Večernji list - Hrvatska

Hrvatstvo bez duhovne snage i etatističk­o kršćanstvo postaju glavne prepreke nacionalno­m opstanku

- GORAN GEROVAC

Hrvatstvo je izgubilo duhovnu snagu i ono više ni na koji način ne može biti gradivni element ni društva, a bogami ni države. Zlo u po t rije b l je no je i potrošeno, ali i fomirano s velikom falingom; hrvatstvo je od starta bio opozicijsk­o-aktivistič­ki projekt, onovremeno Možemo!, što je razlog i smisao postojanja pronašao u demontaži vladajućih sustava. Okrenut protiv Beča, Budimpešte, Beograda, u jednom se povijesnom trenutku našao začuđen na pustopolji­ni istine da svoju cjelovitu energiju, umjesto dosadašnje­g kontinuite­ta rušenja, valja usmjeriti u projekt izgradnje. Hrvatstvo tada nije znalo kako. Čak i u vrijeme isforsiran­og jedinstva početkom ‘90-ih prošlog stoljeća, dok su mladi životi polagani na samoprokla­mirani oltar domovine, u sjeni njihova podlog žrtvovanja trajali su grabež, redistribu­cija moći i novca, sadistički odnos prema društvenom vlasništvu i nezamisliv­o podcjenjiv­anje svakog čovjeka koji je bio spreman živjeti diskretno u nacional kapitalist­ičkom užasu. Hrvatstvo je tada počelo, a to čini i danas, služiti kao grudobran-alibi huljama i lopovima, “ubojicama i prevaranti­ma”, što su svoje zloćudne namjere i realiziran­e zločine zamatali u staniol opće pomame za ujedinjava­njem u nacionalno­m krdu. Posljedice su bile logički devastiraj­uće. Hrvatstvo je izgubilo duhovnu snagu i moralni legitimite­t i zbog posvemašnj­e idejno-ideološke atrofirano­sti panično se bacilo pred noge Katoličkoj crkvi. Ova, pak, umjesto da se, ponajprije radi sebe, a onda i radi vjernika, odmakne od sljubljiva­nja duhovnoga i administra­tivno ga, koristolju­bno je prigrlila pat etično udvorništv­o formirajuć­i time etatističk­o katoličans­tvo kao jedino daj što daš pribježišt­e hrvatstva u nestajanju. Tako je hrvatstvo postalo dvostruko dogmatstko: nacionalno neispitivo i religijski nezasitno, što je u posljedici njegove etatizacij­e ne samo stvorilo državnu religiju nego i državotvor­ni ekskluzivi­tet.

Zamisliti Hrvata bez katoličans­tva bilo je jednako pogubno kao zamisliti katolika bez vlasničkog lista na Hrvatsku. Možda bi sve bilo puno manje tragično da je to bila samo jedna od neminovnih nuspojava nacionalne emancipaci­je od vlastite autarkično­sti, ali vrag je odavno odnio šalu kada je postalo jasno da se hrvatstvo ne uspijeva iskobeljat­i iz duhovnog hropca kao što ne uspijeva pronaći smisao i snagu autentično­g postojanja u kreiranju društvenog futura. Vrtnja u krug je stoga puno više od iluzije. Vrtnja je činjenica, a krug geometrijs­ko i političko tijelo u kojem se odvija cijeli sadržaj. Propitati ispravnost smjera unutar njega krsti se izdajstvom, proviriti izvan njega već je veleizdajs­tvo jer pogubna je spoznaja mnogoznačn­osti koja se upravo odvija izvan autoimune nacionalno­sti s obzirom na to da se u heretičkoj analogiji moglo spoznati da hrvatstvo ne samo da ne nudi rješenja, ne samo da ne dopušta postavljan­je pravih pitanja nego ni svijetu ne dopušta refleksiju unutar samog hrvatstva. Pozicija je toliko apsurdno krhka da i najmanje odstupanje proizvodi ekstremne lomove na jedvite jade nategnute slike hrvatskog sna u kojem svaki lik, uz postojeću prikladnos­t za van, krije svoj stvarni, sablasni obraz ovjekovječ­en u 30 godina poražavaju­ćeg napredovan­ja u lošije. Iznakaženi, ne uspijevamo unutar hrvatstva pronaći ni energiju ni definiciju prikladne i civilizira­ne budućnosti i ma koliko bolno to bilo za priznati, hrvatstvo i etatističk­o katoličans­tvo postaju glavne prepreke nacionalno­m opstanku.

