Ljubljana i njezin festival nisu nikakva čarolija ili fatamorgana, nego grad na gori čiji primjer svijetli nadaleko i zove nas k sebi

Veliki maestro Valerij Gergijev i njegov proslavljeni Orkestar Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga otvorit će 1. sprnja 69. izdanje Ljubljanskog festivala. A to će biti tek prva od prvorazrednih glazbenih svečanosti koje se u Ljubljani i ovog ljeta nude sve do početka rujna. Svjetska operna diva Elina Garanča već sljedeće večeri nastupa kao Carmen. Slijede Ana Netrebko, Jonas Kaufman, Sonja Jončeva. Sve prva svjetska pjevačka liga. I k tomu još i legenda Domingo. Bit će tamo i prva dama pijanističkog svijeta Martha Argerich, a pred kraj ponovo stiže i jedan od najboljih svjetskih orkestara amsterdamski Concertgebouw. Domaće i međunarodne produkcije opera, baleta i mjuzikla, komorni koncerti i recitali, dramske predstave, izložbe...

Ljubljanski festival je nedavno svoj ovogodišnji program predstavio i u Zagrebu, u predvorju male dvorane Lisinskog. Domaćin Dražen Siriščević nimalo nije skrivao divljenje i najpozitivniju moguću zavist dok je svog ljubljanskog kolegu, direktora Ljubljanskog festivala Darka Brleka predstavio kao kapetana svemirskog broda, kakvim se nama iz Zagreba s pravom čini najveća kulturna manifestacija u susjednoj Sloveniji i ovom dijelu Europe. Diznilend, zvjezdarnica, čudo u susjedstvu... nizao je Siriščević pohvale Brlekovom festivalu. Ne, nije nipošto neprilično tako nazvati festival kojem je Darko Brlek na čelu već 29 godina.

Pa ipak, nakon završene press-konferencije, dok smo razgovarali o tužnoj činjenici da zagrebački glazbeni hram do daljnjeg ostaje zatvoren za glazbenike i publiku jer obnova nakon potresa još nije ni počela, Darko Brlek mi je rekao: “Baš vam zavidim na Lisinskom, Slovenija nema takve dvorane”. I dodao nešto meni još važnije: “Zagreb bez Lisinskog nije grad”. Iz njegovih usta u Tomaševićeve uši.

Ne želim pretenciozno nuditi vlastite savjete novom gradonačelniku. Ima on i ostalih, ipak neću reći većih, ali barem jednako velikih briga. On je gradonačelnik u zemlji koja se čitava navikla prolaziti pokraj ruševina i uz njih živjeti kao da su prirodom dane. Širom Hrvatske razasute su još uvijek ratne i poratne ruševine i paljevine.

Igrom slučaja, upravo nakon predstavljanja Ljubljanskog festivala u Lisinskom, ugledao sam i zagrebačkog gradonačelnika kako na biciklu prolazi svakodnevnom rutom od Gradskog poglavarstva uz ruševinu u Paromlinskoj koja se nekada zvala Zagrebačka banka. Što se mene tiče, ja je i dalje tako zovem i uopće me ne zanima kome su je prodali. A ta ruševina nije posljedica ratnog, nego nekog drugog razaranja i nebrige. Ne moram ja ukazivati gradonačelniku Tomaševiću na tu rugobu postapokaliptičnog izgleda. Ima i on oči. I upravo on će, eventualno, morati inozemnim gostima svog ureda objašnjavati kako je moguće da usred hrvatske metropole tako nešto stoji već godinama, a sada čini dio vrlo simboličnog vizualnog trojstva: spomenik Tuđmanu – Oltar domovine – ruševina. A pored nje još i onaj napušteni stambeni blok u Paromlinskoj 15-17 koji ne samo da izgleda, nego i doslovno smrdi poput ostavljene lešine otvorene utrobe i rasutih crijeva.

