Zlatko Kolarek od staje i gnojišta napravio je dvije galerije – za svoje i za radove prijatelja

Generalić, Francina Dolenec, Ivan Večenaj i Mijo Kovačić. Početkom 90-ih osnovana je udruga Hlebinski slikari i kipari naive kojoj je na čelu već godinama Zlatko, pripadnik treće generacije. On slika od sedmog razreda osnovne škole. Počeo je kao “dečec” 1972., no kao službenu godinu početka aktivnog bavljenja slikanjem na staklu uzima 1979., kad je za vrijeme odsluženja vojnog roka u JNA naslikao desetak slika.

– Imao sam slobodnog vremena. Bio sam u intendantskoj službi kao kuhar na obuci u Ljubljani, u vojarni Maršalki. Kako sam bio jedan od najboljih vojnika, dali su mi voditi restoran pokraj željezničke stanice. No, nije se kuhalo jer je na hrani bilo premalo vojske, nekih stotinjak vojnika pa su se dovozili gotovi obroci. To je bilo vrijeme kad je Tito bio jako bolestan, s 1979. na 1980. godinu. Dok su drugi igrali nogomet ili šah, ja sam slikao u kancelariji koju sam dijelio sa starijim vodnikom i zastavnikom. Osam sam slika odnio doma, a dvije sam im ostavio u znak zahvalnosti. Jedan prijatelj iz sela, Zlatko Horvat, u Ljubljani je išao u školu, i svaka je dva do tri tjedna odlazio doma u Hlebine, pa mi je donosio što god je trebalo – prisjeća se. Omiljeni motivi su mu ravna Podravina, rijeka Drava, Bilogora...

‘Sastavni dio samoupravljanja’

– Kao mali, puno sam radio na polju. Normalno, upijao sam sve. Roditelji su bili čisti poljoprivrednici, a brat Željko i ja smo išli s njima na polje. Kad smo mogli, slikali smo. Staja je bila puna kravica, konja smo imali, i svinje. Sjećam se košare pune kukuruza i štaglja punog sijena. Sad vam je to sasvim druga priča. Sad je koš prazan, u staji nema stoke, ali je puna mojih slika. Od staje sam napravio galeriju sa svojim slikama, a ondje gdje je bilo gnojište, uredio sam drugu galeriju sa slikama i skulpturama prijatelja, koje skupljam 35 godina – pojašnjava. Ne broji koliko je slika u karijeri naslikao. Nije ih evidentirao. Imao je 28 samostalnih i više od 300 zajedničkih izložbi. Osim njega, slika i supruga Radmila, a slikaju i sinovi, Marko i Antonio. Slika i brat Željko također. Dva brata imaju imanja jedan nasuprot drugome u Ulici bana Josipa Jelačića.

– Supruga najviše radi ulja na platnu i pastele, ima samo jedno samo ulje na staklu koje sam izložio u bivšoj gnojnici. Marko isto jako lijepo slika. I slika više od Antonija. Obojica su završili fakultete. Antonio radi u Plodinama na blagajni, završio je fakultet zaštite na radu, ali teško je do posla u struci. Supruga i Marko rade u apoteci u Koprivnici, on je trenutačno kod cure u Jagnjedovcu .... – kaže Zlatko. Budućnost naive, dakle, leži u rukama treće generacije, kojoj i sam pripada, te četvrte koja stasa, i u koju se ubrajaju i njegovi sinovi. Jedan od najmlađih slikara naive je Denis Toth rođen u Koprivnici 1980. godine. Počeo je slikati s četiri godine, a prvu samostalnu izložbu imao je s osam! Zlatko je proteklih dana radio na pripremi izložbe članova udruge u Hlebinama, u društvenim domu, u sklopu Galerije naivne umjetnosti. Uz izložbu slika i skulptura upriličit će se danas, u subotu, i promocija knjige “Moje Hlebine” pokojnog Zdravka Beleca, koji je do lani bio tajnik udruge. Iznenada je umro u 55. godini. Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama puna je zanimljivih priča. Poslanik Republičkog vijeća Sabora Socijalističke republike Hrvatske 1965. godine bacio je mještanima bubicu u uho kazavši da bi za razvoj turizma mogla biti važna upravo “galerija primitivnih umjetnika” u Hlebinama, o kojoj se već prije razglabalo. Svaki slikar naivac obećao je dati po jednu sliku u korist izgradnje galerije. Prvo je to učinio Franjo Gaži. Od 1963. do 1965. za gradnju je izdvojeno 30 milijuna ondašnjih dinara koje je dala Koprivnica, 21,5 milijuna izdvojila je Republika Hrvatska, 7,5 milijuna Federacija, a još sedam dali su sami mještani preko dobrovoljnih radnih akcija. Narodno sveučilište u Virju pokrenulo je veliku akciju skupljanja poklonjenih slika naivnih slikara iz cijele bivše Jugoslavije. Kako u Podravskom zborniku navodi Draženka Jalšić Ernečić iz Muzeja Grada Koprivnice, koja je pisala o kronologiji planiranja izgradnje i otvorenja Galerije naivne umjetnosti Hlebine od 1962. do 1968., naglašavala se ideja da galerija nije samo stvar nekih uskih osjećaja, već i cjelokupne kulturne javnosti. Apelu Narodnog sveučilišta iz Virja odazvali su se domaći autori, grupa samoukih slikarica “Uzdinske grupe” i “Kovačičke škole” iz Banata, Udruženje naivnih likovnih umjetnika Hrvatske u kojoj su bili Matija Skurjeni, Ivan Rabuzin, Antun Bahunek, Eugen Buktenica i Đuro Jančić, slikari “Oparičke škole” kod Svetozareva...

