Predziđe slobode

hrvatska desnica ni u jednom trenutku nije bila sposobna ostvariti ono za što se načelno zalaže. U političkom smislu, za državno osamostaljenje, što je definitivno „alfa i omega“hrvatske desnice, zaslužniji su bivši komunisti od desničara. U vojnom je smislu desnica ipak dala značajniji obol i zato su pojedini ratni zaslužnici na tom dijelu spektra i mogli steći određeni politički kapital. Ratni je doprinos svakako nešto čime se treba ponositi, ali kako je pobjeda u ratu jedan od rijetkih trenutaka trijumfa naše desnice, ona je u njemu ostala zarobljena. Pametan svećenik mladencima koji stupaju u brak kaže da se moraju pobrinuti da dan vjenčanja – taj poseban dan ispunjen srećom i ljepotom – ne bude njihov vrhunac, nego tek početak. Hrvatska desnica takvu poruku nije primila pa su ratno i neposredno poslijeratno razdoblje predstavljali njezin vrhunac.

Sve ovo kasnije bili su pokušaji povratka na dane ponosa i slave, što se uglavnom očitovalo kroz nastojanje korigiranja HDZ-ove vladavine tako da ona, makar samo simbolički, ostane na državotvornim pozicijama. Ovisnost o HDZ-u s vremenom je postala tolika da nikoga nije trebalo iznenaditi to što je desnica podbacila čak i u toj korektivnoj ulozi jer je HDZ, kad je bilo oportuno zatajiti domoljubne svetinje, preko izbornih lista počeo kupovati certifikat pravovjernosti. Da ta ovisnost postoji i danas, čak i kad je HDZ u određenoj mjeri napustio desni politički prostor, vidljivo je iz čestih međusobnih optužbi desnih političkih aktera za potajne dogovore s HDZ-om, što samo produbljuje razdor te HDZ i dalje čini gospodarom odnosa na desnici. Gazda hrani svog psa slabije nego ikad, ali on svejedno čuva dvorište. SDP je na ljevici dugo imao dominantnu ulogu, ali nikad nije razvio takvo gravitacijsko polje jer, čak ni kad je bio na vlasti, nije mogao ni sanjati političku moć kakvu ima HDZ. Mreža utjecaja najveće hrvatske stranke proteže se od mjesnog odbora u mikroskopskim općinama do Europske komisije. U toj mreži ima najsitnijih riba poput studentskih predstavnika, lokalnih vijećnika, članova raznih vijeća i odbora po vrtićima i školama; zatim nešto krupnijih komada kao što su poduzetnici koji rade s lokalnom i regionalnom samoupravom, direktori županijskih tvrtki i razvojnih agencija, općinski načelnici i saborski zastupnici, šefovi odjela i ravnatelji bolnica; pa do ozbiljnijih „bokuna“koji upravljaju velikim javnim sustavima i tvrtkama u državnom vlasništvu, županijama i ministarstvima, medijskih mogula, braniteljskih čelnika, sindikalnih predstavnika, rektora, dekana i sudaca te pravih kapitalaca koji su u samom vrhu zakonodavne, izvršne i sudbene – pa i crkvene – vlasti. Oduprijeti se tom gravitacijskom polju puno je teže nego što je, primjerice, zelenoj ljevici bilo odbiti suradnju sa SDP-om. No, da bi imala ikakve šanse dugoročno opstati, desna će scena to morati učiniti unatoč kratkoročnim gubitcima. Kad imate mrežu kakvu ima HDZ, a ona postoji od osamostaljenja naše države, na krovu ste politike i praktički ste nedodirljivi. Stavimo li na trenutak važno povijesno nasljeđe na stranu, HDZ je i bez toga najvredniji hrvatski politički brend i nevjerojatan stroj koji melje sve pred sobom. No taj stroj traži jako puno maziva da bi i dalje mljeo. Postojanje ogromne mreže utjecaja koliko je blagoslov toliko je i prokletstvo jer stranci nameće materijalne obveze prema nebrojenim akterima koje ona mora isporučivati – i to uvijek, neovisno o tome u kakvom je država stanju i kakve su globalne okolnosti. Desnica nema takvih obveza, što joj daje reformski potencijal i ulaz prema biračima nezadovoljnima stanjem u državi koju, ne bez osnove, poistovjećuju s HDZ-ovim modelom vladavine. Zato je strategija da se HDZ-u emocionalnim apelima i pozivima na „povratak korijenima“otkine dio njihove mreže potpuno promašena i uvijek je bila osuđena na neuspjeh. Njezin je maksimalni doseg bio utjecaj na unutarnja gibanja u HDZ-u, što je tvorcima uglavnom bio i cilj.

