajte to nekome. Kad sam izašao iz te prostorije bio sam 50 posto uvjeren da će album baciti u smeće, a 50 posto da će ga nekome dati. Na sreću, dogodilo se da je Chris Bohn, tada vrlo ugledni novinar naklonjen novom valu, napisao pozitivnu kritiku i onda sam otišao i do diskografske kuće Rough Trade i njima dao ploču i kontakt u Jugotonu na koji su se javili i otkupili dio tiraže da bi se album mogao kupiti u Londonu i to je ta priča. Ali činjenica je da nas nitko nije zvao u Englesku na turneje jer su Englezi prilično zatvoreni prema stranim bendovima, a mi nismo pjevali na engleskom iako smo ga dobro govorili.
U vremenima najžešćeg medijskog ratnohuškačkog izvještavanja 90-ih u Srbiji, zajedno s Milanom Mladenovićem, Canetom, Antonom, Čavketom, Švabom i Jovecom sklopili ste svojevrsni antiratni bend i na kamionu sa zvučnicima kružili Beogradom. Koju ste poruku željeli odaslati?
Ideja je bila da se digne glas, s obzirom na to da je Slobodan Milošević preuzeo sve medije, osim rijetkih opozicijskih poput Radija B92 uz čiju smo pomoć to i realizirali. Bio je to glas protiv pumpanja te ratnohuškačke politike i nasilne mobilizacije ljudi kojima nije ni na kraj pameti bilo da će ih netko silom odvoditi iz Beograda i slati u Slavoniju. Bilo je dosta ljudi koji su pobjegli iz Srbije u inozemstvo, neki su se krili od mobilizacije po nekim drugim adresama. Naravno, bilo je i onih koji su otišli svojom voljom, to nije sporno, ali mi smo htjeli da kroz pjesmu i takav angažman cijelom svijetu damo do znanja da nisu svi u Srbiji za taj rat i da ne misle svi isto, kao što se prezentira. Bila je to početna ideja, a kasnije smo održali koncert pred 50-60 tisuća ljudi u centru Beograda pod nazivom “Ne računajte na nas” jer smo željeli poslati poruku Miloševiću i njegovoj političkoj garnituri da na nas neće moći računati u svojim planovima.
Jeste li zbog te geste u svojoj domovini označavani kao veleizdajnik?
Naravno. Iako je sve bilo neslužbeno i ispod žita, naši bendovi bili su na crnim listama. Nemojte puštati Partibrejkerse, EKV i Električni orgazam ni na radiju ni na televiziji, ni u službenom glasniku! Znam iz osobnih kontakata s nekim urednicima da je sve to tiho sugerirano i, naravno, mnogi koji su bili na strani tadašnjeg režima to su radili samoinicijativno, iz čiste paranoje. Sjećam se da je u to vrijeme na Caneta iz Partibrejkersa neki čovjek vadio pištolj i da mu je rekao: “Što mir, brate, mir? Rat, brate, rat!” Svega i svačega je bilo, imali smo problema. Bili smo svjesni da će se to dogoditi i bio je to svjesni rizik, ali savjest nam je nalagala da se pod svaku cijenu na svoj način moramo suprotstaviti tom ludilu koje se počelo kuhati početkom 90-ih u Srbiji.
Kakve vam je posljedice ostavio rat?
Možda toga nisam bio svjestan u početku, ali gledajući sada s neke vremenske distance mislim da me je sve to prilično uzdrmalo. Sve mi je to bilo neshvatljivo, nepojmljivo. Horor je postao realnost i mislim da mi je trebalo 15 godina, ako ne i više, da se vratim u nekakvu mentalnu ravnotežu nakon sveg tog užasa koji se događao u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH. Od stresa imao sam dosta tegoba, čak i mentalnih poremećaja.
Kako vrijeme neizbježno teče, Vlada Divljan više nije među nama, EKV je nestao s lica zemlje, Čavke je umro od posljedica HIV-a na Tasmaniji, otišla je i Sonja Savić kojoj ste posvetili pjesmu “Debela devojka”. S kakvim ste osjećajima primali te vijesti i kako ste se snalazili u svijetu u kojem tih ljudi više nema?
Sve su to poznati glazbenici, ali ujedno i moji jako bliski prijatelji. Mi smo bili dio te jezgre koji je odrastala skupljajući se oko jezgre beogradskog Studentskog kulturnog centra gdje smo i napravili bendove. Njihove smrti usporedio bih s iskrcavanjem saveznika u Normandiji: gomila tvojih najboljih prijatelja trči i vidiš da ti najboljeg prijatelja pogađa metak, ali trčiš dalje. Nemam boljeg objašnjenja jer je dosta ljudi otišlo i naravno da me to pogodilo, ali moraš se prilagoditi, nastaviti svoj život, ne možeš odustati i povući se. Svakako je bilo bolno, i dandanas mi jako nedostaju svi ti ljudi.
