Hrvatstvo bez duhovne snage i etatističko kršćanstvo postaju glavne prepreke nacionalnom opstanku

Hrvatstvo je izgubilo duhovnu snagu i ono više ni na koji način ne može biti gradivni element ni društva, a bogami ni države. Zlo u po t rije b l je no je i potrošeno, ali i fomirano s velikom falingom; hrvatstvo je od starta bio opozicijsko-aktivistički projekt, onovremeno Možemo!, što je razlog i smisao postojanja pronašao u demontaži vladajućih sustava. Okrenut protiv Beča, Budimpešte, Beograda, u jednom se povijesnom trenutku našao začuđen na pustopoljini istine da svoju cjelovitu energiju, umjesto dosadašnjeg kontinuiteta rušenja, valja usmjeriti u projekt izgradnje. Hrvatstvo tada nije znalo kako. Čak i u vrijeme isforsiranog jedinstva početkom ‘90-ih prošlog stoljeća, dok su mladi životi polagani na samoproklamirani oltar domovine, u sjeni njihova podlog žrtvovanja trajali su grabež, redistribucija moći i novca, sadistički odnos prema društvenom vlasništvu i nezamislivo podcjenjivanje svakog čovjeka koji je bio spreman živjeti diskretno u nacional kapitalističkom užasu. Hrvatstvo je tada počelo, a to čini i danas, služiti kao grudobran-alibi huljama i lopovima, “ubojicama i prevarantima”, što su svoje zloćudne namjere i realizirane zločine zamatali u staniol opće pomame za ujedinjavanjem u nacionalnom krdu. Posljedice su bile logički devastirajuće. Hrvatstvo je izgubilo duhovnu snagu i moralni legitimitet i zbog posvemašnje idejno-ideološke atrofiranosti panično se bacilo pred noge Katoličkoj crkvi. Ova, pak, umjesto da se, ponajprije radi sebe, a onda i radi vjernika, odmakne od sljubljivanja duhovnoga i administrativno ga, koristoljubno je prigrlila pat etično udvorništvo formirajući time etatističko katoličanstvo kao jedino daj što daš pribježište hrvatstva u nestajanju. Tako je hrvatstvo postalo dvostruko dogmatstko: nacionalno neispitivo i religijski nezasitno, što je u posljedici njegove etatizacije ne samo stvorilo državnu religiju nego i državotvorni ekskluzivitet.

Zamisliti Hrvata bez katoličanstva bilo je jednako pogubno kao zamisliti katolika bez vlasničkog lista na Hrvatsku. Možda bi sve bilo puno manje tragično da je to bila samo jedna od neminovnih nuspojava nacionalne emancipacije od vlastite autarkičnosti, ali vrag je odavno odnio šalu kada je postalo jasno da se hrvatstvo ne uspijeva iskobeljati iz duhovnog hropca kao što ne uspijeva pronaći smisao i snagu autentičnog postojanja u kreiranju društvenog futura. Vrtnja u krug je stoga puno više od iluzije. Vrtnja je činjenica, a krug geometrijsko i političko tijelo u kojem se odvija cijeli sadržaj. Propitati ispravnost smjera unutar njega krsti se izdajstvom, proviriti izvan njega već je veleizdajstvo jer pogubna je spoznaja mnogoznačnosti koja se upravo odvija izvan autoimune nacionalnosti s obzirom na to da se u heretičkoj analogiji moglo spoznati da hrvatstvo ne samo da ne nudi rješenja, ne samo da ne dopušta postavljanje pravih pitanja nego ni svijetu ne dopušta refleksiju unutar samog hrvatstva. Pozicija je toliko apsurdno krhka da i najmanje odstupanje proizvodi ekstremne lomove na jedvite jade nategnute slike hrvatskog sna u kojem svaki lik, uz postojeću prikladnost za van, krije svoj stvarni, sablasni obraz ovjekovječen u 30 godina poražavajućeg napredovanja u lošije. Iznakaženi, ne uspijevamo unutar hrvatstva pronaći ni energiju ni definiciju prikladne i civilizirane budućnosti i ma koliko bolno to bilo za priznati, hrvatstvo i etatističko katoličanstvo postaju glavne prepreke nacionalnom opstanku.

