Našem su društvu prihvatljiviji lopovi i zlostavljači od gej osoba, samo neka kod kuće imaju žene
Aleksandar Kibel (36) docent je Katedre za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta Osijek, a također i specijalist interne medicine i subspecijalist kardiologije u Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Osijek. Diplomirao je 2009. na Medicinskom fakultetu Osijek s maksimalnim prosjekom ocjena (5,0.) na svim godinama studija. Doktorat znanosti stekao je 2014. s fokusom na vaskularnu fiziologiju i patofiziologiju. Nagrađen je TOP stipendijom za TOP studente, nagradom Fakultetskog vijeća za izniman uspjeh, nagradom Lions Cluba za najbolje studente Sveučilišta, uz druge nagrade za aktivnosti na Festivalu znanosti i Danu medicinara Osijek.
Premda bi i njegova impresivna znanstvena karijera bila sasvim pogodna prigoda za novinsku priču, povod za razgovor s Aleksandrom Kibelom ovoga puta smo pronašli na stranicama njegove knjige “Imati muda”, koju je upravo objavila zagrebačka izdavačka kuća Despot Infinitus. Djelo predstavlja vrlo intimno svjedočanstvo i ispovijest o vlastitom životnom putu i borbi sa siromaštvom, obiteljskom disfunkcijom, migracijama, o međunarodnim iskustvima i profiliranju u školskom i akademskom miljeu te o zakulisnom stanju u našem bolničkom sustavu.
Na stranicama knjige autor iskreno i otvoreno, ne zazirući od javnog podastiranja svojih najdubljih emocija, svjedoči o osnivanju obitelji sa suprugom Žanom i kćeri Norom i ljubavnim odnosima koji su ga oblikovali, koji u konačnici obuhvaćaju i homoseksualnu, ozakonjenu ljubavnu vezu sa suprugom Ivanom koju živi otvoreno, a raspravlja i o odjecima koje je ta gej veza izazvala u maloj, šokiranoj sredini u Osijeku kao i o smjelosti koja je bila potrebna u suočavanju s očekivanjima društva.
S obzirom na to da su istospolne zajednice u Hrvatskoj još uvijek tabu tema te da, štoviše, dio građana demonstrira zastrašujuću količinu mržnje prema ljudima istospolne orijentacije, ova knjiga je zasigurno jedinstvena prilika da javnost dobije uvid u mnoge nepoznanice pa i prepreke s kojima se susreće gej zajednica na ovom našem meridijanu, što je čini vrijednim doprinosom u borbi protiv homofobije u našem društvu. A za to, kako kaže autor, treba imati
KAD SAM POČEO ŽIVJETI S IVANOM, GOVORILI SU MI DA SAM SEBIČAN, DA NE MISLIM NA SVOJU KĆER, KOJU ĆE DJECA ZADIRKIVATI. ALI DJECA ZADIRKUJU DRUGU DJECU – ZBOG NJIHOVA IZGLEDA, ZBOG MATERIJALNOG STATUSA, ODJEĆE, VRSTE MOBITELA... GEJ OTAC MOŽE BITI SAMO JOŠ JEDAN RAZLOG U NIZU
muda.
Vaša hrabra knjiga ima i hrabar naslov, koji će neki zasigurno ocijeniti kao provokativan. Što se iza njega krije?
Jasno je kako idiom “imati muda“u ovoj knjizi predstavlja u najvećem broju slučajeva pojam hrabrosti, odvažnosti, smjelosti. Ili jednostavno dovoljno pribranosti ili energije za suočavanje se s onime što život na nas baci, bez da u tome imamo pravo glasa ili izbora. Želim naglasiti kako ne smatram da hrabrost podrazumijeva odsutnost straha, da biti hrabar znači ne bojati se. Kao što sam u knjizi naveo u više vlastitih primjera, strah je pojava koja me pratila u brojnim životnim situacijama, ali je važno što sam u prijelomnim događajima bio dovoljno hrabar da taj strah odlučim nadvladati, kako me on ne bi spriječio u postizanju cilja: da sam se usudio biti drukčiji.