Uviše navrata pojavila se dilema je li baš trebalo nešto takvo graditi u selu do kojeg vode loše ceste, bez ugostiteljskih sadržaja za turiste i kadrova. Sredinom 1966. godine u Hlebinama je čak održan i referendum za dovršenje galerije, popravak seoskih putova i nogostupa. Od 1198 upisanih birača glasanju je pristupilo njih 896, a za uvođenje samodoprinosa bilo ih je 811, dakle 68 posto svih upisanih. U vremenima u kojima su, istaknula je D. Jalšić Ernečić, referendum i izbori bili “neotuđivi i sastavni dio samoupravljanja” nije se uvijek vodila briga o isplativosti, stručnim i ekonomskim analizama i procjenama procesa buduće muzejsko-galerijske djelatnosti i nove kulturne industrije u razvoju, što je otvorenje galerije odgodilo za još pune dvije godine. No, onda se u cijelu priču uključila Podravka. Pod pokroviteljstvom Podravke čiji je tadašnji direktor Pavle Gaži bio pionir suvremenog industrijskog marketinga, radovi su se zahuktali. Podršku su dali i književnici Branko Ćopić, Gustav Krklec, Enes Čengič i Anđelko Ristić. Dana 12. svibnja 1968., nakon gotovo sedam godina priprema, svečano je otvorena Galerija, i to pod pokroviteljstvom ni manje ni više nego

Mike Tripala, predsjednika Izvršnog komiteta CK SK Hrvatske, kojem je pripala i čast da prereže vrpcu. O tome kako je jedno malo selo uspjelo postati centar naivne umjetnosti, teoretizirao je istaknuti povjesničar umjetnosti dr. Boris Kelemen, koji je u predgovoru jednog kataloga zapisao: “Na čudesno plodnom tlu Podravine, u jedinstvenom geografskom i kulturnom ambijentu, već oko četrdeset godina postoji jedno selo s toliko i toliko stotina ili kojom tisućom stanovnika kao svojevrsno žarište koje zrači na bližu okolicu svoju vlastitu umjetnost, danas nadaleko u svijetu poznatu kao “hlebinska škola naivne umjetnosti”. Naglasio je da hlebinska škola nije formirala samo dvojicu, trojicu važnih umjetnika, već je proizvela nekoliko generacija umjetnika. Osnovni preduvjet za stvaranje takvog fenomena je, smatra, nadarenost, no nadarenost bez odgovarajućeg ambijenta nikad ne može izbiti na svjetlo dana. “Jednako kao i kod profesionalnih, akademski naobraženih umjetnika, i naivni umjetnici moraju imati uza se one korisne prijatelje, kolege, kritičare, s kojima će saobraćati u njihovu radnom prostoru, u ateljeu, u kuhinji u kojoj slikaju i razgovarati o cijelom mnoštvu likovnih, zanatskih i nizu drugih problema. Ti ljudi važan su faktor pri formiranju, rastu ili utvrđivanju fizionomije svakog umjetnika, a kod naivnih oni su to potrebniji, jer naivnim umjetnicima nije osnovni problem kako će naslikati pijevca (to je problem akademskih umjetnika), već što je pijetao, njih zanima suština stvari koju slikaju, a ne formalna strana djela, zbog čega često zanemaruju kriterije estetskog vrednovanja, na koje uvijek ponovo mora podsjetiti upravo taj njegov krug ljudi koji ga okružuju, bez obzira bili to iskusniji kolege, njegovi stariji suseljani ili bilo tko drugi”, objasnio je dr. Kelemen. Tehnika slikanja na staklu se, dodaje, sastoji u nabrajanju detalja koji su na svoj način pojednostavljeni i reducirani do znaka, do pojma o slikanom predmetu. Pri promatranju djela valja se, napominje, zapitati što je to drvo, kakvo je značenje grana što se svijaju, previjaju, isprepliću i raščlanjuju kao žilice nekog lista, ili krava koje upregnute vuku drva ili saonice, ili bijelih jelenova s poznate Generalićeve slike “Jelenski svati”.

