Mjere djeluju pristankom na njih. Bitan je vaš pristanak, a ne zdravlje
Pretpostavljam kako se dobar dio nas još uvijek sjeća vremena kada se o politici govorilo s nadom u bolje sutra. Vjerovalo se kako je politika polje slobode djelovanja, poziv slobodnom pojedincu da kroz svoj angažman pridonese boljitku čitavog društva. S naročitom težinom se podvlačilo kako je “sve politika” i kako “ne postoji istina izvan politike”. Svaka misao i svako djelovanje imali su politiku kao svoju zadnju instancu istine.
Bilo je to vrijeme kada je padao komunizam i rađala se demokracija na europskom istoku. Nitko nije moglo stajati sa strane i biti neutralan. Neutralnost se smatrala obilježjem neprijatelja demokracije, licemjernim izgovorom pristalica “starog režima”. Oni, pak, “na pravoj strani povijesti” smatrali su politizaciju čitavog društva sinonimom oslobođenja od okova starog sistema, političkim “buđenjem iz dogmatskog drijemeža”.
Demokracija, tako, ne oslobađa ljude od politike, već ih, naprotiv, stalno izlaže pritisku da se javno očituju o raznim pitanjima. U demokraciji nema neutralnosti, nema prostora za miran i neometan malograđanski život. Ironija s demokracijom je da ona nije suprotnost totalitarizmu, već je i sama po svojoj naravi totalitarna. U demokraciji ne možemo pobjeći od politike, jer je politika svuda oko nas i “sve je politika”. Razlog tome je što demokratska vlast svoj autoritet crpi iz “opće volje”, koja se izražava kroz javno mnijenje i pristanak većine. U demokraciji istinu određuje natpolovična većina. Ako se ne želite očitovati o nekoj stvari ili odbijate uopće sudjelovati u demokratskom ritualu, vaš stav se neće smatrati neutralnim, već protivničkim. Demokracija je binarna i ne podnosi neutralnost. Možete biti samo za ili protiv nečega.
To je i razlog zbog kojeg se, primjerice, kršćanstvo suočava s iščeznućem u svijetu globalne demokracije. Kršćanstvo moralni autoritet smješta u područje koje je daleko izvan i iznad bilo koje politike. Za demokraciju je, pak, nedopustivo postojanje izvora moralnosti koji bi bio neovisan o sudu javnosti i pristanku većine. Zbog toga demokracija progoni religiju iz javne sfere i smješta je u područje privatnosti i puke idiosinkrazije.
Ta totalitarna isključivost demokracije ne znači kako je ona istovjetna s komunizmom. Komunizam je robustan i grub sustav, demokracija je suptilnija. Komunizam se služi silom i terorizira ljude, u demokraciji se pokoravanje traži kroz pristanak, pa je i tortura više psihološke, nego fizičke naravi. U komunizmu će pristanak biti iznuđen kroz oduzimanje slobode, u demokraciji ćete biti “prisiljeni na slobodu”.
Najbolje to možemo vidjeti na primjeru čitave ove parade oko cijepljenja i propusnica. U komunizmu bi cijepljenje bilo obvezujuće i sve bi bilo riješeno po kratkom postupku, bez puno priče. Demokracije, pak, trebaju pristanak. Otuda i sva ova pasivna agresija i propagandno skakanje po mozgu režimskih trbuhozboraca. Cijepljenje je stvar slobodnog izbora, ali ako izaberete pogrešno, ne gine vam popravni.
Pri svemu tome treba primijetiti kako se na ovo iznuđivanje pristanka uopće ne gleda kao na zdravstveno, već kao na isključivo moralno pitanje. Možete se do sutra pozivati na medicinu i argumentirati protiv besmislenosti mjera. Ono što je bitno je vaš pristanak, a ne zdravlje. Zato i nije bitno to što se cijepljeni mogu zaraziti i zaraziti druge, ili što maske nisu nikakva zaštita. “Mjere djeluju” samim vašim pristankom na njih. U tome se, pak, ogleda i sva naivnost tzv. protivnika mjera. Demokracija živi od javnosti i javnog očitovanja građana, tako da je po definiciji “cijepljena” od svakog javnog očitovanja neslaganja. Kao što su komunizmu potrebni disidenti kako bi legitimirao svoje ideološko pravovjerje, tako i demokraciji uvijek treba oporba koja će pristati javno izigravati korisne idiote i biti hrana njenom nježnom medijsko-političkom ugrizu. Komunizam je kolabirao kada je ostao bez protivnika. Nije ga srušila demokratska galama, već nenametljiva malograđanština. Kada su ljudi shvatili kako mogu mirno živjeti svojim životima i da je najpametnije izbjegavati politiku, sistem je ostao bez hrane i svisnuo. Slično je i s demokracijom. Maknuti se s ulice, kloniti se rasprava, ne biti hrana budalama, voditi svoj mali život, to je danas jedina opcija za halabuku našeg
• svijeta.
Demokracija je po definiciji “cijepljena” od svakog javnog očitovanja neslaganja. Treba joj oporba koja će pristati javno izigravati korisne idiote i biti hrana medijskopolitičkom ugrizu
Cijepljenje je stvar slobodnog izbora, ali ako izaberete pogrešno, ne gine vam popravni