Oni koji i ne slute što je hrvatski standard, linčuju nedužnog voditelja
Za promjenu mogao bi naučiti pričati pravilno, ipak nije na lokalnoj tv – komentirao je jedan gledatelj HTV-a prvi nastupi Dubrovčanina Vicka Dragojevića u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”; “Dobro došao, a dijalekta zaboravi, tu je mjesto hrvatskom jeziku književnom”, napisala je jedna gledateljica; “U redu je imati svoj naglasak, ali ipak treba govoriti standardnim jezikom, a ne dijalektom”.
Prvom gledatelju moglo bi se reći da se “pričaju” priče, a da se pravilno “govori”; prvoj gledateljici bi se moglo reći da treba zaboraviti “dijalekt” (akuzativ), a ne “dijalekta” (genitiv); drugoj gledateljici bi se moglo reći da Dragojević ne samo da govori bolji standardni jezik od većine televizijskih faca, nego i da je upravo njegov dubrovački temelj standardnom jeziku. Preporoditelji, odreda kajkavci, za budući književni jezik izabrali su dubrovački govor, koji nisu uopće znali, ali su bili impresionirani renesansnim sonetima i baroknim epovima literarnih gospara; i sad kad njihov potomak dođe u glavni grad, umjesto da od njega uzimaju instrukcije, izvrgavaju ga ruglu ljudi čija jezična kultura nije osobita.
Ima još ironije.
U srpskom udžbeniku za 8. razred uče djecu da između slovenskog i makedonskog postoji samo srpski, s tim da ga Hrvati zovu “hrvatski”. Neki dan se Plenković sastao sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem i rekao mu “da riješi ovo pitanje”, na što mu je ovaj odgovorio “da će vidjeti što može učiniti” jer da je “riječ o stavu Srpske akademije znanosti i umjetnosti koja je napravila podjelu južnoslavenskih jezika”. Drugim riječima, ja sam god cop, a SANU je bad cop. Ali nije tako bilo ljetos. “Hoćeš da me linčuješ, devojčice”, tim se riječima, usred svađe, Vučić koncem srpnja obratio predsjedniku oporbene Narodne stranke Vuku Jeremiću u Predsjedništvu Srbije. Snimka je osvanula na društvenim mrežama, a Vučić se vadio da mu je taj izraz ostao iz buntovne mladosti koju je proveo na nogometnim tribinama. Dodatna je nezgodancija da je to izgovorio usred rasprava nakon što je ondje donijet Zakon o rodnoj ravnopravnosti, u kojem se i konkretno predlažu posebne riječi za zanimanja koja obavljaju žene, poput “psihološkinja” i “epidemiološkinja”.
To je pak iznerviralo Odbor za standardizaciju srpskog jezika. Predloženi izrazi kao vodičica/vodičkinja, vatrogaskinja/vatrogasilja i borkinja ispunili su ih indignacijom, a totalno su pukli na centarhalfkinju/centarhalficu i “bekicu”, to jest ženu koja igra na položaju beka. Obrazloženje valja citirati: “Date i slične lekseme ne da nisu svojstvene srpskom standardnom jeziku, nego predstavljaju nasilje nad njegovim zakonitostima, i potpuno negiranje liberalne jezičke politike. Kao da su se predlagači zakona ugledali na Hrvate, koji godinama izmišljaju reči i na silu ih guraju u jezik. Dosad su te rogobatne hrvatske kovanice kod Srba nailazile na podsmeh, a sada ni Srbima očito više nije do smejanja”. Eto, sad su Hrvati bad guys. Ne samo da srpski, koji govore, nazivaju hrvatskim, nego ga još i kvare rogobatnim kovanicama. “Srpski jezik i strukturno i upotrebno ima samoregulativnu moć. Sve što je potrebno za bogaćenje njegovih izražajnih sredstava – on jednostavno stvara i prihvata bez nametanja”, kaže Odbor za standardizaciju srpskog jezika, a ja se pitam što će srpskom jeziku Odbor za standardizaciju ako jezik ima samoregulativnu moć i sve stvara sam?
Odbor za standardizaciju zabrinut je posebno zbog toga što jezik smatraju “osnovom nacionalnog identiteta”; budući da i Hrvati govore srpski, očito je da su i Hrvati zapravo Srbi, samo nisu to još osvijestili. U sličan rog pušu Vladimir Arsenijević i Igor Štiks koji su u ediciji “Zajednička čitaonica” beogradskog Udruženja Krokodil okupili 18 autora iz jugoslavensko-štokavskog prostora, od Krleže i Kiša, preko Bogdanovića i Nikolaidisa, do Markovine i Rade Iveković. “Nemoguće je podijeliti autore koji se književno izražavaju na zajedničkom jeziku na nekakve Hrvate, Srbe, Bosance/Hercegovce ili Crnogorce jer ne postoji jasan kriterij spram kojeg bi se to činilo”, kaže Arsenijević, zastupajući i dalje teze iz Deklaracije o zajedničkom jeziku iz 2017. Posebno je poučno da govori o “četiri zemlje naše neimenovane regije” koju povezuju “varijante i standardi jednako neimenovanog jezika”.
Arsenijević se pravi fin, ali zapravo je zadrtiji od SANU: oni barem priznaju da postoje neki Hrvati, i da postoji neki hrvatski, a on bi radije da ljudi i jezik budu bez imena. Odbor za standardizaciju standardizira nešto što ne treba standardizirati, a Srbe upozorava da ne izmišljaju riječi jer će se inače pretvoriti u Hrvate, pa će im se ljudi smijati. Gledatelji HTV-a koji i ne slute što je hrvatski standard, linčuju nedužnog voditelja.
“Beck”, kaže mi žena, “dosta si pisao, idi spavati”.
• Imaš pravo, Beckice, kažem ja njoj.
Preporoditelji, odreda kajkavci, za budući književni jezik izabrali su dubrovački govor, koji nisu uopće znali, ali su bili impresionirani renesansnim sonetima i baroknim epovima literarnih gospara