Razgovarao Damir Mrvec Saru Kolak na avion u Tokio nitko ne prati. Ako nitko drugi u tome ne vidi problem, ja vidim!
Blanka Vlašić, jedna od najboljih hrvatskih atletičarki svih vremena, dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis, vlasnica drugog rezultata svih vremena, polako se vraća sportu. Nedavno je izabrana u Sportsku komisiju Europskih olimpijskih odbora (European Olympic Committees), a i kandidirat će se za mjesto predsjednice Hrvatskog olimpijskog odbora. Kaže da je u sportu otkako zna za sebe, pa je to logičan nastavak. Doduše, nakon njezina preobraćenja mnogi su mislili da više neće biti u sportu, no to se, srećom, nije dogodilo.
Mnoge je iznenadila vaša kandidatura za mjesto predsjednice Hrvatskog atletskog saveza (HAS). Kada se pojavila ta ideja?
Mislim da iznenađenju nema puno mjesta jer sam još za vrijeme aktivne karijere govorila da namjeravam ostati u atletici. Ponovila sam to i nakon službenog kraja natjecateljske karijere. Istina, do prije nekoliko tjedana nisam spominjala mjesto predsjednice Hrvatskog atletskog saveza, no mislim da bih na toj funkciji mogla inicirati najviše promjena i najbolje iskoristiti svoje iskustvo, veze, poznanstva… Ta ideja nije se samo tako pojavila u mojoj glavi, sazrijevala je jako dugo.
S kime ste se savjetovali kada ste se odlučili kandidirati?
S ljudima iz atletike i hrvatskog sporta općenito. Volim saslušati svakoga i prihvaćam sve dobre savjete i preporuke, ali konačna odluka bila je samo moja.
Kako je vaša obitelj reagirala na kandidaturu?
Obitelj mi je uvijek najveća podrška. Kako je to bila za vrijeme moje aktivne sportske karijere, tako je i sada.
Rekli ste da ste razgovarali s Ivanom Veštićem, predsjednikom HAS-a, i da ste mu rekli za kandidaturu. Kako je reagirao?
Bilo mi je logično da sa svojim planovima prvo upoznam predsjednika HAS-a i mojega dugogodišnjeg predsjednika u ASK-u. Budući da mu za godinu dana istječe drugi predsjednički mandat, zanimalo me namjerava li se ponovno kandidirati i bi li, možda, podržao moju kandidaturu. Bio je vidno iznenađen i rekao je da
AKO JE GLAVNI CILJ POBOLJŠANJE UVJETA ATLETIČARKI I ATLETIČARA SVIH UZRASTA, ONDA DOISTA NE ZNAM ZAŠTO SE PODCJENJUJE MOJIH 20 GODINA BAVLJENJA ATLETIKOM. MISLITE LI DA NAKON SVEGA NE ZNAM ŠTO TREBA ATLETIČARIMA, S KOJIM SE SVE PREPREKAMA I PROBLEMIMA SUSREĆU I ŠTO IM JE SUSTAV USKRATIO
se ne namjerava ponovno kandidirati. No, prema svemu što je izašlo u medijima još i prije moje objave jasno je da nije bio samo iznenađen, nego da su on i ljudi oko njega moju najavu kandidature, ponavljam, najavu – shvatili kao svojevrsni udar na njega, HAS i hrvatsku atletiku. Žao mi je što je to tako shvaćeno. Koji su vaši motivi za kandidaturu?
Na neki način to smatram čak i svojom obvezom i prilikom da vratim atletici i sportu ono što su mi omogućili. Budući da sam se tijekom aktivne sportske karijere već ostvarila, ne trebam funkciju radi funkcije, već primjećujem prostor za napredak unutar HAS-a i hrvatske atletike općenito i želim učiniti konkretne korake u tom smjeru. Sukladno tome, inicirati prave i velike promjene moguće je samo s pozicije predsjednika HAS-a kao funkcije na kojoj se donose odluke i snosi odgovornost za stanje koje će biti njihov rezultat.
Mnogi će reći da nemate previše iskustva za takvu funkciju.
