Hvalospjev jednom maslačku čija je žuta glava žrtvovana pod beživotnom gromadom Oltara domovine

ŽAO MI JE, ALI I PRED NOVIM SPOMENIKOM ŽRTVAMA HOLOKAUSTA POMISLIO SAM ŠTETA TALENTA, TRUDA I NOVCA

Kad uprži sunce, kao neki dan kao da je već srpanj, zagrebački Oltar domovine kod Lisinskog ne da gledati u sebe. Bijele kamene plohe poput snijega umnažaju sunčane strelice prema našim očima, pa sam pognuo glavu u svježe pokošenu travu.

Radnik na velikoj kosilici još je uvijek bio zujao oko gromade od spomenika. Vjerojatno je ispunjavao nalog da se uredno ošiša prizorište skorašnje proslave stogodišnjice rođenja Franje Tuđmana čiji je kip, tamo preko ceste, podnevno sunce također bilo istopilo u igličastu siluetu. Doduše, ovih je dana i na ostalim zelenim gradskim površinama glave izgubilo sve ono divno poljsko cvijeće usprkos vapaju pčelara da se travnjaci i pašnjaci ne kose već u svibnju, još u punom cvatu.

Oltar domovine trebao bi biti mjesto koje u ljudima pobuđuje uzvišene domoljubne osjećaje, ili barem estetski doživljaj, ushit promatrača nad njegovom monumentalnom ljepotom. A ona vatrica u sredini pretenciozno nazvana vječnom, jer oholo je bilo što ljudsko nazivati vječnim, trebala bi čovjeka ganuti u žaljenju za svim onim životima sprženim ognjevima ratova.

Nadam se da ima ljudi kod kojih taj domovinski oltar izaziva takve plemenite emocije i zanos, da nije baš kod svih, kao kod mene, tu svrhu iznevjerio i promašio. Bude mi žao kad se pred umjetničkim djelom ne osjećam onako kako je, pretpostavljam, njegov tvorac to želio i očekivao. Šteta truda, talenta i novca.

Istog sam dana slučajno prošao, pa onda i s dužnom pažnjom sa svih strana razgledao onaj novi spomenik na Glavnom kolodvoru, ispred pošte, nekoliko metara visok, u metalu oblikovani zid od hrpe jednog na drugi naslaganih sanduka. Ma znam, nisu to sanduci, to bi trebali biti koferi koji su ostali za ljudima kojima je posvećen taj spomenik. Nazovite me ako hoćete likovnim bukvalistom, ali ja se nikako nisam mogao natjerati da vidim kofere u sanducima ravnih ploha bez ijedne ručke ili kopče. Da nisam takve ogromne hrpe oduzete i opljačkane prtljage vidio na fotografijama iz koncentracijskih logora, ili u filmovima, doista ne bih razumio što ta hrpa sanduka znači.

Na ploči pokraj spomenika, ispred kojeg također blješti ogromna bijela kamena ploha, na hrvatskom, hebrejskom i engleskom piše: “U znak sjećanja na žrtve holokausta i ustaškog režima”. I još, manjim slovima: “S ovog je mjesta u kolovozu 1942. u nacistički logor Auschwitz deportirano oko 800 zagrebačkih Židova”.

Nekoliko je ljudi, dok sam ga ja promatrao, zastalo ispred spomenika, pročitalo tekst, kimnulo glavom, škljocnulo mobitelom, i produžilo svojim putem i poslom. Ja sam, pak, zamislio da sam stranac u prolazu, između dva vlaka, koji ne zna ništa o povijesti Zagreba i Hrvatske. Što bih naučio iz tog natpisa? To da Zagreb i Hrvatska odaju počast žrtvama holokausta i nekog tamo ustaškog režima, i da tih “oko 800 zagrebačkih Židova” vjerojatno predstavljaju sve žrtve holokausta i tog nekog ustaškog režima u Zagrebu, a možda i u čitavoj Hrvatskoj. I da su deportirani u Auschwitz. I da ni na jedno drugo strašno mjesto, i ni u jednom drugom mjesecu osim kolovoza 1942., vlakovi s tog kolodvora nisu odvozili zagrebačke Židove. A neke druge da i ne spominjemo.