Usred pandemije i nakon potresa, ali i nakon nepogoda i štetočina koje Hrvatsku pustoše od početka njenog osamostaljenja, kad je o ljetnoj kulturnoj ponudi riječ, zagrebačka realnost su 40. Večeri na Griču koje također počinju 1. srpnja u atriju Klovićevih dvora komornim koncertom Zagrebačkih solista i sjajnog pijanista Lovre Marušića. Taj će zagrebački festival trajati dva tjedna u kojima će se održati još šest koncerata redom vrsnih domaćih umjetnika, sve do rusko-zagrebačkog pijanista Andreja Gunjina i pariško-europskog ansambla Dialogos pod vodstvom naše i svjetske Katarine

Livljanić. Svaka usporedba s Ljubljanom je nemoguća i suvišna.

Miljenko Jergović je nedavno lijepo i točno napisao da bi velika greška nove zagrebačke vlasti bila ne uvidjeti, a kamoli prebrisati i sve ono dobro što je Milan Bandić učinio za zagrebačku kulturu. Na primjer, na polju u kojem sam najupućeniji, to je bilo veliko ulaganje u Zagrebačku filharmoniju kroz gotovo podvostručen broj umjetničkih radnih mjesta u orkestru. No, s druge strane, već bi se moglo raspravljati jesu li dio te pozitivne baštine bile i one, koliko god raskošne i svim posjetiteljima besplatne, glazbene svečanosti na Tomislavcu posljednjih predpandemijskih godina. Ipak je to bila improvizacija, a ozbiljni festivali su ozbiljne institucije.

Ono što se nama čini čudom u Ljubljani nije nastalo od danas do sutra, istaknuo je Darko Brlek koji je napravio festival veći od Ljubljane i čitave Slovenije. Zato ga i dolazi predstaviti u Zagreb. Ali i u Klagenfurt i Trst, jer to je prostor na čiju publiku računa i odakle sve ljudi zbog sjajnih koncerata u Ljubljanu doista i dolaze. A neki se i nastane. Za svoju strategiju Brlek je znao oduševiti i ljubljanske gradonačelnike. Aktualni Zoran Janković jednom mi je sam ispričao kako je rezanje silnih troškova tog festivala bila jedna od prvih stvari koje je, postavši gradonačelnik, bio odlučio učiniti. A onda je upoznao Darka Brleka koji ga je znao uvjeriti da to nije trošak, nego investicija itekako isplativa ne samo u financijskoj dobiti, nego i u kvaliteti života i neprestanom podizanju privlačnosti Ljubljane i vlastitim stanovnicima i gostima sa svih strana.

U ČEMU JE TAJNA ČUDA U SUSJEDSTVU ČIJE 69. IZDANJE OTVARA VELIKI GERGIJEV KAO PRVA ZVIJEZDA U NIZU

Ravnatelju Lisinskog Siriščeviću i svim ostalim ravnateljima hrvatskih kulturnih institucija i festivala samo preskoči srce i zastane dah kada čuju da je budžet Ljubljanskog festivala četiri milijuna eura. Ali, zato Brlek sa svojom sjajnom ekipom još toliko zaradi prodajom ulaznica i od sponzora koji su mu vjerni između ostalog i zbog transparentnosti poslovanja. Treba ponoviti i to da slovenska država za Ljubljanski festival ne daje ni centa, a da je Ljubljana grad čija uprava, na čelu s onim istim Jankovićem koji je te “troškove” nekada mislio srezati, za kulturu izdvaja čak 13 posto gradskog proračuna. Jer na kulturu više ne gleda kao na trošak, nego kao na investiciju, uključujući i ozbiljnu infrastrukturu, Cankarjev dom koji radi i ljeti i veliku ljetnu pozornicu na Križankama koja se upravo obnavlja i modernizira.

Stoga, Ljubljanski festival nije neka kratkotrajna improvizacija ili čudom nastala fatamorgana. Ljubljana je sa svojim festivalom poput grada na gori koji svijetli nadaleko

• svojim primjerom i poziva nas k sebi.