Ako je glavni cilj poboljšanje uvjeta za atletičarke i atletičare svih uzrasta, a nadam se da je to svima koji su u atletici glavni cilj, onda doista ne znam zašto se podcjenjuje mojih 20 godina bavljenja atletikom? Mislite li da nakon svega ne znam što treba atletičarima, s kojim se sve preprekama i problemima svakodnevno susreću, što im je sve omogućio, a što uskratio sustav unutar kojeg se bave sportom, kakva su mišljenja sportaša i ostalih ljudi iz sporta o tom sustavu? Funkcija predsjednika nacionalnog sportskog saveza je volonterska i najvažnije je da on zna prepoznati probleme i potrebe sportaša, da zna predložiti metode njihova rješavanja i sve službe nekog saveza staviti u tu funkciju. Naravno, i izboriti se kod nadležnih institucija za novac i podršku za ostvarivanje svojih ciljeva. Za što točno od svega navedenoga mislite da nemam dovoljno iskustva, znanja, volje i energije?
Postoji li već plan i program kako biste vi to sve napravili postanete li predsjednica?
Mislim da sam vam u prošlom odgovoru rekla sve što o tome trenutačno treba reći. Detaljan plan i program objavljuje se pri kandidaturi, što je dobro poznato.
Rekli ste da ste već razgovarali s čelnicima nekih klubova, kakve su bile njihove reakcije?
Razgovarala sam dosad s čelnicima manjeg broja klubova, a želim osobno razgovarati baš sa svima. Tek tada ću vam moći reći kakve su njihove reakcije. Naravno da očekujem njihovu podršku jer bez njihove podrške ne može biti ni moje kandidature. To je, valjda, svima jasno. Doći na čelo nacionalnog sportskog saveza moguće je samo uz podršku klubova i nikako drukčije. Ne planiram nikakav puč, kako mi to anonimci predbacuju.
Kakvom biste ocijenili trenutačnu situaciju u hrvatskoj atletici?
U posljednjih 15 godina atletika je jedan od najtrofejnijih, ako ne i najtrofejniji hrvatski sport. Svi ti uspjesi i medalje nerazmjerni su širini naše baze, ulaganjima u atletiku i sustavu u kojem jesmo. Žao mi je što hrvatska atletika sve te rezultate nije ni na koji način kapitalizirala, ni financijski ni statusno.
Što je glavni razlog da na Igrama u Tokiju atletika prvi put od 2008. nije osvojila nijednu medalju? U Riju je atletika osvojila tri medalje, dvije zlatne i jednu brončanu.
Prije svega, treba reći da je rezultat iz Rija – dva zlata i jedna bronca – sasvim nerealan, ako ne i nestvaran. Ne može se to ponoviti na svakim Olimpijskim igrama. Vidjeli ste da je i sličan uspjeh talijanske atletike u Tokiju proglašen senzacionalnim, a Italija je velika sportska nacija i u mnogo čemu daleko iznad nas. Nedostajale su nijanse, da ne kažem centimetri, da u Tokiju imamo odličje Sandre Perković i finale Filipa Mihaljevića, što bi uz odličan nastup Mateje Parlov i Bojane Bjeljac u maratonu ponovno bio senzacionalan rezultat hrvatske atletike. Ali, ponavljam, čak i uz puno bolje složen sustav od ovoga koji imamo nitko vam ne može jamčiti da ćete na svakim Olimpijskim igrama ili Svjetskom prvenstvu osvojiti medalju. A o sustavu ili „sustavu“najviše svjedoči ono što se događalo s olimpijskom pobjednicom iz Rija, Sarom Kolak. Mjesecima se pripremala bez trenera, bez trenera je otputovala i u Tokio, pri čemu je čak ni na avion u Tokio nije ispratio ama baš nitko! Ako nitko drugi u tome ne vidi problem, ja ga vidim.
U međuvremenu se ne naziru neke mlade, nove nade koje bi u budućnosti osvajale medalje na velikim natjecanjima. Kako poboljšati stanje?
Ne slažem se s tvrdnjom da se ne naziru nove nade. Hrvatska je uvijek imala i uvijek će, vjerujem, imati brojne sportske talente. Ima ih i sada. Neki od naših vrlo mladih atletičara i atletičarki su doista veliki talenti i isti takav potencijal za vrhunske rezultate. Naravno da je vrlo teško očekivati da svi oni ostanu u svjetskom vrhu i kad postanu seniori, znamo da se to nikad, nigdje i ni u jednom sportu ne događa. Drugo je pitanje možemo li svima njima osigurati sve potrebne uvjete, stručnu potporu i logistiku kako bi se razvijali u skladu sa svojim potencijalom.
Ima li Hrvatska trenutačno odgovarajuće uvjete za bavljenje vrhunskom atletikom? Je li vrijeme da atletika napokon dobije svoj stadion, svoj centar, svoju dvoranu?
