Piše Marinko Jurasić

Iznenađujući i politički konotiran tajming inicijative predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića za promjenu gotovo devetogodišnje stabilne sudske prakse izručenja hrvatskih državljana temeljem europskog uhidbenog naloga (EUN) bila bi golema satisfakcija predsjedniku Zoranu Milanoviću i uz pismo petorice ratnih generala još jedan snažan udar vjetra u korist inicijative za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Dođe li do promjene, bilo bi tumačeno da se ta sudska nepravda može ispraviti samo pomilovanjem. Već i rasprava dobar je argument. Čak i da nema razloga za politizaciju motivacije Dobronićeve inicijative, isprovocirao je pitanje zašto ju je najavio baš usred milosrdne urote odvjetnika Ante Nobila i generala koji potpisuju i tvrdnju da su Perković i Mustač žrtve “nezakonite” odluke VS-a. Što nisu ni argumentirali očito jer je to još od lex Perković stav i predsjednika Milanovića. Mogao je Dobronić taj okrugli stol najaviti i prije mjesec, dva ili tri, ako je to tako važno, a ako je moglo čekati do sada, moglo je još neko vrijeme kad to ne bi imalo i političke konotacije štetne za ionako dominantnu percepciju da nam je sudstvo pod utjecajem politike. Ovako, Dobronićeva inicijativa doima se kao, za ukus sudaca pregorak aperitiv za specijalitet iz Nobilove kuhinje.

I Mustač sada s razlogom misli kako nije uzalud pisao traktat od 300 stranica o “dupeglavoj sudskoj praksi dupeglavih sudaca”, “bezakonju”, “skandalu bez presedana” te suce optužio za “suspenziju dijela pravosudnog suvereniteta RH i trajno bezakonje”. Uzgred, kakva čudesna metamorfoza. U bivšoj Jugoslaviji jedan od većih progonitelja zagovornika hrvatske suverenosti preobratio se u beskrupuloznog zaštitnika hrvatskog suvereniteta i zakonitosti. Može li predsjednik to ignorirati iako je dosad ignorirao 274 molbe za pomilovanje, među kojima i 46 braniteljskih?

Neki su zato skloni zaključiti da je predsjednik VS-a sada pokazao da je ipak Milanovićev čovjek na vrhu sudbene vlasti. Milanović je najveći krivac što je kaznenopravno pitanje izručenja EUN-om tako politizirano da je svedeno na Perkovića i Mustača, ali Dobronić se sam uvukao u taj politički žrvanj.

Jedan od najtežih političkih poraza Milanović je doživio s vratolomijom zvanom “lex Perković”, koja je tri dana prije ulaska RH u EU trebala spriječiti izručenje za udbašku likvidaciju Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj. Milanović je ugradio u zakon dvostruki osigurač da spriječi izručenje. Protivno ugovorenom s EU, “lex Perković” propisao je da se EUN primjenjuje samo na kaznena djela počinjena od 7. kolovoza 2002. i zastara po hrvatskom zakonu nije više fakultativni, već obvezni razlog za odbijanje EUN-a. Međutim, potpredsjednica Europske komisije i povjerenica za pravosuđe Viviane Reding odredila je datum do kojeg očekuje izmjenu zakona, nudeći u protivnom i uskratu novca iz fondova EU. Milanovićev suverenistički karakter pukao je kao balon od sapunice. Hrvatski sabor suvereno je odlučio što je bruxelleska “činovnica” i tražila. Brza izmjena zakona imala je kratku rečenicu “briše se...” i EUN (opet) vrijedi za sva kaznena djela makar bila počinjena i u vrijeme bivše Jugoslavije. S time da je ostala nada sa zastarom. Ali, ispalo je da je Milanović i to “uzalud krečio”! VS je protumačio da, kad je EUN izdan za neko od 32 kaznena djela, isključena je provjera tzv. dvostruke kažnjivosti, a onda i zastare po našem pravu. Nije pomoglo ni što je Milanović, pokazalo se bezrazložno, plašio javnost: “Izručimo li Perkovića i Mustača, morat ćemo izručivati i branitelje”. Nisu pomogli ni “dijametralno suprotni” stavovi DORH-a, a ni što su neki profesori rekli da je stajalište VS-a “pogrešno”.

Milanović je to nazvao “državnim udarom s pištoljem na vodu”. Govorio je da suci krše Ustav jer ne žele primijeniti hrvatski zakon. Nikad im to nije oprostio. Vidjelo se to i lani za izbora predsjednika VS-a. Dobronić je sada prešutio to što su generali potpisali da je VS “nezakonito” izručio Perkovića i Mustača. Okrenuo je leđa sucima. Bitan mu je “dijametralno suprotan” stav DORH-a. Ali ne i odvjetničkog ureda Pavlović, koji je zastupajući žrtvu, Gizelu Đureković, imao isti stav kao i suci. Bitan mu je i stav onih profesora koji su za stajalište VS-a rekli da je “pogrešno” pa je za Jutarnji list zaključio: “...onda ne možemo tvrditi da nemamo problem”. U Novom listu najavio je pozvati na okrugli stol prof. Đurđević. Zašto samo nju!? Zašto ne i doc. dr. sc. Matka Pajčića s Pravnog fakulteta u Splitu, koji je 2017. u svom znanstvenom radu pisao da je VS “potpuno dosljedan” u svom stavu koji je potvrdio i Ustavni sud te je zaključio da “unatoč nekim problemima koje takvo tumačenje neizbježno nosi sa sobom, valja se ipak složiti. Za navedeni stav ima više argumenata.” Pa ističe gramatičko tumačenje ključne zakonske odredbe, zatim zabranu diskriminacije pri čemu koristi i argumente akademika Davora Krapca u korist stava VS-a, te i sam ističe princip uzajamnog povjerenja i priznanja među državama članicama EU.

