Autorski projekt propituje smrti i živote migranata
ostalim, i cipele za reklame u časopisima. U zvijezde se lansirao slavnom slikom Campbellove juhe koja je objavljena u Timeu, a ubrzo je osnovao i svoj kontroverzni umjetnički studio The Factory u kojem se godinama okupljalo šaroliko društvo, superzvijezde, svi oni koji su nešto značili u svijetu umjetnosti, filma i mode ili oni koji su pak tek željeli postati slavni pa i potpuni anonimusi s ceste. Bilo je to mjesto dekadencije, hedonizma, promiskuiteta, razuzdanih tuluma i droge, ali i mjesto na kojem su svi oni odbačeni tražili obitelj i zajednicu. Ono što je u životu Andyja Warhola posebno zanimiljvo jest da, iako je bio najrazvikanije ime na svjetskoj umjetničkoj sceni, o njemu gotovo nitko ništa nije znao. Prema vlastitim riječima bolno sramežljiv, svjestan svoje vlastite neprivlačnosti, odnosno neuklapanja u standarde ljepote, Warhol je vrlo pomno i pedantno konstruirao svoju personu i nosio je poput štita. Androgina, izvanzemaljskog izgleda, stvorio je misterioznu i glamuroznu auru oko sebe, okruživši se prekrasnim ljudima te nikada ni kroz svoj rad, a ni kroz javne nastupe ne otkrivajući ama baš ništa o svom unutarnjem životu. Većinu detalja njegova dobro čuvanog privatnog života znamo zahvaljujući spomenutim memoarima, koje nam je, da ne bismo umarali oči čitajući taj golemi tom, Netflix servirao na mnogo pitkiji način. Fokus ovog dokumentarca stoga nije na njegovom radu, već upravo dubokim, intimnim razmišljanjima i emocijama, humanizirajući mističnu pojavu umjetnika o čijem radu znamo sve, a o kome ne znamo ništa. Uz dijelove dnevnika koje čita robotski Warholov glas koji kompjuterski beživotno govori i o depresiji, očaju i osjećaju besmisla koji su ga mučili, tu su i intervjui s njim bliskim ljudima, od spomenute Hackett preko redatelja Johna Watersa i glumca Roba Lowea. Ipak, fotograf i Warholov prijatelj Christopher Makos u filmu govori: “Bez obzira na to kako će ovaj dokumentarac na kraju ispasti, shvatit ćete da ste dobili deset različitih priča od deset različitih ljudi. To je nešto poput atentata na Kennedyja. Svi ljudi koji su bili tamo imaju svoje verzije tog događaja.” No, možemo li, upitao ga je redatelj, onda vjerovati Warholovim dnevnicima, njegovim vlastitim riječima? Možete, odgovorio je Makos – ali to ne znači da su njegove riječi sveto pismo. Otkrivamo i tako da je Warhol, unatoč gotovo pa aseksualnoj energiji koju je proračunato projicirao, ne spominjući nikada svoje homoseksualne sklonosti, imao tri važne ljubavi ili, bolje rečeno, odnosa u životu kojima su posvećene tri cijele epizode. Jedan od njih je i Jed Johnson, dizajner interijera koji je s Warholom u vezi proveo dvanaest godina i koji je svog ljubavnika napustio jer se ovaj počeo kretati u sumnjivom i raskalašenom društvu tada najekskluzivnijeg kluba Studio 54. Ljubovao je Warhol potajno i s filmskim producentom Jonom Gouldom, a s čuvenim kolegom umjetnikom Jean-Michelom Basquiatom gajio je izrazito neobičan odnos, naizgled platonski, ali vrlo blizak i na granici s fiksacijom. “The Andy Warhol Diaries” ne preže od kontekstualizacije homoseksualnih veza tog doba, koje su bile obilježene stigmom i diskriminacijom, a ponajviše razbuktalom epidemijom AIDS-a.
Tajne uma
Sve u svemu, u šest lijepo složenih epizoda koje traju oko sat vremena, mnogo je toga interesantnog pa i šokantnog. Iako bi vam na trenutke mogla postati zamorna, pogotovo ako niste baš zagriženi obožavatelj lika i djela Andyja Warhola, serija obiluje fantastičnim vizualima i arhivskim snimkama koje vjerno dočaravaju atmosferu New Yorka tih godina i taj prljavo-glamurozni način života. Čini se na trenutke čak i da dolazi opasno blizu konačnom otkrivanju tajni Warholova uma, ali i otvara više pitanja
• nego što na njih odgovara. Žiri 59. Goranovog proljeća dobitnicom bijenalne nagrade Goranov vijenac proglasio je pjesnikinju Vesnu Biga, dok je Gorana za mlade pjesnike dobio Patrik Gregurec.
Nagrada Goranov vijenac dodjeljuje se za cjelokupan pjesnički opus i izniman doprinos hrvatskom pjesništvu te od 1971. predstavlja najvažnije hrvatsko pjesničko priznanje.