Treba pohvaliti nove staze u gradovima širom Hrvatske. Međutim, usporedo uz gradnju infrastrukture, potrebno je ulagati i u razvoj struke. Staze neće značiti puno ako na njima ne bude treniralo puno mladih atletičarki i atletičara, pod vodstvom najboljih trenera. Trenerska struka je kod nas, ne samo u atletici, jako podcijenjena i mnogima nije jasno da se ni najveći svjetski talent neće razviti bez dobrog trenera i dobre logistike. Za mnoge je atletske discipline i atletičare zimski trening nezamisliv bez dobre atletske dvorane. Ako, primjerice, svjetska juniorska prvakinja na 400 metara zimi nije u dvorani nego čisti snijeg sa staze na kojoj želi trenirati, onda to ne može dobro završiti. I pritom ne govorim o garanciji za bolje rezultate, nego tek o stvaranju pretpostavki za njih, a potom je pred nama još jako puno posla.
Uz kandidaturu za mjesto predsjednice HAS-a, izabrani ste u komisiju sportaša EOO-a. Koji su vam točno zadaci?
Komisija ima zadatak da se glas sportaša iz cijele Europe čuje do najviših razina europskoga olimpijskog pokreta.
Vratimo se sada na početak, kako je došlo do toga da trenirate atletiku, je li na početku bio aktualniji neki drugi sport, primjerice košarka ili odbojka, s obzirom na vašu visinu?
Prije atletike, najdulje sam se bavila tenisom. Pokušala sam igrati košarku i odbojku, ali stadion mi je, i njegov šušur, oduvijek bio najdraže mjesto izvan doma. Kada ste se odlučili za atletiku, zašto baš za skok u vis, a ne za trčanje?
U početku sam bila članica atletske škole, tata me vodio sa sobom svaki put kada bi išao trenirati svoje sportaše. Ljubav se razvila postupno. Bila sam vrlo talentirana, iako ne dovoljno brza za sprint. Moje su sposobnosti najviše dolazile do izražaja u skoku u vis, imala sam rezultate za medalju na svakom državnom natjecanju. Tako da mi nije bilo teško odlučiti se.
Koliko je vaš otac, kao bivši atletičar i trener, utjecao na vašu karijeru na samom početku. Koliko je on “navijao” za skok u vis?
Tata je imao viziju još prije nego što sam prohodala. Jako je rano prepoznao moj sportski talent i natjecateljski duh. Prirodno je da me usmjeravao tamo gdje ću imati najviše mogućnosti da ispunim svoj puni potencijal. Tata je bio moj najveći navijač.
Odrastali ste u sportskoj obitelji, koliko je to lakše za sportaša?
Rekla bih podosta. Odrasti u sredini koja razumije potrebe sportaša u svakom uzrastu zasigurno je velika prednost svakom djetetu u sportu.
Kako su u osnovnoj i srednjoj školi reagirali na vaše bavljenje sportom? Je li vaše školske kolege zanimalo čime se bavite, jesu li pratili vaše prve nastupe i kako su reagirali nastavnici?
Svi su me zdušno podržavali, posebice kada je potkraj srednje škole sve to postalo vrlo ozbiljno. Sjećam se da me cijeli razred došao ispratiti kad sam putovala na Igre u Sydney. Budući da sam putovala u Zagreb prvim jutarnjim avionom, svi su morali ustati jako rano. To su mi jako drage uspomene… Jeste li mogli s razredom ići na maturalac?
Nažalost, ne. Mislim da sam umjesto na maturalac išla na Mediteranske igre u Tunis. Sjećate li se svog prvog atletskog nastupa, gdje je to bilo i kakav ste rezultat postigli?
Doista se više i ne sjećam prvog nastupa, ali se sjećam jednog od prvih, kadetskog prvenstva u Makarskoj. Naime, u novinama su netočno objavili moj rezultat i plasman, pa sam sutradan osobno zvala Slobodnu Dalmaciju da objave ispravak.
Kada ste shvatili da ćete se atletikom početi baviti jako ozbiljno?
Negdje s 14-15 godina, kada sam se počela redovito natjecati.
Prvo veliko natjecanje bilo vam je Svjetsko juniorsko prvenstvo u Čileu. Bilo je to davno, što najviše pamtite s tog natjecanja
Sjajnu atmosferu među ekipom, zaista smo imali sjajnu generaciju atletičara. Sjećam se da nisam bila favoritkinja, medalja je za nas bio uspjeh. Ali onog trenutka kada sam je izborila, rekla sam treneru Bojanu, koji je bio na tribinama, da još nisam zadovoljna i da želim zlato.