Dobronić napominje za Novi list i kako je potpuno nebitno radi li se o izručenju udbaša, ustaša ili trećih. Tako je, ali znakovito je da je problem nastao u slučaju izručenja za udbašku likvidaciju te je to i dalje ključni motiv za raspravu. Iako je VS u nekoliko predmeta još 2013. o tomu zauzeo stav pa su ga zatim 2014. primijenili i na Perkovića i Mustača. To znači da nije to bio presedan za “nezakonitu” praksu, kakav je dojam stvoren u javnosti. Presudno je utjecala još ranija odluka VS-a u predmetu I KŽ-850/2012 u kojoj se obrazlaže da je “identitet norme temeljna pretpostavka za ocjenu suda je li za određeno kazneno djelo, kako po pravu strane države tako i po domaćem pravu, nastupila zastara kaznenog progona, odnosno zastara izvršenja kazne”. Sudac Ivan Turudić u stručnom članku iz listopada 2014. tumači: “Iz navedenog jasno proizlazi da se bez provjeravanja dvostruke kažnjivosti ne može ocijeniti o nastupu zastare za određeno kazneno djelo...”

Đurđević je lani za kampanje za predsjednicu VS-a na klevete s desnog političkog spektra reagirala: “Hrvatska akademska zajednica smatra da se radi o pogrešnom pravnom shvaćanju i da praksa primjene europskog uhidbenog naloga u Hrvatskoj krši temeljne ustavne garancije građana Hrvatske (V. Davor Derenčinović, Petar Novoselec, Igor Martinović, Ivo Josipović, Elizabeta Ivičević Karas, Zoran Burić, Zlata Đurđević i dr.), a isto smatraju i drugi stručnjaci (Josip Čule, Danka

Hržina, Miljenko Giunio, Tomislav Sokol i dr.)” Skandalizirala je pristup VS-a tumačeći da to “teško narušava suverenitet hrvatske države jer se suverena volja naroda izražava u donošenju i poštivanju vlastitih zakona i zaštiti vlastitih građana od stranih represivnih tijela.”

Profesor Davor Derenčinović, sada sudac Europskog suda za ljudska prava, napisao je znanstveni rad (objavljen na portalu Hrčak od 27. listopada 2014.) sa zaključkom da je stajalište VS-a “u pogledu utvrđivanja zastare potpuno neosnovano i posljedica je pogrešnog tumačenja pojma dvostruke kažnjivosti.”

Kakvog smisla ima sve to ponavljati i na okruglom stolu. Što bi suci VS-a na tom skupu mogli novo čuti, a što već nisu čitali i u podnescima ne samo odvjetnika Ante Nobila i Lidije Horvat pri zastupanju Perkovića i Mustača? I Ustavni sud je zaključio da dvoje odvjetnika nije predočilo razloge koji bi upućivali na to da je sporna ocjena sudova bila “flagrantno i očito arbitrarna” jer su jasno obrazložili zašto se EUN mora izvršiti. Čak 15 ustavnih sudaca stoji iza tih odluka, s tim da se akademik Krapac izuzeo. Pa i ustavni suci Andrej Abramović, Lovorka Kušan i dr. sc. Goran Selanec, čija izdvojena mišljenja hvale predsjednik Milanović, SDP i Možemo!, u ovom slučaju nisu ih imali.

I što sad, ne sude pojedini profesori, nego suci. Uostalom, pravni teoretičari i suci ne slažu se ni oko niza drugih stvari. Kad je Visoki prekršajni sud oslobodio Marka Perkovića Thompsona zbog usklika “ZDS” na početku “Bojne Čavoglave”, profesori Đurđević, Alan Uzelac i Đorđe Gardašević reagirali su da opća sjednica VPS-a nije zauzela pravno shvaćanje, već da je “nezakonito presudila”. Đurđević je ustvrdila i kako se tu radi o kršenju interne sudačke neovisnosti, “davanju uputa ili direktiva sucima kako da sude, što su Europski sud za ljudska prava kao i Venecijanska komisija izričito više puta osudili”.

Ako je sporan takav utjecaj putem sudskih direktiva “nesudećih tijela” na suce i sudska vijeća, nije li onda sporan i selektivan utjecaj pojedinih profesora i DORH-a, kad ga predsjednik VS-a koristi u politički osjetljivim i potencijalno manipulativnim okolnostima u kojima “ništa nije slučajno”.

