Ekonomska čitanka

imaju veći udio potrošnje na hranu u ukupnoj potrošnji. Kako bi indeks ostao reprezentativan i pokazivao promjene potrošačkih navika, ponderi se redovito prilagođavaju. Izračunavaju se na temelju rezultata anketa u kojima kućanstva bilježe na što troše novac.

Stabilnost cijena je uvjet stabilnog razvoja i visoke zaposlenosti. Stabilne cijene najbolje obavljaju svoje funkcije: informacijsku, alokacijsku i razvojnu funkciju. Stabilne i niske cijene uvjet su za efikasno prikupljanje štednje iz koje se financiraju investicije i ubrzava se rast. One su najbolji alokator oskudnih resursa. Bez cijena ne bi bilo ni ekonomije kao znanosti ni ekonomiziranja kao praktične djelatnosti. Cijene su kralj na tržištu. Bez cijena nema ni tržišta, niti bi tržišni mehanizam bez cijena mogao funkcionirati. Visoka i galopirajuća inflacija ili hiperinflacija spada u skupinu najtežih bolesti gospodarskog organizma. Uzroka inflacije ima mnogo. Ona nikada nije izazvana samo jednim uzrokom. Kad jednom krene, jave se i drugi uzroci i inflacija počne hraniti samu sebe. Uz to, stvore se inflacijska očekivanja, jer proizvođači počinju u današnje cijene ugrađivati predviđenu buduću inflaciju. Osim toga, sama inflacijska atmosfera potakne i one kojima se nisu povećali troškovi proizvodnje na podizanje cijene svojih proizvoda, pod izgovorom inflacije kako bi povećali svoju zaradu. Kad se mnogi od tih uzroka pojave u isto vrijeme, nastaje uzlazna “spirala inflacije i troškova” koja vodi ka hiperinflaciji. Izvorno, inflacija može biti uzrokovana većom potražnjom od ponude ili porastom troškova proizvodnje zbog porasta cijene neke komponente u strukturi cijena. U današnje doba visoke informiranosti, špekulanti iskorištavaju svaki incident na svjetskoj sceni, ne samo ekonomski nego podjednako i politički, za stvaranje panike i straha od nestašice kako bi podigli cijene najtraženijih proizvoda: hrane, zlata, nafte ili drugih minerala. U današnjoj je inflaciji doprinos špekulanata zasigurno velik. Prema zemljopisnom podrijetlu njezinih uzroka razlikuje se domaća i uvozna inflacija. Današnja inflacija ima sve te uzroke, samo se od zemlje do zemlje razlikuje koji su uzroci dominantniji.