Suviše često smo skloni pod pritiskom straha ili nepogodnih okolnosti popustiti, odustati, povući se u sebe, pobjeći, ne boriti se, pronaći lakši i lošiji put, podleći konformizmu, pasti, biti poraženi. Ponekad sam imao osjećaj da su se životne okolnosti tako posložile da nemam drugog izbora nego stisnuti zube, imati muda i boriti se. Odlučio sam da ne želim samo plutati na valovima života i održavati se, preživljavati, pasivno, nego da želim sam stvarati valove po kojima ću ploviti.
Kako je biti u koži homoseksualca u malenoj Tenji pokraj Osijeka, gdje živite sa suprugom Ivanom?
U svakom slučaju nije dosadno. Tijekom prvih mjeseci doživjeli smo i nekoliko neugodnosti, ali radilo se o manjim incidentima s djecom iz šireg susjedstva. Primjerice, jednog jutra kad sam se vraćao iz dežurstva, čuo sam u daljini nekog dječaka koji prema meni viče “pederčino odvratna“, što me je u tom trenutku malo potreslo, pogotovo nakon stresne noći u koronarnoj jedinici, ali sam nastojao potisnuti što sam čuo i ne uzeti si to previše k srcu – radilo se ipak samo o neodgojenom djetetu. Bilo je i gađanja kamenjem po fasadi i petardi u prozoru, ali srećom takve situacije su rijetke.
Naravno, iza homofobnih stavova neodgojene djece svakako stoje stavovi roditelja od kojih su djeca to naučila, tako da se ne zavaravamo da se svagdje oko nas, iza kulisa, krije jako puno netrpeljivosti. Naša odluka da se kao otvoreni mladi gej par doselimo živjeti u vlastitu kuću u ovoj maloj ruralnoj sredini bila mi je pomalo smiješna, u svakom slučaju bila je prilično hrabra, ali nismo dvojili da je, s obzirom na opcije koje smo imali tada na raspolaganju, to bila najbolja odluka. I nismo se zbog toga pokajali.
Bili ste prethodno u braku s partnericom Žanom, no niste uspjeli sačuvati brak. Što je bila prepreka uspjehu te heteroseksualne zajednice?
Bili smo lijep mladi bračni par, bili smo puni entuzijazma, cijeli život je još bio pred nama. Ali smo se i učestalo svađali. Naivno sam mislio da će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto i da nećemo više trošiti vrijeme i energiju na natezanja oko svih tih svakodnevnih gluposti. Još naivnije sam se nadao da će dijete dovesti do dodatne stabilizacije naše interakcije. Svađe koje su često počinjale blagom raspravom oko nebitnih sitnica, povremeno su eskalirale u ružne glasne konflikte prepune vrijeđanja s obje strane koji se uistinu nisu činili zdravima za njegovanje bračnog odnosa. Znali smo se jako međusobno povrijediti, a onda smo se i jako emotivno mirili. Voljeli smo se, intenzivno, ali to u konačnici nije otklonilo probleme koji su bili temeljeni na karakternom neslaganju.
Je li, prema vašem iskustvu, seksualna orijentacija pitanje izbora ili datosti rođenjem? I jeste li ikada prije susreta s Ivanom osjetili privlačnost prema istome spolu?
Ne vjerujem da je moguće da prije Ivana nisam bio gej i da sam sad to “postao”. Vjerujem da je to moralo oduvijek biti dio mene, da sam oduvijek imao taj potencijal u sebi, ali da je on bio potisnut. Zasigurno da sam tijekom puberteta i adolescencije u nekoliko navrata zastao i zapitao se za nekog dečka ili muškarca – sviđa li mi se on? Privlače li me muške osobe?! Ali se također sjećam da je u tim slučajevima odgovor koji sam sam sebi davao bio “ne“, uvjeravao sam se da mi se to učinilo ili da je to prirodno promišljanje tijekom odrastanja, što sigurno često i jest. Istovremeno su me privlačile djevojke i žene i to je sigurno pridonijelo mom uspjehu samouvjeravanja da je moj homoseksualni potencijal nešto što sam si na trenutak umislio. U svakom slučaju, do Ivana si nisam osvijestio mogućnost da me uistinu muška osoba može privući.