Je li pretjerano reći da je droga pojela novi val?
Pa, mislim da u tome djelomično ima istine. Tijekom novog vala događale su se velike promjene, ne samo na glazbenoj sceni, već i u društvu, paralelno sa smrću “velikog vođe” Tita koja je kulminirala raspadom Jugoslavije i ratom. Kao jedna od posljedica društvenih promjena i droga je 80-ih postala puno dostupnija i prisutnija nego desetljeće prije kada su mi, tada kao klincu, stariji pričali da je to bilo vrlo teško nabaviti. Zlatna generacija rock’n’rolla i ljudi kao što je Jimmy Hendrix, Janis Joplin i Jim Morrison u to se vrijeme već utapala u opijatima, dok je do nas sve stizalo kasnije pa tako i droga. Novi val je glazbenicima 80-ih odjednom donio lovu, popularnost i sve “na izvol’te”, ali sve je to pratila i neka psihička osobna stabilnost ili nestabilnost. Neki ljudi su jednostavno prošli kroz to i izašli na drugu stranu, ali ima i onih koji su prošli kroz to i stradali jer nisu imali dovoljno mentalne snage izboriti se s takvim stvarima koje su bile opasne i pogubne za većinu tih ljudi. Na svjetskoj razini imamo čovjeka kao što je Keith Richards, jedan od onih koji je imao čvrstine proći kroz to kao vjerojatno najveći narkoman na svijetu i izaći iz toga i prestati i evo ga na pragu 80. godine. To je individualno i ovisi o čovjeku.
Je li droga pomagala ili odmagala vašoj kreativnosti?
Droga ne pomaže, to je čisti hedonizam. Ne pomaže nikome tko nema talenta i sposobnosti da nešto napravi i kreira, nikakva droga mu neće pomoći da to učini niti će nekome odmoći. Droga je na razini neke znatiželje koja je mnoge, nažalost, skupo koštala. Što se tiče utjecaja na kreaciju, rekao bih da droga nije od velike pomoći, možda i nikakve.
Kad spominjete Keitha Richardsa, s njim ste dijelili pozornicu na beogradskom ušću 2007. kada ste svirali kao predgrupa Rolling Stonesima. Kakve uspomene nosite na tu svirku?
Nezaboravno iskustvo i ponos, kada znamo da su tako velika imena bila predgrupe Stonesima, kao što je Metallica, Lynard Skynard, Prince, BB King ili Tina Turner. Naći se u toj grupi glazbenika koji su otvarali njihove koncerte zaista je velika čast i velika radost za nas. Mi iz benda smo hardcore fanovi Stonesa još otkako smo bili klinci i za nas je to bilo ispunjenje dječačkog sna i kruna naše karijere, ne kreativno, ali emotivno svakako. Izađeš na tonsku probu i pokraj tebe stoji bubanj Charlieja Wattsa i gitare Keitha Richardsa na udaljenosti od pola metra... Lebdjeli smo 10 centimetara iznad stejdža. Novi val je, iako relativno kratkotrajan, uspio ostaviti dubok trag. Vjerujete li da se takvo što može ponoviti?
Ne, ne može se ponoviti. Ništa u povijesti se ne ponavlja, pa tako neće ni novi val, koji je bio specifičan jer je nastao pod različitim specifičnim utjecajima, ne samo glazbenim, koji su bili dominantni u tom razdoblju. Ništa od toga se ne može ponovno dogoditi na isti taj način niti to treba očekivati. Možda se mogu opet u nekom trenutku čuti neke eksplozije desetak jakih i kreativnih bendova odjednom, no to se otad nije dogodilo, iako ne znači da neće, ali ja to ne bih ni nazivao novim novim valom.
Što biste rekli, je li propao rock’n’roll?
Za našu generaciju rock je bio više od bavljenja glazbom. Za nas je to bio stil života, filozofija i religija. Mislim da se to više ne može ponoviti. Rock’n’roll nije propao, ali definitivno nema onaj značaj i utjecaj kakav je imao dok sam ja bio klinac.
Kako publika danas reagira na pjesmu “Igra rokenrol cela Jugoslavija”?