Tetec bez veze s Gruntovčanima

Nastanak hlebinske slikarske škole vezan je uz Krstu Hegedušića koji je veličao hrvatsku pučku umjetnost. Upravo su na njegovu inicijativu na izložbi slavne grupe Zemlja, koja je okupljala likovne umjetnike od 1929. do 1935. godine, kad je zabranjena, gosti 1931. bili seljaci, slikari iz Hlebina, Ivan Generalić i Franjo Mraz, kojima se poslije pridružio i Mirko Virius. Time je, smatraju povjesničari umjetnosti, i službeno promovirana hrvatska naivna umjetnost koja se u prvoj fazi, do 1941. bavila socijalno-kritičkim motivima, a potom prešla ponajvećma na lirsku idealizaciju života na selu. Zemljaši su preko radova slikara naive htjeli pokazati da talent u umjetnosti nije povezan s društvenim slojem te da nije ničija povlastica. U knjigama se opisuje kako je Hegedušić zemljoradnicima slikarima savjetovao da odbace kopiranje starih razglednica i slika svetaca te da na stakla prenesu ono što vide oko sebe, od radova na polju i cvijeća do kućica i životinja, što je, na neki način bilo i logično jer se oko 80 posto stanovništva tada bavilo zemljoradnjom. Ispočetka se slikalo na običnom prozorskom staklu

Slikanje uljanim bojama ili temperama po poleđini stakla sve je više privlačilo vlasnike galerija i kolekcionare koji su s aktovkama punima novca dolazili u Hlebine i u gepecima odvozili na desetke slika. Sjajno je to opisano u jednoj od epizoda “Gruntovčana”, kad se i Dudek okušao u slikanju u tetecovom podrumu. Dudek je, podsjetimo, naslikao pijetla koji gleda na krivu stranu jer mu “obračanje” stakla nekako nije išlo od ruke. “Da je to nekakav kunst, ne bi nikaj rekel, al obična igrača”, ljutio se Cinober. Slike su se praktički kupovale u kilogramima. Neki likovni kritičari, pa i sami slikari, danas upozoravaju da je naiva znatnim dijelom postala masovno štancanje jeftinih slika na staklu. Kakva je situacija, pitamo naivno, slikara Dražena Teteca (nema veze s Gruntovčanima), očekujući ushit. A ono “bullshit”.

– Ma mrtvo je sve. Nema tu više kruha. Hoće li se što revitalizirati, pitanje je. Korona je sve dotukla do kraja. Institucije s ljudima plaćenima za promociju naive kao da nije briga. Napravi se neki program da se vidi da se nešto organiziralo i potrošilo pare, i to je sve. Na izložbe u Hlebinama već desetak godina dolaze jedni te isti domaći ljudi. Nema tu ni jednog stranca, nema turista koji su nekad kupovali slike. Oko 90 posto naive je nekad išlo van. Hiperinflacija? Bilo je nje i prije, ali prava umjetnost se lako razlikuje od čiste komercijale. Zato i postoje galerije u kojima se obavlja žiriranje pa ono što vrijedi neka ide na izložbu, a ono kaj ne vrijedi nek’ ostaje doma. Danas toga nema, danas je sve umjetnost. Nema kritike i kriterija – kaže. Zlatno doba naive je, dodaje, bilo 70-ih godina.

– Generalić je pedesetih sa svojom prvom izložbom otišao u Pariz i trebalo je jedno vrijeme da se sve zalaufa, tada nije bilo interneta i sve išlo puno sporije. Šezdesetih je krenulo, a sedamdesetih eksplodiralo, osamdesetih je jenjavalo, pa je onda devedesetih došao rat... Dolaze povremeno kolekcionari po nekoliko slika godišnje. Cijene? Ima svega. Oni koji se amaterski bave slikanjem daju za toliko koliko im treba da si pokriju troškove materijala. Moja slika dimenzija 50 puta 60 centimetara stoji oko tisuću eura. Tak’ se kreću moje cijene. Cijene su općenito pale. Generalićeve radove iz šezdesetih možete u Njemačkoj, na nekim aukcijama, pronaći po 3000 eura. Nisu to više basnoslovne cijene – napominje Tetec. Što predlaže, pitamo, što učiniti da se naiva vrati na staru slavu? Neku kampanju “make naiva great again”...?

– Ne treba izmišljati toplu vodu. Isto kao i nekad kad je naiva bila popularna, treba odvojiti žito od kukolja, pa onda s dobrim slikama napraviti izložbu i poslati je van. U

imamo.• inozemstvo, neka vide što