Žiri u sastavu Tomislav Brlek, Ana Brnardić, Nataša Govedić, Ivica Prtenjača i Olja Savičević Ivančević odlučio je ove godine nagradu Goranov vijenac dodijeliti Vesni Bigi koja je, kako se ističe u obrazloženju, “u perspektivi modernog hrvatskog pjesništva svojim opusom kroz proteklih četvrt stoljeća ustanovila jedan od ključnih orijentira koji mu omogućuje daljnje kretanje”.
Među 60 rukopisa pristiglih na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike, žiri koji su činili Damir Radić, Davor Ivankovac i Mateja Jurčević jednoglasno je nagradio rad Patrika Gregurca pod naslovom “Špaga”, koji se “izdvojio kao idejno i konceptualno intrigantan autorski pothvat s duboko promišljenim unutarnjim vezama među glasovima koji supostoje u tekstu, surađujući ili sukobljavajući se”. Uz nagrađeni rukopis, pohvaljeni su rukopisi Josipa Čekolja, Luke Ivkovića i Jakoba Filića. Ovogodišnje nagrade bit će dodijeljene 21. ožujka u Lukovdolu, rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića.
•
Glazbena knjižara Rockmark objavila je knjigu “Seinfeldia” Jennifer Keishin Armstrong, koja na 230 stranica donosi uvid iza kulisa sitcoma “Seinfeld”.
”Seriju ni o čemu koja je promijenila sve” osmislili su stand-up komičari Larry David i Jerry Seinfeld. U početku nisu očekivali da će itko htjeti gledati njihov mali sitcom o newyorškom komičaru i njegovim otkačenim prijateljima, serija je postala omiljena milijunima ljudi diljem svijeta, no gledanost im je na vrhuncu popularnosti dosezala 40 milijuna gledatelja
• tjedno.(mz)
Trebala nam je “Bura”. I kazališnim gledateljima, i hrvatskom kazalištu. Dok milijuni žena, s djecom u naručju, bježe iz Ukrajine spašavajući živote pred krvavom ruskom agresijom, “Bura” otvara pitanja o položaju azilanata, zamkama njihova puta do Europe. Autorski projekt Romana Nikolića, nastao u koprodukciji Arterarija i Teatra &TD, pledira na ljudsku savjest. Ili barem na ono što je od nje uspjelo preživjeti.
Crvena majica užasa
Ovaj mladi glumac i redatelj, uz dramaturginju Doroteu Šušak, za taj je projekt razgovarao s brojnim ljudima koji su na najteži mogući način uspjeli doći u kakvu takvu sigurnost, a jedan od njih, Semih Adigüzel, danas zagrebački student, i nastupa u predstavi. No, onaj navažniji dio priče isprepleten je oko trogodišnjeg dječaka Ajlana Kurdija, čije je mrtvo tijelo, zajedno s majčnim i bratovim, pronađeno na pješčanoj plaži turskog ljetovališta u Bodrumu, i čija je fotografija obišla svijet. Te smrti, kao i brojne druge smrti ljudi u bijegu središnji su dio “Bure”. Na sceni, na kojoj je Nikolić rekreirao pješčanu plažu iz nečjih snova i nečijeg pakla, ponovno smo sreli Ajlana. On kao odrasli čovjek, glumi ga odlični Frano Mašković, govori o tome što mu je sve oduzela ta toliko nepravedna smrt u moru: od svjećice na rođendanskoj torti, preko snova, sve do sasvim običnog života čovjeka čije ime ne zna cijeli svijet. Taj završni monolog u predstavi, koji s dobro pogođenim emocijama i bez trunke patetike govori Mašković, svakako je i njezin vrhunac, baš kao i scena u kojoj glumac na sebe navlači premalenu crvenu majicu, posve sličnu onoj u kojoj se utopio maleni Ajlan.
Sok od višanja
Drugi jaki dio predstave vezan je uz (također dobro poznatu) snimku ljudi koji s fantomkama na glavama tuku migrante na hrvatsko-bosanskoj granici. Uz nju ide i priča Semiha Adigüzela da policijska palica može izbiti bubreg, razbiti arkadu, ali da još ubojitije izbija ponos, razbija svaku nadu u čovjeku koji stenje pod tim pendrekom, dok netko “s vrha” medijima objašnjava kako je to sok od višanja kojim se ti ljudi poliju kako bi izgledali krvavo. Jasno je, stoga, da “Bura” nije jednostavna predstava, da nakon nje nije lako iskoračiti u zagrebačku, tj. europsku noć. To joj je i namjera. I ostvareni cilj.
Uz Maškovića i Adigüzela u predstavi glumi i dvoje mladih glumaca: Iva Kraljević i Luka Knez, ali od ostalih kreativaca vezanih uz nju treba istaknuti glazbu Damira Šimunovića i dojmljiv dizajn svjetla Vesne
• Kolarec.
Rockmark