Nakon rata nastupio je period u kojem nije bilo kulturne i koncertne razmjene bendova između Srbije i Hrvatske, ali kad se to normaliziralo, sjećam se našeg prvog poslijeratnog koncerta u Splitu, na Bačvicama. Nisam mislio svirati tu pjesmu, ali organizator mi je dao koristan savjet: ‘Ti kako hoćeš, ali bude li je publika tražila, morate je odsvirati’. I upravo to se dogodilo. Odsvirali smo cijeli koncert i otišli s pozornice, a onda nas je publika pozvala na bis tako što su cijele Bačvice počele pjevati “Igra rokenrol cela Jugoslavija”. I onda smo je, naravno, i odsvirali. Otad mi je jasno da to i nije neki problem. U Sloveniji ljudi inzistiraju na toj pjesmi i mi je i sviramo. Jedno vrijeme 90-ih potpuno smo je izbacili iz repertoara, dok je trajalo sve to ludilo i kada je pjesma dobila konotaciju koja nama uopće nije bila na kraj pameti i kada se zloupotrebljavala pa je nismo htjeli svirati, ali danas je sviramo kao i bilo koju drugu pjesmu. I danas svjedočimo tenzijama između Zagreba i Beograda. Jeste li ikada imali neugodnosti u Hrvatskoj?
Nisam. Mi nismo populistički bend. Nikada se nismo ni moralno ni politički okaljali, rekao bih, poput nekih drugih poznatih bendova iz Srbije ili iz Hrvatske, a s druge strane mi imamo vrlo okej poziciju da na naše koncerte možda dođe tisuću-dvije ljudi, i to onih koji nas vole, da kažem malo kulturnija publika, i sve su to razlozi zašto nemamo nikakvih problema u Hrvatskoj.
A nacionalizam je totalna izmišljotina. Za mene su svi ljudi na planetu braća, ne samo ovdje, i Eskimi su nam braća, kao i Aboridžani, ljudska smo vrsta i nema nikakve šanse da skliznem u bilo kakvu naci-varijantu s bilo koje strane.
Jeste li i na trenutak povjerovali političarima koji nas svojim izjavama stalno vraćaju na rub sukoba?
Političarima nikada nisam vjerovao i mislim da im neću vjerovati dok sam živ. Tužno je što se politika uvijek vrti oko novca, pljačke, zgrtanja i pohlepe, to je gotovo uvijek u pozadini bilo koje političke akcije. Vlast, moć i novac su neke kategorije koje ne uzimam kao poželjne, tako da ne vjerujem političarima nigdje, ni na ovim našim prostorima ni u Europi ni u svijetu i uvijek sam vrlo sumnjičav prema aktivnostima političara jer vjerujem da u pozadini uvijek stoji neka skrivena agenda.
Tijekom 90-ih vam je bilo važno poslati poruku na kojim političkim pozicijama stojite. Imate li potrebu to učiniti i danas, kada u Srbiji ponovno vlada kult jedne ličnosti?
Nemam. Iskreno govoreći, malo sam se i opekao par puta i shvatio da to više ne trebam raditi. Evo jedan primjer. Kad je Boris Tadić bio na vlasti, u početku sam mislio da će on biti super, pa se ispostavilo da je lijep, pristojan i kulturan čovjek, ali da nije puno dobrih stvari napravio. Pa smo onda Vlada Divljan i ja dali podršku Čedi Jovanoviću koji nam se učinio kao normalniji, urbaniji čovjek za kojeg smo mislili da je možda prilika, ali on nije imao nikakve šanse i nije napravio ništa, a onda se kasnije ispostavilo da ni on nije takva “cvećka” kako smo mi mislili. I to je bio moj zadnji pokušaj javne potpore nekoj političkoj opciji i mislim da ću ostati pri tome stavu. Bilo je više situacija gdje su opozicijski blokovi pokušavali pridobiti moju podršku, ali ja sam svoje odradio kad sam bio mlađi i mislim da sam sada čovjek pred penzijom i da sada, realno, zaista pojma nemam o politici. U ovim našim krajevima ljudi su jako pametni i misle da sve o svemu znaju i svatko je najbolji nogometni izbornik i predsjednik države i predsjednik medicinskog kriznog stožera. Valjda to dođe s godinama i zrelošću pa i ja pokušavam biti svjestan nekih stvari o kojima ne znam puno, a takvih je puno pa se pokušavam držati onoga čemu sam posvetio cijeli svoj život, a to je glazba. Generalno, miješanje u politiku vrlo je sklizak teren za javne ličnosti jer nekad budu na pravoj strani pa se ubrzo pokaže suprotno i sve je vodilo stavu da ne pružam podršku ni jednoj političkoj opciji.
Koliko vam je stil života s desetljećima ostavio traga na zdravlju, snazi, energiji? U 60. godini, jeste li se umorili?
