Je li vrijeme za Čolaka? Jedini igra devetku i stalno zabija golove
VATRENI ČEKAJU ŠPICU
Problem nije akutan nego kroničan, i periodično ispliva na površinu, a manifestira se s većom ili manjom štetom. Dakle, jedna ugledna svjetska reprezentacija, koja je od svoje samostalnosti u svome inkubatoru stvorila Pršu, Olića, Jelavića, Balabana, N. Kalinića i Mandžukića, posjedovala Eduarda, Petrića i Klasnića, za koju su nekada zabijali Šuker, Bokšić i Vlaović, danas više nema napadača za reprezentaciju. Pardon, ima ih, tu su, ali njihova minutaža i dalje je zanemariva, svi oni kao da ne izazivaju nikakav podražaj kod izbornika. Nekada taj izostanak prave, klasne devetke prođe bezbolno, kao kad su s druge strane Velšani, Maltežani, Ciprani ili Škoti, ali čim je prepreka tek nešto viša, poput Češke ili Rusije, da ne spominjemo Englesku ili Španjolsku, Hrvatska se koprca u vlastitoj napadačkoj nemoći. I iz nje ne nazire izlaz.
Zlatku Daliću nema se što zamjeriti. On je na poziciji napadača (u formaciji s jednim ili dvojicom) nakon Mandžina umirovljenja rotirao čak devetoricu igrača, Santinija, Livaju, Kramarića, Perišića, Vlašića, Čolaka, Budimira, Rebića i Petkovića, i samo je u jednom razdoblju kvalifikacija za EP imao privid da je problem sterilnosti špica prevladan. Bila je to era Petkovićeva stvaralačkog zanosa, kada su njegove minijature, lažnjaci pa i lakoća egzekucije bacali naciju u trans. Dvije godine kasnije, nekad maestralni Petković više nije ni na pretpozivu...
Šestorica strijelaca
Podatak da Hrvatska na gostovanju u Moskvi nije stvorila ni jednu ozbiljnu šansu potaknuo nas je da prekopamo po svim pogocima napadača reprezentacije ove godine. I to kopanje nikada nije kraće trajalo budući da golgeterski učinak naših špica iznosi – nula pogodaka. Odnosi se to na Petkovića, Rebića, Budimira i Livaju, pa i Kramarića, iako ga u ovoj temi amnestiramo budući da nije isti profil igrača. Dakle, Hrvatska je u deset nastupa u ovoj kalendarskoj godini, u kvalifikacijama, prijateljskim utakmicama i na Europskom prvenstvu, ukupno postigla 12 pogodaka. Naš najefikasniji igrač je Ivan Perišić s četiri pogotka, po dva su postigli Modrić i Pašalić, po jedan Brekalo, Oršić i Vlašić, a Španjolac Pedri postigao je autogol. Petković i Rebić nastupili su po šest puta, Ante Budimir četiri puta, Livaja jedanput (istina, samo 15
minuta na travnjaku u Moskvi), sva četvorica – bez pogotka. Proširimo li potragu na ukupan učinak spomenutih napadača u dresu reprezentacije, dobit ćemo još poraznije podatke. Bruno Petković u 19 nastupa za vatrene (ili 1025 minuta na travnjaku) postigao je šest pogodaka, Budimir u osam nastupa (364 minute) jedan pogodak, te Livaja u pet nastupa (ukupno 127 minuta) i Čolak u jednom nastupu (24 minute) ni jedan pogodak.
Ukupno su spomenuti naši napadači zajedno u 1540 minuta postigli sedam pogodaka, odnosno za reprezentaciju zabijaju svakih 220 minuta! To su brojke, one suhe, okrutne i neumoljive, koje njihovim vlasnicima ne dopuštaju olakšavajuće okolnosti; tajminge ulazaka u igru, imena suparnika, sveukupno ozračje, trenutačnu formu...
Šest zamjena u St. Gallenu
I što sad uoči utakmica sa Slovačkom i Slovenijom, kome dati priliku da se raspuca, kojoj špici vjerovati? Samo letimičan pregled minutaža koje je izbornik Dalić davao izbočenim napadačima otkriva kako zapravo samo Antonio Čolak nije igrao ni 90 minuta u nacionalnom dresu. I da nikada nije dobio pravu priliku. Tako je Čolak kod Dalića dobio samo 24 minute na travnjaku u prijateljskoj utakmici s Turskom u studenome prošle godine u Istanbulu (3:3), a iste jeseni, od rujna do studenoga, u čak šest utakmica (po dvije s Francuskom i Portugalom, te sa Švicarskom i Švedskom) bio je na klupi, kao i u srijedu protiv Rusije. Na primjer, Dalić je na prijateljskoj utakmici sa Švicarcima u St. Gallenu napravio čak šest zamjena, a među njima nije bilo Čolaka. Zašto je sada Čolak postao tema? Jednostavno zato što, u toj napadačkoj pustoši, jedino taj igrač strši iznad svih ostalih napadača kao jedini koji u svome klubu Malmöu igra na poziciji špice (za razliku od Livaje u Hajduku, koji briljira kao polušpica iza izbočenog Mlakara) i jedini se može pohvaliti zavidnom efikasnošću. Pa kad taj Čolak može biti prvi strijelac u pretkolima Lige prvaka, kad dijeli drugo mjesto na listi strijelca švedske lige i kad je već tu, izborniku pred nosom, zašto i on napokon ne bi dobio šansu da predvodi Hrvatsku?
Dejan Lovren je nakon Rusije konstatirao da nam nedostaje prava devetka, a jedini je Čolak upravo to, čak i u svom klubu nosi broj 9 na dresu i, ponavljamo, naš je najefikasniji igrač ove sezone. Hoće li te reference biti dovoljne da mu Dalić napokon počne vjerovati?
Okolnosti za Čolaka nikada nisu bile zrelije jer je od svih napadača najdulje bio u frižideru, a suparnik ne može biti podatniji. Hrvatska je u posljednje dvije međusobne utakmice, u kvalifikacijama za EP 2020., Slovačkoj utrpala sedam komada, a jedan od junaka bio je tada novi predvodnik napada Petković. Zašto se sada tako ne bi otvorilo i nekoj novoj devetki? Potrebno je samo malo više izbornikove hrabrosti, rizika i povjerenja.
Čolak je u Malmöu devetka, i po poziciji i po broju na dresu. I u konstantnoj je formi