Na dva juniorska SP-a osvojili ste dva zlata. Oba natjecanja održana su daleko od Hrvatske, u Čileu i Jamajci. Koja vam se zemlja više dopala?
Budući da je skok u vis uvijek pri kraju prvenstva, gotovo nikad nisam imala priliku bolje upoznati zemlje u kojima bih se natjecala. Morala sam čuvati energiju i koncentraciju za natjecanje. Pri tome, zbog sigurnosnih razloga, na Jamajci nismo smjeli napuštati atletsko selo. Oba natjecanja ostala su mi u predivnom sjećanju i bila su posebna na svoj način. Vaše prve Olimpijske igre bile su u Sydneyu 2000. Kakva su bila tada očekivanja od jedne 17-godišnjakinje. Kakav je bio osjećaj naći se u olimpijskom selu s toliko puno sportaša, zvijezda... Jeste li se tada s nekim svjetskim sportašem osobno upoznali.
Unatoč neiskustvu i godinama, Sydney sam doživjela vrlo profesionalno. Fokusirala sam se na natjecanje i nisam previše razmišljala koliko je važno biti s nepunih 17 godina na Olimpijskim igrama. Viđala sam mnoge sportske velikane u olimpijskom selu, ali se ne sjećam nikoga poimence. Uglavnom sam se družila s hrvatskim atletičarima, a najviše vremena provodila sam s trenerom Bojanom.
Ulazak u seniorsku atletiku nekako je obilježio problem sa štitnjačom. Jeste li se uoči operacije uplašili što će biti nakon toga?
Gledala sam na tu operaciju kao na korak u pravom smjeru i znala sam da ću se poslije osjećati bolje i moći vratiti sportu.
Vaše zlatno doba počelo je u Osaki 2007. i trajalo je četiri godine. Jesu li vam Igre u Pekingu najveće sportsko razočaranje jer ste umjesto zlata osvojili srebro?
Najveće sportsko razočaranje su mi bile ozljede i osjećaj da zbog njih nisam ostvarila svoj puni potencijal. No, ta me spoznaja nije obilježila jer vjerujem da se sve događa s razlogom i za naše najveće dobro. Igre u Pekingu bile su sjajne. Naravno da me boljelo što sam bila tako blizu olimpijskom zlatu, a nisam ga osvojila. Četiri godine je dosta vremena i nikad ne znate kako će stvari izgledati na idućim Igrama. I zaista, London sam propustila zbog ozljede.
Uoči Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji počeli su veliki problemi s ozljedom i nakon brojnih terapija i operacija ništa više nije bilo isto. Dvaput ste se vraćali, u Moskvi i Riju, i oba ste puta na tim povratničkim natjecanjima osvojili medalje. Mora da je bilo puno boli u to vrijeme. Kako ste se nosili s time da niste na sto posto i da sami sebi ne možete pomoći iako ste sve pokušali?
Svako veliko natjecanje je i veliki stres, a tako je bilo i kada sam bila u vrhunskoj formi. Poseban mi je izazov bio skakati ozlijeđena jer vam je fokus podijeljen. Jako je neugodan osjećaj izići na teren znajući da ste “napola”, a čeka vas borba s najboljima na svijetu. Ipak, to me ojačalo.
Pali ste tada i u neku vrstu depresije. Potom ste svu svoju energiju usmjerili prema Bogu. Koliko vam je to pomoglo?
Depresija je teška riječ, ne usuđujem se njome baratati jer nisam imala kliničku dijagnozu. Ali, bilo je teških dana. Vjera mi je pomogla da stvari sagledam iz druge perspektive, da iziđem iz svojih okvira i s pouzdanjem se oslonim na Boga, znajući da se uvijek sve događa na način koji je najbolji za mene.
Više ste puta pokušavali srušiti svjetski rekord Stefke Kostadinove. Kada ste rekordu bili najbliži i je li vam žao što ga niste uspjeli srušiti?
Najbliže sam mu bila na Hanžekovićevu memorijalu 2009. godine, ali sam umjesto na 210 cm letvicu podigla na 208 cm. To ostaje trajno pitanje – što bi bilo da je bilo? Od ostalih pokušaja, dobri su bili i oni u Solunu iste godine.
