Da, Putin bi mogao koristiti nuklearno oružje, a stanje u Rusiji je najteže od 1945. Razgovarao Dino Brumec
GRIGORIJ JAVLJINSKI VODEĆI RUSKI LIBERAL I PROTIVNIK RATA, TRI PUTA KANDIDAT ZA PREDSJEDNIKA, ZA OBZOR GOVORI O TRAGEDIJI U UKRAJINI I O TOME KAKO JE BITI OPOZICIONAR U POLICIJSKOJ DRŽAVI
Kao što je Vladimir Putin sinonim za rusku vladu, Sergej Lavrov za vanjsku politiku, a Aleksej Navaljni za disidentstvo, tako je Grigorij Javljinski (70) drugo ime za suvremeni ruski liberalizam. Ovaj ekonomist postao je poznat još krajem 1980-ih kao autor nikad implementiranog plana prelaska na tržišno gospodarstvo u Sovjetskom Savezu. U Rusiji je 1990-ih osnovao liberalnu stranku Jabuka koja je u prvih desetak godina imala opipljive izborne uspjehe, ali je sredinom 2000-ih ispala iz Dume i na kontroliranim izborima više se u nju nije uspjela vratiti. Javljinski se tri puta kandidirao za predsjednika, 1996. osvojio je 8% glasova, ali do 2018. taj udio pao je na 1%. U drugoj polovici 1990-ih Jabuka je bila daleko najsnažnija demokratska opozicijska stranka u parlamentu. Do danas Javljinski i njegova Jabuka, kojoj formalno posljednjih godina nije šef, ali jest daleko najpoznatiji član, ostali su jedina tolerirana oporba u Rusiji. On tu ulogu shvaća ozbiljno i ne ublažava svoju retoriku – tijekom kampanje za izbore prošle godine eksplicitno je zagovarao nužnost smjene Putinove vlasti jer će ona, govorio je tada, prije ili kasnije pokrenuti rat u Ukrajini. Mnogi su to odbacivali kao pretjerivanje, ali pokazalo se da je bio potpuno u pravu. S tim političkim kapitalom, godinama prijetnji smrću i zabranama izricanima njemu i njegovoj stranci, odbijanjem da napusti Rusiju, vječni opozicionar Javljinski jedinstvena je figura u eri ruske invazije na Ukrajinu. U ekskluzivnom intervjuu za Obzor Javljinski govori da je rat podijelio Ruse na protivnike i zagovornike “specijalne operacije”, koliki su razmjeri propagande kojima su izloženi tamošnji stanovnici te što misli o Putinu i sustavu koji je u Rusiji stvoren još u 1990-ima, prije uspona sadašnjeg predsjednika. Isto tako, Putinove prijetnje nuklearnim udarom, smatra Javljinski, treba zaista shvatiti ozbiljno.
Koliko se Rusija promijenila od početka rata?
Današnja vojna katastrofa dijeli ljude, dijeli obitelji i prijatelje. Ovo je zaista tragedija, moram to reći, građanskog rata. Na taj sam zaključak došao nakon događaja iz 2014., kada se dogodila aneksija Krima i kada je počeo rat u Donbasu. Čak i tada, nepremostivi konflikti i nepremostive kontradikcije počeli su se javljati između ljudi. Često je to nepopravljivo. Propaganda, laži i klevete ispunile su glave i lišile ljude razuma. Postoji vrlo velika, oštra i itekako bolna podjela na protivnike i pristaše ove “operacije”.
Što Rusi misle o ratu? Podržavaju li ga? Je li istina da od ruskih medija dobivaju samo propagandu, a ne “prave vijesti”?
Mnogi podržavaju što se događa. Najprije, propaganda u Rusiji odvija se uz veliku žestinu i vrlo profesionalno. Sve su televizije u Rusiji državne. Postoje deseci kanala i svi govore istu stvar za različite publike. To itekako zavarava ljude. Drugi je razlog strah. Danas u Rusiji postoji velik strah od policije i pravnog maltretiranja. Konačno, tu je treći i najvažniji razlog: u Rusiji je u 1990-ima stvoren ekonomski i politički sustav koji kategorički isključuje apsolutnu većinu ljudi iz javnog života i politike, uvjerava ih da ne mogu utjecati na događaje, a politiku su zamijenili ekstremni sadržaji postmodernizma i zabave. Nadalje, tijekom perioda rastućih cijena energenata sustav je mnogima pružio povećanje životnog standarda u zamjenu za njihovo pristajanje na nesudjelovanje u politici. Danas je ljudima u Rusiji nemoguće dobiti prave informacije iz ruskih medija. Ruske informacijske politike su politike laži, propagande, nasilja i policijske države.