Budućeg supruga Ivana upoznali ste dok ste još bili u braku?
Da, imao sam tada 31 godinu, a on je bio 22-godišnji student povijesti i njemačkog jezika, zaposlen kao “nosač” pacijenata u našoj bolnici. Sviđalo mi se kod njega što je, premda je iz obitelji koja ne stoji financijski loše, vrijedno radio kao nosač u bolnici i financirao si time sam većinu svojih potreba, a nije se ponašao nimalo kao brojni snobovski nastrojeni studenti kojima ne bi padalo na pamet raditi kao nosači. Bilo mi je jako zanimljivo i neobično i kad su s Ivanove strane počeli dolaziti različiti komplimenti – najprije općeniti i poslovni, a onda sve osobniji i sve više usmjereni na moju ličnost i osobne karakteristike – to mi je nekako godilo. Počelo mi je sve više biti stalo do njegova mišljenja, a kroz afirmaciju koju sam nalazio u njegovim sudovima o meni osjećao sam zadovoljstvo.
No, kako ste osvijestili da u tom druženju za vas ima i puno više od odnosa dvojice poznanika?
Dijalozi koje smo vodili i koji su bili ugodni i zanimljivi sve su više poprimali obilježja flerta. Kad sam si to osvijestio, bilo mi je to jako zanimljivo i počeo sam razmišljati o tome je li Ivan možda gej. Sviđam li mu se možda? Meni je on baš bio fora i simpatičan. Ne dovodeći uopće u pitanje da je potpuno nemoguće da se realno između nas ikada išta dogodi, ipak sam iz znatiželje počeo flertati s njim… poput nekog eksperimenta.
Bio sam u to vrijeme ipak oženjeni muškarac s djetetom, planirao sam gradnju kuće i planirao sam čak i drugo dijete, unatoč sve lošijem stanju i odnosu između tadašnje supruge i mene. Ali “dvosmislena” i polušaljiva dopisivanja s Ivanom nastavila su se u sličnom tonu pa sam ga naposljetku praktički i otvoreno pitao je li gej – a odgovor je bio potvrdan! Takvi otvoreni razgovori su u konačnici postupno doveli i do daljnjih razvoja događaja, što je detaljnije opisano u knjizi.
Jesu li vas novootkriveni osjećaji zbunjivali?
Na početku svakako jesu, imao sam brojne dileme i nisam bio siguran osjećam li zaista pravu privlačnost prema Ivanu ili mi je on samo drag ili simpatičan. S vremenom sam shvatio i postao istinski uvjeren da postoji privlačnost, da je homoseksualnost definitivno dio mene i bio sam zadovoljan što sam to spoznao. Što sam si napokon osvijestio, bez sumnje, da to jesam ja – da i to jesam ja.
Nakon cijelog iskustva s Ivanom, osobno vjerujem da je većina ljudi u nekom dijelu spektra biseksualnosti, naravno, uz dio ljudi koji je na ekstremnim krajevima te Gaussove krivulje, i da većina ljudi ima određeni potencijal za homoseksualnost ili heteroseksualnost u sebi, samo što većina ljudi ne istražuje i ne razvija sve svoje potencijalne afinitete u potpunosti – bilo zbog toga što im ti afiniteti nisu jako izraženi, bilo zbog toga što postoji društveni okvir koji istraživanje društvu trenutačno nepoželjnih afiniteta brojnim mehanizmima obeshrabruje, od djetinjstva pa do odrasle dobi.
Zašto ste se u jednom trenutku odlučili prestati skrivati?
Ja se ni u kojem trenutku nisam skrivao. Kad se dogodila veza s Ivanom, odlučio sam “imati muda”, kao što navodi naslov knjige i kao što sam morao imati u brojnim drugim životnim situacijama do tada, i živjeti svoju vezu normalno, ponosno i bez laganja i tajni. Imao sam osjećaj kao da će se nebo urušiti na mene, u tom potresu tuđih reakcija, ogovaranja i osuda, u tim fazama potpune životne promjene koje su za jednog pojedinca bile kataklizmičkih razmjera – jer je sve što sam poznavao i sve što sam do tada stekao bilo ugroženo i potreseno, sve se okretalo naopako, ali sam odlučio stajati uspravno, čvrsto i se suočiti sa svime. Bilo je u toj buri ljudskih reakcija i puno onih koje su bile pozitivne, osjećali smo kao da imamo saveznike, one na koje se možemo osloniti.