Ne, nisam, osjećam se odlično, zdravstveno sam super. Osjećam se sigurno bolje i snažnije nego 90-ih. Još imam snage, želje i volje za koncertima i radom s bendom. Naravno, nije to ona ista glad kao kad si klinac, kad imaš 19-20 godina, kad svake godine izbacuješ novi album, sad se to prorijedilo pa prođe i po osam godina između naša dva albuma, ali mislim da je to normalno. Ne bih volio svirati 200 koncerata godišnje, realno je 30-40 i tako i sviramo posljednjih godina. S jedne strane se
‘Paket aranžman’ bio je kao turistički pozdrav iz Beograda. Danas bi se zvao ‘All inclusive’
na koncertu potrošiš, ali te publika napuni energijom. Muzičarima je to psihoterapija i zato se vratiš doma osvježen iako si nekamo putovao i svirao. Nakon turbulentnih godina tijekom karijere, kako ste uspjeli sačuvati zdravlje i postići unutarnji mir?
Otkrio sam budizam, samostalno i posve slučajno, tako što sam još 80-ih kupio nekakvu knjigu s osnovama budističkog učenja i ta je knjiga 20 godina stajala na polici dok je nisam posve slučajno otkrio. Odjednom, to mi je bio jedini logičan odgovor. I prije toga sam istraživao razne duhovne prakse, ali ništa prethodno nisam instinktivno osjetio kao nešto što korespondira sa mnom na toj razini prepoznavanja, da nešto što čitam prepoznajem kao istinito, kao što je to bilo s budizmom. Naravno, ima dosta neznanja oko toga i neupućenosti što je normalno jer mi ipak nismo ta tradicija. Budizam nije sustav vjerovanja. Budizam je više sustav prakticiranja, vježbanja i prije svega bavi se vlastitim umom i njegovim razvojem i vježbama, ponajviše meditacijom, stalnom vraćanju uma u ravnotežu jer svi mi malo-malo pa ispadnemo iz ravnoteže, pa čekamo i trpimo dok to ludilo koje nas obuzme ne prođe. Ovdje sam konačno našao neki mentalni trening. Netko ide u teretanu i razvija tijelo, a ja sjednem, meditiram i razvijam um.
Kako je taj izbor odjeknuo na našim pretežno kršćanskim prostorima?
Nisam čovjek koji puno polaže na to što drugi misle o tome što radim, kako s glazbom, tako i s budizmom. I kao panker, znao sam da će većina ljudi to prezirati u tom trenutku, kasnije se to promijenilo, tako slično je bilo i s budizmom i nisam imao problema. Ljudi reagiraju kao da misle da znaju što je to, a u stvari nemaju pojma, donose zaključke koji su obično pogrešni i to mi je potpuno jasno. Nikoga ne krivim niti mislim da je budizam savršen i idealan put za svakog čovjeka na planetu, za mene jest, ali to ne znači da i za prvog čovjeka do mene mora biti tako. Svatko treba naći ono što će mu olakšati putovanje kroz život, ja jesam.
Znaju li vaša djeca da im je tata rock-zvijezda?
Imam kći od dvije i pol godine i sina iz prethodnog braka koji ulazi u pubertet, ima 13 godina. Ona je još uvijek mala, ali sjećam se kad je moj sin malo odrastao, pa idemo nekamo, pa nam prilazi neki čovjek kojeg ja, naravno, ne poznajem, pa popriča sa mnom, pa sin pita tko je to, a ja kažem da nemam pojma, netko tko me poznaje s televizije ili iz novina. Trebalo mu je malo vremena da to shvati i sad mu je to najnormalnije. Kasnije je bio na mojim koncertima i vidio kako sve to izgleda uživo, a često se događa i da su njegovi profesori moji fanovi pa sada već ima jači uvid u te stvari.
Kada se osvrnete unatrag, kada sabirete životni saldo, koliko ste svjesni traga koji ste ostavili na odrastanje cijelih generacija i čini li vas zadovoljnim spoznaja da ste glazbom mijenjali svijet?
To je malo sklizak teren i čovjeku može vrlo lako proraditi ego-trip što je vrlo pogubno i loše za njega i okolinu. Trudim se ne baviti pitanjima koliki je moj značaj. Naravno da sam svjestan svega i sama činjenica da bend postoji toliko dugo i da mi i dalje opstajemo i da postoji interes kritike i publike za to što radimo znači da smo nešto radili dobro i kvalitetno i radije se zadržim na tome. Neka se mojim značajem bave glazbeni kritičari, a što se mene tiče, glazba me ispunjava više nego išta drugo i to je duga konstanta koja se ni danas nije promijenila. Ja bih svirao i da pet ljudi dolazi na moje koncerte. Srećom, dolazi ih puno više, ali da i ne dolazi ne bi me ni to spriječilo da i dalje pišem pjesme i sviram.