Desnica se danas, kad joj je prostor otvoren, treba postaviti kao startup s potencijalom koji ulazi u domenu tržišnog monopolista. Nema društvenu moć kakvu ima konkurencija, snagu brenda ni lojalnu klijentelu, ali ni skupi hladni pogon, trome procese odlučivanja, probleme s ravnotežom moći ni interne izazove s komunikacijom. Njezin proizvod lakše može evoluirati, brže hvatati korak s trendovima ili, još bolje, kreirati nove trendove. Ono što je za početak ključno je imati politički vrijedan i inovativan proizvod te kvalitetan tim koji će na njemu raditi. Inovativan proizvod prvenstveno znači da on ne smije nalikovati onome što na političkom tržištu prodaje HDZ. Desnica je na tom prvom koraku već više puta posrnula jer je uglavnom željela izvana popravljati HDZ predstavljajući svoje zakrpe za njihov model vladavine ili se na trenutke nametnuti kao bolji, autentičniji HDZ. Kad postoji konfuzija oko proizvoda, ljudi na kraju uvijek kupe original. Drukčiji proizvod, a opet autentičan u smislu desnog svjetonazora i tradicija, mora sadržavati politike koje si HDZ jednostavno ne može priuštiti jer bi narušile njihov način funkcioniranja. Preustroj države, racionalizacija javne uprave, reforma pravosuđa te zdravstvenog i mirovinskog sustava, vaučerizacija obrazovnog sustava, smanjenje ukupnog poreznog opterećenja, stvaranje poticajne klime za poduzetništvo i investicije te rušenje klijentelističkih i korupcijskih mreža bili bi sasvim dobar početak na koji onda treba dodati dugoročne odgovore na globalna pitanja i izazove budućnosti poput klime ili umjetne inteligencije. HDZ je danas u najvećoj mjeri stranka javnog sektora i birača koji ulaze ili se već nalaze u poznim godinama. To je njihova velika snaga jer kontroliraju veliki broj discipliniranih birača, ali dugoročno je slabost koju se može iskoristiti. Vladajuća je stranka trenutačno monolit u odnosu na ostatak političke scene, apsolutno dominira i betonira si put prema još jednom mandatu. No nakon odlaska Andreja Plenkovića vrlo lako im se može dogoditi isto što i sestrinskom CDU nakon odstupanja Angele Merkel. Hoće li desnica u tom trenutku ispuniti tu prazninu ili će prostor prepustiti ljevici, vrijeme će pokazati. Da bi aktualno okupljanje bilo sjeme nečeg većeg i uspješnijeg, ne smije se zaustaviti na ovome. Osim s novim licima koja su im nasušno potrebna, stranke nacionalističke desnice morat će razgovarati i s Mostom s kojim fuzija nije moguća, ali partnerstvo jest budući da su njihovi birači više kršćansko-konzervativnog usmjerenja te u tom slučaju partneri ne bi „jeli“jedan drugoga. Na nacionalističkom dijelu desnice za dominaciju će se, po svemu sudeći, boriti dva podjednako jaka tabora, a onaj koji zadobije povjerenje mostovaca – što je iznimno teška zadaća – mogao bi

• izaći kao pobjednik.