Kakve su bile reakcije vaših obitelji na vezu i zajednički život s Ivanom?
Reakcije su inicijalno bile izuzetno negativne i ružne, čak je bilo i prijetnji. Ivana su njegovi roditelji potpuno odbacili. I danas mi se naježi koža dok razmišljam o tim groznim događajima, o tom osjećaju kao da se svijet ruši, kao da smo nas dvojica sami protiv svijeta i protiv društva. A zašto – zbog toga što se volimo? Morao sam jako puno žrtvovati za tu našu ljubav: najveća žrtva bila je ta da sam prestao stanovati sa svojom kćeri koja je sada, na sreću, često kod nas i na tom polju se stanje stabiliziralo i unaprijedilo. Kad se sve počelo događati, moja majka mi je pak rekla da trebam napustiti grad, baš u interesu svoje kćeri, jer nemam ja što tu više stanovati s takvim životnim stilom, da sam nepoželjan. U stanju u kojem sam bio najranjiviji, u kojem bi mi njezina podrška bila najvažnija i najpotrebnija, ona me je otpisala i osudila moju vezu i mog partnera. Što se oca tiče, on tada više nije bio živ pa u tom smislu nije moglo biti reakcije.
Kako je vaša spolna orijentacija prihvaćena na radnom mjestu u bolnici i na fakultetu – u liječničkim krugovima?
Nije trebalo puno vremena da se fama proširi i da munjevitom brzinom za ljubavnu vezu Ivana i mene posredno počnu saznavati i širi krugovi ljudi u našoj orbiti pa i izvan nje, što je naširoko izazvalo dizanje obrva, počeo se razvijati pravi skandal. Na fakultetu nisam osjetio nikakvih posebnih direktnih posljedica mog specifičnog privatnog života, osim što su se mogla čuti ogovaranja.
Ali razina iznenađenja, šokiranosti i uzdrmanosti dobrog dijela populacije bolničkih djelatnika bila je izuzetna. Čuo sam kako su brojne kolege u bolnici izražavali negativne komentare i osuđivali me, poneki od njih koristeći epitete “fuj” ili “nenormalno“ili “sramotno“ili pak pogrdne imenice poput “pederčina”.
Doimalo se da su se, odjednom, manje skandaloznim i neprihvatljivim našem lokalnom društvu činili korumpirani političari i lopovi – dokle god imaju kod kuće žene i okolo priležnice ženskog spola – ili pronevjere sredstava poreznih obveznika, ili pak ljudi koji zloporabljuju položaje, koji zlostavljaju, alkoholičari i nasilnici. Nema veze što tuku svoje žene, bitno je da su to žene i da su s njima povezani u svetom neraskidivom sakramentu, a najveći moralni problem predstavljao je neki kardiolog koji je ostavio ženu za dečka. Počela se fama širiti i po gradu i okolnim mjestima. Dosta prijatelja koji su bili zajednički supruzi i meni, primjerice drugi bračni parovi, odjednom su utihnuli i nisu mi se više javljali, jednostavno su iščeznuli. Na sreću, bilo je i onih kolega s posla i prijatelja koji su nam itekako izrazili podršku i na tome sam bio jako zahvalan, u tim vulnerabilnim vremenima.
Svim preprekama i otegotnim okolnostima unatoč, naposljetku ste i ozakonili svoju vezu?