Tijekom izborne kampanje 2021. godine govorili ste da se Putin sprema započeti rat u Ukrajini, i to zbog dugog eseja koji je tada objavio. Kako ste to uspjeli predvidjeti i što je bilo toliko posebno u eseju?
Putin je sve detaljno i jasno napisao prošlog ljeta. Govorio je o tomu i ranije: 2012., 2014. i zatim 2018. tijekom predsjedničkih izbora. No svoju doktrinu jasno je opisao u srpnju 2021. u članku “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”. U njemu je rečeno sve o teritorijalnim zahtjevima te kako je Ukrajina propala država. Tada je do detalja objasnio zašto to misli i da Rusija neće to trpjeti. U suštini bila je to objava rata. Tjedan kasnije odgovorio sam mu svojim člankom, u kojem sam do detalja analizirao što je Putin rekao i donio očite zaključke o ratu koji se osjećao u zraku. Tada je Putin imenovao ministra obrane kao lidera svoje stranke Jedinstvena Rusija na izborima za Dumu. Bilo je to poput referenduma: ovo je moja doktrina i ovo je vaš glas za podršku tomu. Komunisti su također bili čvrsti pristaše te doktrine, kao i sve druge službene stranke koje su sudjelovale na izborima, osim jedne, moje stranke Jabuka. Sve je bilo očito. Zato sam tijekom parlamentarnih izbora prošle godine vodio kampanju s tezom da se ne smije dopustiti izbijanje rata. Pa ipak, nitko u Rusiji ni izvan nje nije htio obraćati pažnju na to. Izumljene su neke potpuno nerazumne i vrlo štetne populističke inicijative, a inteligencija u Rusiji odlučila je glasati za komuniste. I ovo je sada rezultat.
Vi i vaša stranka protiv ste rata. Možete li funkcionirati u ovom novom represivnom trenutku? Bojite li se i za svoju sigurnost?
Naša je stranka kategorički protiv rata. Bili smo isto tako protiv aneksije Krima, protiv rata u Donbasu i Siriji. Općenito smo protiv Putinove politike od samog početka. Naravno, s obzirom na to da smo parlamentarna stranka europskog tipa, zaista je nemoguće funkcionirati u policijskoj državi. Ali bili smo jedini i zadnji koji smo izrazili pravi politički prosvjed. Čak i prema službenim podacima, više od 20% stanovnika Rusije ne slaže se s ratom. Mi izražavamo njihova stajališta i imamo vrlo veliku odgovornost. Poznato je da je opasno uključiti se u politiku u Rusiji. Najveći politički zločin, naravno, bilo je ubojstvo Borisa Njemcova 2015. godine sto metara od Kremlja. Postalo je jasno da fizičko uništenje političkih opozicionara sustavu nije problem. A što se osobnih prijetnji tiče, potpuno je besmisleno razgovarati o njima. U posljednjih 20 godina one su stalni faktor za opozicijske političare u Rusiji.
Koliko dobro poznajete Putina? Je li on drugačija osoba nego što je bio prije samo nekoliko godina?
Nisam blizak Vladimiru Putinu i nisam dio njegova kruga. Pa ipak, susretao sam se s njim periodički dulje od 20 godina i razgovarali smo o političkim pitanjima. U pravilu ne dijelimo stavove. Mislim da se Putin uopće nije promijenio od 1999. godine.
Kako mislite da će ovaj rat završiti?
Vrlo je teško sada razgovarati o budućnosti i potpuno je nejasno kako će završiti. Rusija želi stvoriti odvojenu civilizaciju i smatra Ukrajinu svojim dijelom. Ukrajina pak želi postati europska zemlja i samu sebe smatra nezavisnom državom. Tijekom vojnih operacija, naravno, neki oblik kompromisa moguć je kako bi se
prekinula neprijateljstva i potpisalo primirje. A to nije samo poželjno već i ekstremno potrebno. No bio bi to samo privremen prekid vatre. Ključno je da ono što se sada događa pokazuje civilizacijski vremenski rascjep. Trenutačno Kremlj život vidi u kategorijama 19. stoljeća. Postojao je sukob svjetonazora vladajuće ruske elite sa stvarnostima našeg stoljeća. To je u suprotnosti ne samo s vremenom u kojem žive već i s poviješću. To je također i gubitak slike budućnosti, nedostatak razvojnih strategija podesivih za današnjicu. Sva je pozornost i shvaćanje ruskog vodstva usmjerena u prošlost: prema Drugom svjetskom ratu, sovjetskom periodu, Ruskom Carstvu. Zbog toga rastu ideološki klišeji o Rusiji kao o odvojenoj civilizaciji. Ukrajina pak se našla u potpuno drugačijoj situaciji. Država je to koja želi redovito mijenjati predsjednika, želi nezavisno pravosuđe, nezavisno privatno vlasništvo, želi postati europska država. Naravno, ne funkcionira sve u njoj, i teško je, ali smjer kretanja jest ispravan. To je rascjep u postsovjetskom prostoru: Rusija stremi 19. stoljeću, a Ukrajina 21. stoljeću. U stvari, to i jest cijeli konflikt. To je teška i vrlo opasna situacija koja može trajati dugoročno.