Inflacija, kao problem obezvređivanja novca, stara je koliko i novac. Prva zabilježena inflacija pojavila za vrijeme Solonovih reformi 644. – 599. godine prije Krista kad je srebrni novac, odnosno 73 stare drahme, prekovan u 100 novih drahmi s manje srebra, ali istom nominalnom vrijednosti. Za vrijeme Peloponeskih ratova (460. – 445. prije Krista), u Egiptu (324. pr. Kr.), i tijekom Punskih ratova (od 217. pr. Kr.) došlo je do inflacije. Prva velika inflacija u Novom dobu dogodila se u XVI. stoljeću kad su deseci tisuća tona zlata i srebra iz Srednje Amerike došli u Europu. To je dovelo do golemog povećanja potražnje na Europskom tlu, a ponuda proizvoda nije ni blizu pratila tu silnu potražnju. U novije doba neke od najvećih mjesečnih inflacija imale su Argentina (1989./90.) 196%, Armenija (1993./94.) 438%, Bugarska (1997.) 247%, Njemačka (1920./23.) 29.525%, Poljska (1989./90.) 78%, Ukrajina (1992./94.) 249% i Jugoslavija (1990.) 59%. Rast cijena ne mora uvijek imati negativan efekt. Jedna od takvih situacija je uspostavljanje ravnotežnih relativnih cijena koje osiguravaju konkurentnost domaćih proizvoda na svjetskom tržištu, punu zaposlenost i ravnotežu između izvoza i uvoza. Bez većih cijena domaćih proizvoda nema ni većih plaća, dividendi, mirovina, poreznih prihoda… Najveća šteta od inflacije dolazi kad rastu cijene uvoznih proizvoda, jer se tada povećava dio nacionalnog dohotka koji se odlijeva u inozemstvo. Uspostavljanje ravnotežnih relativnih cijena osnovna je poluga uz pomoć koje ekonomska politika upravlja gospodarstvom. Instrumenti te politike su nacionalni novac, njegova kamata i tečaj. Najsnažniji instrument od njih, u maloj zemlji kao što je Hrvatska, zbog prirodno velike uvozne ovisnosti, jest tečaj. Primjerice, ako se prosječni domaći proizvod proizvodi na nekoj “pristojnoj” razini tehnologije i njegovi troškovi proizvodnje s pristojnim plaćama za zaposlenike, prosječnom akumulacijom i profitom za dioničare te porezima za opću potrošnju iznose 12 kuna, a cijena istog takvog proizvoda na europskom tržištu je jedan euro, onda bi tečaj eura u Hrvatskoj trebao biti 12,5 kuna kako bi se osigurala “jednostavna reprodukcija”. Za “proširenu reprodukciju” tečaj bi trebao biti malčice veći da se stvori i akumulacija. Radi održavanja konkurentnosti i pune zaposlenosti rast troškova proizvodnje, tj. cijena, morao bi pratiti i rast tečaja. Taj proces se odvija dok se uz pomoć drugih instrumenata ne stabiliziraju troškovi proizvodnje. Svojim osamostaljenjem Hrvatska je krenula u tranziciju, otvarala se prema svijetu i suočila se s ratom.

Sva tri čimbenika povećavala su troškove proizvodnje, a tečaj eura to nije pratio. On je cijelo vrijeme ostao “zakovan” i od samog početka na razini uz koju najveći dio gospodarstva nije mogao pokriti troškove. Poduzeća su propadala, radna mjesta su nestajala, a mladost se još uvijek iseljava. Nacionalna akumulacija kapitala je negativna. Nije se vodila politika zaštite domaće proizvodnje, naprotiv! Uz to, Hrvatska narodna banka, koja bi trebala biti čuvarica hrvatskog monetarnog suvereniteta isto kao i hrvatska vojska hrvatskog nacionalnog teritorija, pustila je da strane valute u službenim transakcijama obavljaju funkcije novca na hrvatskom teritoriju, dopuštajući im deviznom klauzulom sigurnost za velike zarade uz nikakav rizik. Iako Hrvatska ima svoj novac, ona se zadužuje u inozemstvu i za plaćanje domaćih obveza u situaciji kad ima deficit u trgovačkoj bilanci. Inače, današnje se industrijsko društvo razvilo na dvjema usko povezanim revolucijama: industrijskoj revoluciji i na nacionalnom novcu (monetarnoj revoluciji). Hrvatska politika nije uspjela ovladati ni jednom od njih, zbog čega je s razinom dohotka na samom dnu EU pa je ujedno zemlja koja se najsporije razvija ne samo u EU nego i u cijeloj Europi. Na vidiku se ne nazire politika koja bi donijela promjene. Jedino se čuju dobra očekivanja. Uz velike troškove uzrokovane pandemijom i potresom, sada je došla inflacija i suočeni smo s prvom fazom Velikog rata na tlu Europe. Nadajmo se da će se zaustaviti prije druge faze. Uđe li rat u drugu fazu, inflacija će biti veća, ali to neće biti najveći problem. Troškovi inflacije i bez rata će biti veliki i ne mogu se izbjeći, ali njima se može upravljati i oni se mogu razvući na dulje razdoblje, deset – dvadeset godina. Za kompenziranje troškova inflacije trebalo bi kreirati politiku za dodatno povećanje domaće proizvodnje i izvoza. A to teško možemo očekivati jer u puno boljim vremenima nismo napravili bolje politike, odnosno popravili loše. Zamjena kune eurom, za koju je teško naći realni ekonomski razlog, samo će zacementirati lošu strukturu hrvatskog gospodarstva, a jedno od obrazloženja je da će nas euro štititi od inflacije i visokih

• kamata?