Ne pripisujem nikome zlu namjeru laganja pošto je tako reprezentativnim spomenikom čitav holokaust i ustaški režim u Zagrebu, a možda i čitavoj Hrvatskoj, lakonski sažet na tih “oko 800 zagrebačkih Židova” u tom jednom mjesecu čitavog Drugog svjetskog rata. Ali, budimo iskreni i pošteni, to je informacija koju spomenik i ploča bilo kome neupućenom nude i sugeriraju. A neupućenih je u ovom svijetu već mnogo više od onih koji ponešto o svemu tome znaju. Iskreno mi je žao, ali i tamo sam morao pomisliti šteta talenta, truda i novca.

Oprostite ako mi je promaklo, ali ne pamtim da je do sada ijedan strani državnik, osim Macrona, došao na Oltar domovine i položio vijenac svim našim i njihovim palima kod onog “vječnog” plamena. Kad god sam tamo prolazio, nisam vidio nijednog zanesenog, ushićenog, zadivljenog ili barem ganutog promatrača. I nekako ne vjerujem da će ikome u budućnosti upravo ta kamena blještavo-bijela gromada, dok je vrijeme ne potamni, biti simbol Zagreba i Hrvatske, kao što je meni, već pri prvom davnom dolasku vlakom u Zagreb, to postao onaj pogled na kralja Tomislava, zlatni Umjetnički paviljon iza njega i vitke tornjeve katedrale u pozadini. Bio je to, uostalom, prizor koji smo znali s televizije kao zaštitni znak ondašnje Radio-televizije Zagreb. I danas je to kadar koji ushićuje, premda se ushit brzo ugasi kad se sjetimo da su i Umjetnički paviljon i zagrebačka katedrala još uvijek nakon sve davnijeg potresa neupotrebljivi i zatvoreni, samo prazne ljušture. K tomu su još i vršci katedralnih tornjeva okrnjeni.

Ali, kod Oltara domovine, koji nije dao gledati u sebe na tom suncu, i čija me sterilnost uokvirena netom ošišanim travnatim tepihom opet ostavila ravnodušnim, ja sam tog dana ipak doživio ushićenje ljepotom i čudom života. Na samom rubu travnjaka, nagnuvši se nad nogostup, umakavši tako kosilici, svoju je divnu žutu glavicu spasio jedan maslačak. U njegovoj mi je ljepoti zasjala u tom trenutku čitava domovina, svi njeni živi i mrtvi, svi oni za koje tamo gori “vječni” plamen. Uz to, još uvijek tužnog od vijesti o smrti Đure Sedera prethodnog dana, utješio me je taj žuti maslačak kao točka u kojoj su se zažarile sve plamteće boje sa Sederovih slika, sve ono njegovo cvijeće, životna radost, ljubav ljudska i božanska.

Zato sam sat vremena kasnije, ponovo prolazeći istim putem, radosno požurio još jednom pozdraviti tog preživjelog maslačka. Više ga nije bilo. Pedantna kosilica napravila je još jedan krug. I posljednja glava je pala, a prizorište je ostalo spremno za još jedan beživotni politički ritual slamom punjenih političara.

Zbor iz Brahmsova Njemačkog rekvijema u glavi mi je zapjevao biblijski stih: “...jer svako je tijelo kao trava, a slava ljudska poput cvijeća”. Kao što smo i svi mi, još uvijek živi i hodajući, s našim malim usplamtjelim žutim ushitima, srećama, ljubavima, snovima i nadama, poput maslačaka žrtvovanih pred gromadama beživotnih oltara. Ali, dok trajemo, sjajimo.