Što mislite o odlukama ukrajinske vlade prije i nakon rata što se tiče NATO-a, vanjske politike te ruskog jezika?
Ne znam o kojim odlukama govorimo. Slažem se s nekima, s nekima ne. No u svakom slučaju sve to apsolutno nije bio razlog za rat. Uzgred, to što predsjednik Zelenski govori tijekom konflikta, na primjer, o odnosima Ukrajine i NATO-a, čini mi se kao sasvim prihvatljivo polazište za pregovore.
Shvaća li javnost u Rusiji razmjere stradanja ruskih vojnika?
Ne. Do danas ni ja ni društvo nismo dobili prave informacije kojima bi se moglo vjerovati o tomu što se događa tijekom ove specijalne operacije pa se ni ja ne odlučujem procjenjivati gubitke.
Trebamo li se bojati mogućnosti nuklearnog napada i nuklearnog rata?
Da, mislim da bi Putin mogao koristiti nuklearno oružje, i o tomu se mora razmišljati ozbiljno.
Uoči posljednjih izbora, bili ste kritični prema bivšem članu vaše stranke Alekseju Navaljnom zbog njegova nacionalizma. On se sada otvoreno protivi ratu. Mislite li da je danas vrijeme kada biste mogli osnažiti svoju suradnju? Znam da su uvjeti rada za opoziciju očigledno vrlo teški.
Navaljni je sada, kao što znate, u zatvoru. Nadam se da će iz njega izaći i tada ćemo imati prilike razgovarati o svim ozbiljnim temama.
Poznati ste političar u Rusiji više od 30 godina. Možete li usporediti trenutačno stanje represije i politike u Rusiji s bilo kojim drugim trenutkom od 1980-ih?
Po mom mišljenju, u smislu razmjera tragedije i važnosti posljedica za Rusiju, ono što se događa ne može se usporediti ni s kakvim presedanima nakon Drugog svjetskog rata. No, isto tako mislim da mogu reći da se, u stvari, ovo što se događa moglo predvidjeti. Reći ću vam zašto. U 1990-ima reforme u Rusiji provedene su uz vrlo velike pogreške, pa čak i zločine. Hiperinflacija 1992. bila je 2600% i zatim je došla kriminalna privatizacija, vlasništvo je besplatno preneseno na osobe bliske vlasti. Kao rezultat dogodilo se spajanje vlasništva i moći, i time je zapravo stvorena korporativna mafijaška država u Rusiji. Ne može biti nezavisnog pravosuđa, nezavisnih medija, nezavisnog parlamenta, države kojom upravlja vladavina prava, zato što bi ove institucije prijetile rezultatima ove kriminalne privatizacije. Ovaj sustav vodi Vladimir Putin. Sustavu je trebao baš takav lider. Trebao je to biti autoritaran sustav, koji zabranjuje slobodu govora, političko natjecanje, isključuje prisutnost opozicijskih stranaka, jer sve ove institucije bile bi prijetnja takvom sustavu. Usput rečeno, političari na Zapadu nikada nisu htjeli vidjeti taj razlog te je u principu taj sustav koristio svima. Sada postoji shvaćanje da nije postojala volja da se razumije esencija onog što je zaista učinjeno u Rusiji. Taj sustav prije ili kasnije morao je voditi ovakvom razvoju događaja. Uz to, u Rusiji je u 1990-ima propušten trenutak za iskrenu procjenu boljševizma, Staljina i sovjetskog perioda. Bio je to velik neuspjeh reformi i sada beremo plodove te tragične pogreške.
Osjećate li rastuću rusofobiju i antirusku histeriju na Zapadu?
U posljednja tri mjeseca nisam bio na Zapadu. Ruska propaganda mnogo govori o tomu, ali ja znam direktno suprotne primjere. Vrlo mi razumijem.• je žao zbog svega, ali potpuno to