Razgovarala Bojana Radović
Redatelj Dario Harjaček nedavno je imao online premijeru. Režirao je priču o ljubavi “Zakopana čuda”, prema tekstovima Monike Herceg, djela u kojem glume Judita Franković Brdar (Zauvijek djevojčica), Pavle Vrkljan (Zauvijek dječak) i Jelena Miholjević (Ljubav).
Kazališta su ponovno puna, a vi ste se odlučili za projekt digitalnog kazališta. S kojim najvažnijim motivima?
Projekt digitalizacije pokrenut je u pandemijsko vrijeme i ponajprije je mišljen kao socijalna mjera. Teško mi je zamisliti da je netko razmišljao toliko vizionarski da bi se ovom mjerom mogao otvoriti prostor za potpuno novi medij. Pretpostavljam da je većina umjetnika i aplicirala na ovaj natječaj u želji da se nešto radi u vrijeme kada je prostor za to bio radikalno sužen. No meni se osobno od početka učinilo kako na mala vrata dobivamo potpuno novi oblik umjetničke komunikacije; vrlo izravan, dostupan i zapravo potpuno neistražen. U vrijeme korone sve je počelo lansiranjem snimki kazališnih predstava i odmah se nekako vidjelo da je većina tih snimki vrlo loše kvalitete. Nakon toga krenuo je cijeli niz pokušaja stvaranja raznih digitalnih sadržaja, uglavnom iz očajničke želje da se bude prisutan i aktivan. Mislim da se veliki preokret dogodio s pojavom predstave “Višnjik” Bobe Jelčića u produkciji teatra DeFacto, koja je na kraju osvojila i nagradu na Bitefu kao najbolja predstava, a koja je bila u formi Zoom razgovora. Mislim da je nakon toga postalo jasno da internet može postati sjajna izvedbena platforma koja spaja nekoliko različitih medija i stvara jedan autentičan umjetnički čin. Sa “Zakopanim čudima” sve je krenulo kada sam prošle godine taj dramski tekst Monike Herceg postavljao na radiju. Imao sam osjećaj da bi on mogao živjeti i u nekom drugom obliku, što mi se često događa s tekstovima hrvatskih dramatičara na radiju. Vi vidite silan izvedbeni potencijal, međutim, od početka vam je jasno kako ti tekstovi nikad neće vidjeti pozornicu zbog rigidnosti repertoarnih politika u našim kazalištima. Kada mi je umjetnička voditeljica Teatra Mašina igre Paola Slavica predložila da apliciramo za natječaj digitalizacije, odmah mi je pala na pamet Monika Herceg jer sam u njezinu tekstu vidio upravo suštinu onoga što bi trebao biti smisao digitalizacije. Ovaj tekst sadrži takvu nevjerojatnu dozu intimnosti koja traži određenu blizinu, prisutnost glumaca kakvu je u kazalištu gotovo nemoguće dobiti, a s druge strane, on funkcionira u jednom alegorijskom, nestvarnom prostoru koji je potpuno atipičan za filmski jezik. Željeli smo stvoriti jedan hibridni medij – ni film ni predstavu, u kojem će poetski jezik Monike Herceg dobiti svoju vjerodostojnu izvedbenu formu. Mislim da smo u tome i uspjeli.
Neki u kazališnom okruženju tvrde da je online teatar smrt za kazalište jer raskida onu živu vezu glumca i gledatelja, koja čini samu bit i temelj ove umjetnosti. Ja bih rekla da je to možda i istina za obične snimke predstava objavljene na internetu, iako smo uz njih preživjeli onaj najteži, prvi lockdown, ali ne i za predstave koje se rade kao svojevrsni hibrid kazališta i filma. Kakvo je vaše mišljenje?
Stvarno bih volio ostaviti tu mogućnost da s online teatrom dobivamo jedan potpuno novi umjetnički medij koji sa živim teatrom zapravo nema nikakve veze. Koronakriza, u svoj stravi koju je donijela, ostavila je i neke dobre stvari. Neki su procesi ubrzani, a i sve nas navela je na kreativno razmišljanje. Postalo je jasno da svi trebamo na neki način razmišljati izvan okvira, da naše uloge nisu toliko same po sebi jasne, već da treba misliti i o nekim alternativnim usmjeravanjima naše kreativnosti. Mislim da se nakon dvije godine restrikcija kazalište vraća ojačano jer je ljudima postalo jasno koliko nam je ono potrebno i koliko je iskustvo kazališta dragocjeno. Međutim, u produkcijskom smislu ostaje jedna velika rupa koja se neće tako brzo pokrpati. Predstave imaju svoj život koji je u vrijeme korone prekinut. Mnoge predstave nisu uspjele zaživjeti, naprasno su ugašene. Repertoari se grade sustavno, predstave se moraju oslanjati jedne na druge. Kvalitetno kazalište pitanje je kontinuiteta. Do trenutka kada će se kazališta