Vjerojatno ste se s Kostadinovom negdje susreli, jeste li razgovarale o svjetskom rekordu? Mislite li da će taj svjetski rekord u skorije vrijeme biti nadmašen?
Nismo razgovarale o rekordu. I ne znam hoće li u skorije vrijeme biti nadmašen, teško je to procijeniti.
Pomno pratite i karijeru svoga brata, nogometaša Nikole Vlašića. Često ste išli u Englesku k nje
U pandemiji je sve utihnulo. Ali to i nije loše. Manjak buke možemo koristiti za osobni rast
mu u goste dok je igrao u Evertonu, pa u Moskvu dok je igrao za CSKA. Sada je u West Hamu.
Niksi je sjajan igrač, ali još nije dosegao svoj maksimum. Sve što mu se događa je apsolutno zasluženo s obzirom na njegov talent i uloženi trud. Sve vas češće viđamo na nogometnim stadionima, kao vatrenu navijačicu. Kako je biti u gledalištu?
Stresno, nemam nikakvu kontrolu nad onim što se događa na terenu. A to nama sportašima teško pada. Ali, uživam u navijačkom adrenalinu.
Sada, kada ste objavili kraj karijere, koliko često znate trenirati onako iz gušta?
Gotovo svaki dan.
Kada se sportaš umirovi, odjednom ima slobodnog vremena. Kako ga vi koristite?
Najteže je razdoblje neposredno nakon odluke, zaista se stvori prazan prostor i potreba da se smisleno popuni vrijeme. Dok nisam odlučila u kojem će smjeru ići moja karijera nakon aktivnog bavljenja sportom, uglavnom sam se bavila fakultetom, družila se s prijateljima i uživala u raznim sportskim aktivnostima.
Kako ste se nosili s pandemijom?
Svakodnevno sam u mislima s oboljelima i obiteljima koje su ostale bez svojih voljenih, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta. Kako je vrijeme u karanteni odmicalo, sve sam se lakše navikavala na sve mjere opreza i sada mogu reći da mi je to izvanredno stanje bilo plodonosno. Činila sam zaista sve što sam mogla kako bi se spriječilo širenje virusa i nastojala sam dobro organizirati vlastiti život unutar zadanih okvira. Pokušavam ovo za sve nas izazovno vrijeme iskoristiti na najbolji način. Za vrijeme karantene sam čitala, pisala, vježbala, razgovarala s najbližima. Sve je tada utihnulo, ali tišina nije nužno loša. Dapače, upravo u nedostatku buke um nam je staloženiji,
Bili ste aktivni i za vrijeme zagrebačkog potresa?
Ivana Brkljačić me nazvala s idejom da pokrenemo prikupljanje novca za obnovu Zagreba. Naravno da sam pristala. Nastojali smo umrežiti što više sportaša iz Hrvatske i svijeta i proširiti poruku u najkraćem mogućem roku. Mnogi su se odazvali i ovim putem im od srca zahvaljujem. Prikupili smo lijep iznos. Kad se ujedinimo, možemo zaista puno. Nema ljepšeg osjećaja nego biti blizu onima koji su u potrebi. To je poziv svakoga od nas, jer svatko od nas uvijek može učiniti bar nešto.
Prije dvije godine udomili ste kujicu. Zašto ste se odlučili za udomljavanje i je li Roza prestala bježati? Naime, imali ste problema s njezinim čestim “izletima”.
Tek sam nedavno shvatila da ona zapravo ne bježi nego kreće u potragu za mnom, budući da je na “izlete” odlazila kada ja ne bih bila u blizini. Odlučila sam se za udomljavanje jer sam poželjela aktivno društvo za svakodnevne šetnje Marjanom u kojima uživam. Iako je pas velika obveza, teško mi je sada zamisliti da Roza nije dio moje svakodnevice.
Vrijedi li i u vašem slučaju izreka da je pas čovjekov najbolji prijatelj?
Pas ne može zamijeniti iskreno prijateljstvo s ljudskim bićem, ali s Rozom imam poseban odnos, koji će razumjeti svi koji vole pse.
I za kraj, nazire li se na hrvatskom nebu neka nova Blanka Vlašić?
Vidim da neke djevojke u mlađim uzrastima postižu rezultate slične mojima u tim godinama, no nemoguće je predvidjeti kako će se one dalje razvijati. Puno je prepreka na putu do svjetskog vrha. Želim im sve najbolje i nadam se da će imati sve uvjete potrebne za normalan sportski razvoj.