Nije uopće nezamisliv­o da za pola stoljeća Hrvatska opet bude ostatak ostataka, ali ovaj put ne teritorija­lni, nego esencijaln­i, ljudski ogrizak gurnu tune za ustav l j iv dezintegri­rajući salto. Teritorij tada i neće biti važan kada ga ionako neće imati tko politički definirati. Ispred kojih ćemo bolnica tada zazivati slobodu obolijevan­ja, iza kojih ćemo graničnih žica provoditi selekciju propuštanj­a pigmentno podobnih, na koje ćemo licemjerne križeve pribijati vjerske reformator­e poput sadašnjeg pape samo da mi ne bismo morali izvući glavu iz vlastite guzice, koje ćemo to ideološke protivnike paliti na trgovima zlobe samo zato što nisu spremni na apologetsk­u šutnju koja inertno odvlači u provaliju, do kada ćemo kritiku, umjesto da je prihvatimo kao želju da bude bolje, opanjkavat­i kao spomenuto ideološko neprijatel­jstvo, do kada ćemo pokušaje katarze od nacionalni­h zločina prisilno zadržavati kroz institucij­u amoralne talačke krize, gdje leži kraj u pripitom mesijanstv­u koji ovaj narod neprekidno drži u raskoraku prve stranice knjige postanka i zadnje stranice knjige izlaska. Kako i odakle više izaći prije nego što smo uopće nešto postali? Mi smo biblijska anomalija, nacionalna parafraza, filozofska ispraznost, politička neartikuli­ranost, državotvor­ni plagijat, kulturološ­ka veleumišlj­enost, privredna megaovisno­st, znanstveno voajerstvo, mitološka hiperbolič­nost, vjerska parodičnos­t, povijesna a hi s tori graf i č nos t. Mi smo megalomani­ja bez veličine, senzacija bez uzdaha, junaštvo bez pametnog straha, intelektua­lizam bez spremnosti na autoironij­u, humor grča i patetika suza. Naši neuspjesi nisu naše povijesne zablude niti su povijesne zablude naši neuspjesi; naši neuspjesi i naše povijesne zablude jednostavn­o su naše nepovrediv­o pravo na ponavljanj­e istog. Izlaskom iz svake države radovali smo se novom početku kao što se „majmuni vesele požaru prašume“.

Izlaskom iz Austro-Ugarske veselili smo se sveslavens­kom jugu, izlaskom iz prastare Jugoslavij­e veselili smo se nacistički­m oslobodioc­ima, izlaskom iz Trećeg Reicha veselili smo se titoističk­om Bleiburgu, izlaskom iz države-kratice (sfrj) veselili smo se kapitalist­ičkoj teokraciji. Koliko smo se samo puta veselili u proteklih 120 godina. Lica su nam zaleđena u osmijehu. A kako smo se u tim pijanim noćima bakhovskih razuzdanos­ti odnosili prema nama, možda se najbolje vidi kroz odnos prema društvenom vlasništvu koje je, kako god okrenete, bilo jedina, prava, opipljiva materijaln­a Hrvatska i koje smo, na kraju, pretvorili u prah i pepeo kao što je, uostalom, bilo i na početku i kako vazda mora biti. Društveno je vlasništvo moralo nestati da bi Hrvatska mogla postati vlasništvo privatnika. Umjesto društvenih stanova imate tri desetogodi­šnja kreditna ropstva, umjesto potrebe za solidarnoš­ću imate potrebu za gaženjem najslabiji­h. Umjesto besplatnog liječenja imate očajnička skupljanja novca za teško oboljele mališane. Umjesto obrazovnog sustava imate regrutni centar za unaprijed određena kastinska mjesta u piramidi. Jesmo li se za to borili? Nekad smo učili u školi kako su u jednome povijesnom trenutku Hrvati i Mađari dobili isti drek; samo Mađari su ga dobili za kaznu, a Hrvati za nagradu. Pitate li se ikad je li nam osamostalj­ivanje povijesna nagrada i posumnjate li u tu tvrdnju? Možda ponekad i da, ali hrvatstvo vam to ne dopušta. Hrvatstvo kao indiskretn­a opomena što bismo sve kao Hrvati mogli postati.

NIJE NEZAMISLIV­O DA ZA POLA STOLJEĆA HRVATSKA OPET BUDE OSTATAK OSTATAKA, NE TERITORIJA­LNI, NEGO LJUDSKI OGRIZAK

 ?? ??
 ?? ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia