Shakespeare je pisao o njima, bili su u Indiji i mogli doći do Amerike
To osnažuje teoriju o vezi Indijanaca iz plemena Croatan s Hrvatima koji su u 16. stoljeću doživjeli brodolom na obalama Sjeverne Karoline
“Dana 11. rujna 1577. stiže ovamo pred obalu Vasta jedan dubrovački brod, najveći – kako pričaju – što valove siječe i morem plovi, noseći tisuću dvjesta kola žita i s posadom od 140 ljudi. Vidjesmo glavnu sobu s izrezbarenim, oslikanim i pozlaćenim stropom, a neposredno uz nju veliki salon sa stropom ‘na ružu’. Na jednome osamljenome mjestu pod nekim daskama vidjesmo krdo praščića i oveći broj kunaca, vrlo mnogo kokošiju po brodu i štivama, a isto tako i prekrasnih mačaka. Bilo je tu kovača sa svojom kovačnicom i tesara sa svojom radionicom. A po prilici u sredini broda, pod glavnim jarbolom, vidjesmo zdenac sa slatkom vodom, s vitlom i posudama.”
Hrvati prvi stigli u Ameriku?
Tako je dominikanac Serafin Razzi 1595. pisao o dubrovačkoj karaki, golemom jedrenjaku sagrađenom u Dubrovačkoj Republici. Bio je to jedan od najvećih brodova onoga doba koji je pod nazivom argosy, riječi izvedene od Ragusa, srednjovjekovnog latinskog imena za Dubrovnik, u svojim djelima “Mletački trgovac” i “Ukroćena goropadnica” spominjao i književni bard William Shakespeare. Nema dvojbe da su brodovi izgrađeni u Dubrovniku imali sve uvjete da doplove i do Amerike, što teoriju o poveznici Indijanaca iz plemena Croatan s Hrvatima koji su u
16. stoljeću doživjeli brodolom na obalama Sjeverne Karoline čini još vjerojatnijom.
Kako je jučer objavio Večernji list, troje američkih znanstvenika dokazalo je da su Hrvati prije Britanaca i drugih Europljana kolonizirali Sjevernu Ameriku. Nije isključeno da su se Hrvati u
16. stoljeću preko oceana otisnuli upravo na moćnom dubrovačkom brodovlju.
Dubrovčani su se već u 9. stoljeću bavili pomorstvom, a prvi zapisi iz 12. stoljeća govore da su plovili od Pise od Carigrada. “Najveći razvoj i uspon postiglo je dubrovačko pomorstvo, a time i kopnena trgovina pod turskim pokroviteljstvom, pa je u drugoj polovici 15. stoljeća Dubrovačka Republika sa svojom trgovačkom mornaricom bila vrlo značajna pomorska državica na Mediteranu”, piše Josip Luetić u članku “Pomorstvo Dubrovačke Republike u međunarodnim
“Dana 11. rujna 1577. stiže ovamo pred obalu Vasta jedan dubrovački brod, najveći – kako pričaju – što valove siječe i morem plovi”
Serafin Razzi
dominikanac o karaki “Između tisuća pomoraca dubrovačkih, niti cigli se nije okaljao time, da bi sudjelovao u gadnom poslu trgovanja robljem”
Bare Poparić u djelu
“Trgovanje crnačkim i žutim robljem u novom vieku”
okvirima” iz 1959. godine. U 16. stoljeću Dubrovnik ima jaku trgovačku mornaricu za koju se govorilo da je treća po snazi u svijetu sa svojim velikim prekooceanskim brodovima, odmah iza Španjolske i Nizozemske.
Kako staro brodogradilište u dubrovačkoj luci nije moglo zadovoljiti potrebe, 1525. počinje gradnja velikog brodogradilišta u Gružu. Radila su i manja brodogradilišta na Lopudu, Šipanu, Slanome, Orebiću, Cavtatu, Stonu, Zatonu i okolici. Brodovi dubrovačkih majstora bili su poznati širom svijeta.
O njima se pišu hvalospjevi. Bartolomeo Crescentio u djelu “Nautica Mediterranea” iz 1602. napominje da su od stručnjaka i majstora za galijune najbrojniji, a valjda i najsposobniji, na Sredozemnom moru upravo Dubrovčani. Brodovi građeni “na dubrovački način” bili su na cijeni. Na nekima su postojale kovačke i stolarske radionice, zdenci s vodom i vrtovi, nastambe za svinje, kokoši i kuniće kako bi se osiguralo dovoljno hrane za duga putovanja. Najveći su brodovi mogli prevesti i do tisuću vojnika.
Od 1530. do 1585. u Dubrovniku je živjelo oko 5000 pomoraca, a 250 ih je imalo status zapovjednika ili kapetana broda. U razdoblju od 1539. do 1544. Dubrovačka Republika na raspolaganju je imala oko 130 brodova, a četrdesetak godina kasnije više od 180.
Na najmanjim brodovima bila su dovoljna dva do tri mornara, a zabilježeno je da se na jedan veliki dubrovački brod koji je sagrađen u Gružu 1568. godine ukrcalo čak 140 mornara. Dubrovčani su brzo došli na glas po solidnoj gradnji svojih brodova. Visokopoštovani su majstori, pisalo se.
Karaka, koja se ubrajala među najveće teretne brodove na svijetu, bila je čvrsto građen trojarbolni trgovački jedrenjak s velikim nadgrađem na pramcu, s trupom srcolika oblika koji su kasnije preuzeli europski brodovi. Šira i mnogo veća od karavela, karaka je prethodila trojarbolnim jedrenjacima čiji se razvoj nastavio u kasnijim stoljećima.
Karaka je bila duga od 40 do 50 metara, široka od 15 do 17 metara, s gazom od pet do sedam metara i nosivosti do 2050 tona.
Naoružana je bila s četrdeset topova. Rok trajanja bio je oko pola stoljeća, pa i više. Uz najveće karake gradili su se i manji brodovi – koke, galijuni, šambeki, kondure, barkusiji, ormanice i drugi tipovi plovila.
Dubrovačka Republika postala je važan faktor u svjetskom gospodarstvu u 16. stoljeću. Kretalo se na sve dulja putovanja, trgovalo se po cijelom Mediteranu, na sjeveru Afrike i u Engleskoj, prevozili su i tone engleske vune, a kroničari su zapisali da su Dubrovčani trgovačku koloniju osnovali i u Indiji. Putovali su sve do Amerike.
Zanimljiv je i podatak da se u Dubrovniku već 1416. ukinula trgovina robljem koja se prakticirala od 15. do 19. stoljeća.
“Između tisuća pomoraca dubrovačkih, niti cigli se nije okaljao time, da bi sudjelovao u gadnom poslu trgovanja crnačkim ili žutim robljem. Pomorcima Republike sv. Vlaha nije toga dopuštao iztančani njihov odgoj i prirođena otmjenost”, zapisao je Bare Poparić u djelu “Trgovanje crnačkim i žutim robljem u novom vieku”. Dubrovačkim brodovljem u svojim se vojnim pohodima koristio i španjolski kralj Karlo V. u Africi i Portugalu. Bili su i dio atlantske flote.
Nikola Sagri 1574. piše da su dubrovački brodovi najčvršći na svijetu i da su izgrađeni od najbolje drvene građe, pa dio pod morem ne treba popravljati i po desetak godina. Na glasu je Dubrovnik bio i po dobro osmišljenom pomorskom osiguranju koje je postojalo već u 14. stoljeću.
Veliki istraživač s Lopuda
Zakon o pomorskom osiguranju (Ordo super assecuratoribus) iz 1568. najstariji je na svijetu. Osnovan je i Pomorski konzulat koji je donosio pravorijeke oko šteta na brodovima zbog prirodnih nepogoda, sudara i napada gusara. Konzulat je rješavao predmete imovinsko-pravne naravi. Neki dubrovački pomorci bili su u ono doba poznati u svojoj branši. Ohmučevići, Mažibradići, Martolosići...
Vice Bune (1559. – 1612.), rođen na Lopudu, gdje mu je i grob, slovio je kao vrsni istraživač u doba prekomorskih otkrića. Kao kapetan u službi španjolskih kraljeva Filipa II. i Filipa III. plovio je do Indije, Filipina i Amerike, a pisalo se da je jedno vrijeme obnašao i dužnost španjolskog potkralja Meksika, što nije potvrđeno u službenim arhivima. Poznat je bio i dubrovački pomorac Miho Pracat, također rođen na Lopudu, koji se, nakon što je odustao od plovidbe, posvetio bankarstvu i brodogradnji.
Dubrovačke brodove kupovale su i druge države poput Španjolske, koristeći se njima za plovidbu po Atlantskom oceanu. U 17. stoljeću snaga Dubrovačke mornarice počinje opadati jer su ojačale flote drugih zemalja, a i potres 1667. godine učinio je svoje.
Zanimljivo je da je Dubrovačka Republika, prema nekim izvorima, 1783. godine bila prva država na svijetu koja je priznala neovisnost trinaest pobunjenih kolonija koje su se proglasile Sjedinjenim Američkim Državama nakon rata za neovisnost.
Inače, Hrvatska narodna banka u suradnji s Hrvatskim novčarskim zavodom izdala je seriju prigodnog srebrnoga kovanog novca, a prvu kovanicu 2008. posvetila je upravo jedrenjaku građenom u Dubrovniku. Hrvatska pošta pustila je u prodaju i prigodnu omotnicu prvog dana s motivom dubrovačke karake iz 16. stoljeća, broda kojem su se divili onovremeni pomorci i okrunjene glave. Za karaku je već spomenuti dominikanac Serafin Razzi zapisao i ovo: “Ovako veliki brodovi – kako pričahu – zadaju mnogo brige i opasnosti, ali ako uspješno obave jedno ili dva putovanja, isplati se sve što je potrošeno za njihovu gradnju.”