Nije uopće nezamislivo da za pola stoljeća Hrvatska opet bude ostatak ostataka, ali ovaj put ne teritorijalni, nego esencijalni, ljudski ogrizak gurnu tune za ustav l j iv dezintegrirajući salto. Teritorij tada i neće biti važan kada ga ionako neće imati tko politički definirati. Ispred kojih ćemo bolnica tada zazivati slobodu obolijevanja, iza kojih ćemo graničnih žica provoditi selekciju propuštanja pigmentno podobnih, na koje ćemo licemjerne križeve pribijati vjerske reformatore poput sadašnjeg pape samo da mi ne bismo morali izvući glavu iz vlastite guzice, koje ćemo to ideološke protivnike paliti na trgovima zlobe samo zato što nisu spremni na apologetsku šutnju koja inertno odvlači u provaliju, do kada ćemo kritiku, umjesto da je prihvatimo kao želju da bude bolje, opanjkavati kao spomenuto ideološko neprijateljstvo, do kada ćemo pokušaje katarze od nacionalnih zločina prisilno zadržavati kroz instituciju amoralne talačke krize, gdje leži kraj u pripitom mesijanstvu koji ovaj narod neprekidno drži u raskoraku prve stranice knjige postanka i zadnje stranice knjige izlaska. Kako i odakle više izaći prije nego što smo uopće nešto postali? Mi smo biblijska anomalija, nacionalna parafraza, filozofska ispraznost, politička neartikuliranost, državotvorni plagijat, kulturološka veleumišljenost, privredna megaovisnost, znanstveno voajerstvo, mitološka hiperboličnost, vjerska parodičnost, povijesna a hi s tori graf i č nos t. Mi smo megalomanija bez veličine, senzacija bez uzdaha, junaštvo bez pametnog straha, intelektualizam bez spremnosti na autoironiju, humor grča i patetika suza. Naši neuspjesi nisu naše povijesne zablude niti su povijesne zablude naši neuspjesi; naši neuspjesi i naše povijesne zablude jednostavno su naše nepovredivo pravo na ponavljanje istog. Izlaskom iz svake države radovali smo se novom početku kao što se „majmuni vesele požaru prašume“.

Izlaskom iz Austro-Ugarske veselili smo se sveslavenskom jugu, izlaskom iz prastare Jugoslavije veselili smo se nacističkim oslobodiocima, izlaskom iz Trećeg Reicha veselili smo se titoističkom Bleiburgu, izlaskom iz države-kratice (sfrj) veselili smo se kapitalističkoj teokraciji. Koliko smo se samo puta veselili u proteklih 120 godina. Lica su nam zaleđena u osmijehu. A kako smo se u tim pijanim noćima bakhovskih razuzdanosti odnosili prema nama, možda se najbolje vidi kroz odnos prema društvenom vlasništvu koje je, kako god okrenete, bilo jedina, prava, opipljiva materijalna Hrvatska i koje smo, na kraju, pretvorili u prah i pepeo kao što je, uostalom, bilo i na početku i kako vazda mora biti. Društveno je vlasništvo moralo nestati da bi Hrvatska mogla postati vlasništvo privatnika. Umjesto društvenih stanova imate tri desetogodišnja kreditna ropstva, umjesto potrebe za solidarnošću imate potrebu za gaženjem najslabijih. Umjesto besplatnog liječenja imate očajnička skupljanja novca za teško oboljele mališane. Umjesto obrazovnog sustava imate regrutni centar za unaprijed određena kastinska mjesta u piramidi. Jesmo li se za to borili? Nekad smo učili u školi kako su u jednome povijesnom trenutku Hrvati i Mađari dobili isti drek; samo Mađari su ga dobili za kaznu, a Hrvati za nagradu. Pitate li se ikad je li nam osamostaljivanje povijesna nagrada i posumnjate li u tu tvrdnju? Možda ponekad i da, ali hrvatstvo vam to ne dopušta. Hrvatstvo kao indiskretna opomena što bismo sve kao Hrvati mogli postati.

NIJE NEZAMISLIVO DA ZA POLA STOLJEĆA HRVATSKA OPET BUDE OSTATAK OSTATAKA, NE TERITORIJALNI, NEGO LJUDSKI OGRIZAK