Zašto Dobronić ne bi organizirao na VS-u i skup radi promjene sudskog stava o “švicarcima”. Bankari bi sigurno našli ne samo pravnih “lobista” nego i neovisnih stručnjaka koji se ne slažu s dominantnim rješenjem, koje prvotno ni vrhovni suci nisu prihvatili dok im ga argumentima nije nametnuo Ustavni sud.

S identičnim prigovorom, ali u građanskoj sferi suđenja zbog obvezujućih mišljenja “nesudećih tijela”, ocjenu ustavnosti tražili su prof. emeritus dr. sc. Mihajlo Dika, prof. dr. sc. Aleksandra Maganić i prof. dr. sc. Marko Baretić propitujući to i s gledišta sudačke samostalnosti i neovisnosti. Ustavni sud nedavno je i njima uzvratio da je to izbor zakonodavca sve dok je u ustavnim okvirima te da je ESLJP u više odluka prihvatio mogućnost takvog ujednačavanja sudske prakse zauzimanjem stajališta o spornim pitanjima na Vrhovnom sudu.

Nije sporan utjecaj, pa ni znanstveni, snagom argumenata, ali sporno je kad se to selektivnim pristupom nameće. Zašto Dobronić misli da bi se suci mogli predomisliti nakon toliko godina stabilne sudske prakse!? Tko bi na tom skupu trebao zastupati DORH? Netko od državnih odvjetnika koji su protiv stava VS-a ili, recimo, državni odvjetnik u Osijeku koji se žalio na odluku o odbijanju izručenja D. V. kojeg zbog silovanja traži Njemačka. VS je u tom predmetu Kžeun 8/14-4 pod predsjedanjem Lidije Grubić Radaković, a članovi vijeća bili su dr. sc. Zdenko Konjić i dr. sc.

Marin Mrčela, obrazložio: “Naime, da bi se moglo utvrditi je li nastupila zastara za određeno kazneno djelo u državi izvršiteljici, potrebno je da postoji sudbenost za to kazneno djelo, dakle da se radi od dvostrukoj (dvojnoj) kažnjivosti i u državi tražiteljici i u državi izvršiteljici, jer je zakonom predviđeni zastarni rok organski vezan za zapriječenu kaznu za određeno kazneno djelo. Dakle, zastara je vezana za kazneno-materijalni dio prava pa zato, neovisno o okolnosti što se radi o procesnoj nemogućnosti da se nakon proteka određenog vremena provede kazneni postupak ili izvrši kazna, zastara je sastavni dio pojma dvostruke kažnjivosti. Prema tome, unošenjem zastare kao mogućnosti obvezatnog odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga u Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU (ZPSKS-EU), nije izmijenjen karakter instituta zastare i njegova vezanost za postojanje kaznenog djela i kazne, već je samo kod kaznenih djela kod kojih se primjenjuje načelo dvostruke kažnjivosti postao osnova za obvezno, a ne fakultativno odbijanje izvršenja uhidbenog naloga.”

Dobronić je argumentirao i kako je izručenje naših državljana na temelju EUN-a važno pitanje s motrišta primjene prava EU, zaštite ljudskih prava i pravne sigurnosti. Načelno da, ali koliko stvarno? Prema dostupnim podacima Europske komisije Hrvatska je od 2014. do 2019., razdoblje za koje su dostupni podaci, izdala 1737 EUN-a, dok ih je izvršila 473 izdanih od drugih članica EU. Zbog zastare najviše odbijenica ima Njemačka, 95 od 211 EUN-a, a u 2019. najviše ih je imala Hrvatska – 18. Prije toga samo smo 2016. imali još jednu. U koliko je predmeta unatoč zastari po našem zakonu odobreno izručenje za neko od 32 kaznena djela, ne znamo. Ali, na tražilici VS-a našli smo 28 predmeta od srpnja 2013., u kojima je isticano da EUN treba odbiti jer je nastupila zastara. Je li stvarno nastupila, ne zna se jer VS to nije utvrđivao.

Kao jedan od ključnih argumenata prof. Đurđević ističe da je zastara razlog zbog kojeg Njemačka odbija izvršenje EUN-a. Načelno, zašto bi dopustili stranoj državi da maltretira naše državljane nakon proteka vremena zbog kojeg ni u Hrvatskoj ne bi bili procesuirani. Lako se složiti za lakša kaznena djela, ali trebamo li naš suverenitet dokazivati na našem kraćem roku zastare za ubojstvo, silovanje i druga teška kaznena djela? Je li opravdano naš zastarni rok kraći? Ustavni sud je u predmetu Đureković utvrdio da “prema kaznenom zakonu SR Njemačke (...) kazneno djelo ubojstva ne zastarijeva”. Tako je od 1979. zbog zločina nacista. Dakle, Njemačka bi izručila nekog Nijemca kojeg Hrvatska traži i zbog kvalificiranog ubojstva iz 1943. I u Austriji ne zastarijevaju kaznena djela za koja je propisana kazna doživotnog zatvora (ili od 10 do 20 godina), pa i Italija i Nizozemska, pa to što