Kad se prvi val epidemije prošle godine, pred ljeto, počeo stišavati, a zabrana vjenčanja, odnosno sklapanja životnih partnerstva privremeno ukinuta uz dopuštenje manjeg broja gostiju, odlučili smo ne čekati druge valove i dugotrajne odgode, nego se vjenčati u manjoj, intimnoj ceremoniji. Zaneseni idejom da po kratkom postupku formaliziramo ono što već zapravo nekoliko godina živimo, jednostavno smo se uputili u matični ured, predali zahtjev i u istom danu dogovorili termin vjenčanja. Organizirali smo proslavu u Baranji, u restoranu Darocz u Vardarcu, uz rezervaciju tamošnjeg benda koji je cijelu večer svirao samo za naš stol, bilo je baš simpatično i lijepo, jako smo se dobro zabavili. Sljedeće jutro sjeli smo u auto i krenuli na “medeni tjedan” na Brijune.
Kako ste kćeri, koja je također nazočila vjenčanju, objasnili da volite muškarca i koja je vaša poruka onima koji strahuju da će se to iskustvo odraziti na njezine životne izbore?
Neki su mi prigovorili da moja homoseksualna ljubavna veza s Ivanom negativno utječe na Noru jer će je druga djeca zadirkivati i društvo odbaciti. Prigovorili su mi da sam bio izuzetno sebičan jer nisam mislio na nju, na to što će drugi o njoj govoriti, kako će se ponašati druga djeca prema njoj i roditelji te druge djece. S tim stavovima se ne slažem, ne samo zato što je iracionalno kriviti žrtvu zlostavljanja umjesto da se krivi zlostavljača koji zlostavlja, nego i zbog toga što ne mislim da će Nora u današnje vrijeme zbog svog gej oca trpjeti baš toliko zlostavljanja.
Povremenih zadirkivanja neodgojene djece možda će, i vjerojatno, biti, ali s druge strane – neki oblik zadirkivanja uvijek će nažalost postojati: djeca zadirkuju drugu djecu zbog njihova izgleda, zbog materijalnog statusa, zbog pretilosti, zbog odjeće, mode, šminke, vrste mobitela, marke cipela, frizure, ponašanja, akni, osobnosti, zubi i zbog sto drugih stvari, pa gej otac može biti samo još jedan od niza detalja ili razloga koji će poslužiti djeci kao izlika za zadirkivanje ili ismijavanje. Ne možemo pri tome Noru držati pod staklenim zvonom, nego je možemo samo usađivanjem pravih vrijednosti i stavova opremiti kako bi se mogla uspješno nositi s takvim osobama oko sebe. Osim toga, vjerujem da je šteta koju bi Nora trpjela zbog stalnih svađa tadašnje supruge i mene, zbog roditelja koji su nesretni, mnogo veća nego potencijalna šteta koju može pretrpjeti zbog zadirkivanja vršnjaka u školi zbog seksualnosti svoga oca.
Protivnici Povorke ponosa mahom ne razumiju zašto homoseksualci imaju potrebu izlaziti na ulice. Kako im odgovarate?
Ne služe povorke ponosa za to da homoseksualna manjina utrljava heteroseksualnoj većini na nos svoj životni stil, već da se izbori za svoja prava, jer LGBTQ manjina apsolutno jest u našoj zemlji itekako diskriminirana. Diskriminacija postoji i seže od suptilnih verbalnih ponižavajućih izjava, do ozbiljnih posljedica po posao LGBTQ pojedinaca ili čak do nasilja. Pogledajmo samo mnoštvo mrziteljskih komentara na web-portalima i na društvenim mrežama kad se otvori tema ili objavi vijest s LGBTQ tematikom – stupnjevi agresije, mržnje i prijetnji u tim komentarima su zastrašujući, lede krv u žilama, a poistovjećivanje gej muškaraca s pedofilima ili degradacija njihove muškosti govori o razini ukorijenjenog primitivizma. Ja osobno ne osjećam se ništa manje muškarcem samo zbog toga što me privlači drugi muškarac.
“Pride“parade su nužne kao jedan od načina podizanja opće svijesti o “normalnosti“LGBTQ osoba, kojih je bilo oduvijek, otkad je i čovjeka, pri čemu su takve vrste izražavanja ponosa i stava samo jedna od kockica podizanja svijesti i borbe za ravnopravnost. S vremenom
Poistovjećivanje gej muškaraca s pedofilima sve kaže o razini primitivizma