Odnos roditelja i djece u fokusu je nove Knausgårdove prozne planine

pokrenuti da stvore novi repertoar proći će dosta vremena. Hoće li publika imati strpljenja da kazališne institucije stanu na noge, to je vrlo ozbiljno pitanje. Mislim da ćemo nastalu štetu još dugo sagledavati, a to s online sadržajima nema nikakve veze.

To je sigurno. Posljednjih nekoliko godina viđao sam kako traileri za kazališne predstave često izgledaju bolje od samih predstava. To me navelo na razmišljanje zašto ti traileri ne bi mogli biti umjetnička djela sama po sebi. Zašto jedan jednominutni film koji kao referencu ima neki kazališni rad ne bi mogao biti autonomni rad? Širenjem utjecaja društvenih mreža sve se promijenilo. Takav oblik komunikacije još je nešto novo. Način sistematizacije i selekcije informacija u današnje vrijeme zahtijeva svoje vlastite umjetničke forme. Zanimljivo je i to što projekti o kojima govorimo nisu ničim ograničeni, nemaju nikakvih normi, nisu određeni ni trajanjem, ni sadržajem ni načinom na koji će se plasirati, brzo se mogu promovirati putem društvenih mreža. I autori vrlo brzo dobiju povratne informacije. Mogućnost intervencije u našu stvarnost brza je i nije ograničena mehanizmima kontrole, što u principu uvijek jesu uprave kazališnih ili filmskih institucija. Zato se ovime otvara veliki prostor slobode. Druga strana medalje jest pitanje koliko ovakvi projekti mogu umjetnicima osigurati egzistencijalnu osnovu za ozbiljan rad. To je sada pitanje politike. Mislim da ljudima zaduženima za kulturnu politiku mora postati jasno da se radi o velikom potencijalu. Ovaj projekt digitalizacije dogodio se silom prilika, ali on bi svakako trebao trajno zaživjeti upravo zato što stvara jednu potpuno novu vrijednost. Naš projekt “Zakopana čuda” nastao je na temelju povjerenja jedne malene, ali umjetnički vrlo snažne ekipe koja je projekt iznijela na entuzijazmu i prijateljskom povjerenju. Ne mislim da je to naročito dobro. Sve više se od umjetnika očekuje da će samo na temelju vlastite “nesputane želje za stvaranjem” stvari nastajati ni iz čega. Budžet za ovaj rad bio je otprilike 40 tisuća kuna, a bilo je uključeno jedanaestero suradnika, sve redom vrhunskih profesionalaca. Dolazimo do toga da tako projekt mogu iznijeti ili umjetnici koji su u privilegiranom položaju, tj. zaposleni u nekoj instituciji, pa im je to usputni posao ili pak stavljate samostalne umjetnike u poziciju da konstantno spuštate cijenu njihova rada. Sve se na kraju pokrije entuzijazmom. No to će s vremenom postajati sve teže i teže. Samostalni umjetnici postali su nemotivirani i ogorčeni. Na tome se ruši cijela struktura naše umjetničke scene. I stvari će postajati samo sve gore. Sve češće vidimo da u kazalištima više nema mjesta za redatelje, režiraju glumci, dramaturzi su postali potpuno nepotrebni, kostimi se izvlače iz fundusa ili kupuju u konfekcijskim trgovinama, scenografije se rade sa sramotno malim sredstvima. Sve se to vidi i osjeća. Sve je to dio kontinuiranog procesa barbarizacije ovog društva.

Što je sa žanrovima ako govorimo o tim specijalnim online predstavama, vidjeli smo “Radničku cestu”, koja je triler, i vaša “Zakopana čuda”, poetsku priču o ljubavi. Postoje li žanrovi koji su pogodniji za takvo balansiranje medijima u raznim umjetnostima?

Ne bih rekao da je pitanje žanrovsko. Mislim da je u ovom trenutku to pitanje prije svega intuitivno. Potrebno je ući u logiku suvremenih medija, preuzeti jezik koji nam nudi nove mogućnosti, povezati se s njim. “Zakopana čuda” imaju jednu pomalo retro notu, u svojoj estetici referiraju se na filmske autore šezdesetih i sedamdesetih godina, posebno na Bergmana i Godarda, no mišljena su iz perspektive suvremenog gledatelja, koji taj sadržaj može pogledati na svom mobitelu ili kompjutoru. Prednost ovog medija je prije svega što se mogu napraviti u relativno kratko vrijeme, što je produkcija daleko jednostavnija, jeftinija i mobilnija od produkcije koju zahtijeva kazališna predstava ili film, a distribucija je brza i nema ograničenja. Dakle, žanr nije bitan, već treba promišljati medij.

Kako ste zapravo izabrali priču Monike Herceg, priču o ljubavi i fazama u ljubavnoj vezi, u kojoj se zapravo svatko od nas može prepoznati?

Jezik Monike Herceg jako mi je blizak. On me otvorio prema nekim estetskim premisama koje sam tijekom godina rada u kazalištu pomalo izgubio, a koje su na neki način ishodište moje estetike. Monika Herceg u svojim tekstovima posjeduje delikatnost i nježnost koja rezonira s najintimnijim nijansama našeg bića. Ona govori o tome kako svi mi, prije svega i iznad svega, želimo biti voljeni i kako u hladnom zraku današnjeg vremena vrlo često bježimo od ljubavi u strahu od toga da budemo povrijeđeni. Ja se nikada nisam bojao vlastitih slabosti, vlastite krhkosti, uvijek sam je nekako pokušavao izložiti u svojem radu, a Monika u “Zakopanim čudima” tematizira upravo taj aspekt našeg bića – kako biti jak u slabosti, kako se prepustiti ljubavi, kako je prepoznati. Kroz ovu “hibridnu formu” dolazimo do nevjerojatno intimnog odnosa s glumcima, a ono što nam oni donose je, prije svega, umijeće empatije. Za takvu vrstu angažmana potrebna je velika hrabrost i veliko povjerenje – u partnera, u redatelja, a na kraju i u publiku. Zaista sam presretan krajnjim rezultatom našeg istraživanja. Judita Franković Brdar, Pavle Vrkljan i Jelena Miholjević izložili su se ovdje do mjere koju sam rijetko vidio na sceni ili na filmu. Hvala im na tome. Senzualnost koju oni donose krajnje je autentičan glumački jezik. U njemu nema nikakve poze. On je materijalizirana ljudska ranjivost.

Kako ste izabrali glumce? Romantičarki u meni jako se sviđa to što ste vlastitoj supruzi namijenili ulogu Ljubavi.

Svojoj sam supruzi rekao da će igrati Ljubav budući da drugu Ljubav ne poznajem. A glumački zaista ne znam nijednu glumicu koja posjeduje tu razinu unutarnje glumačke uravnoteženosti, glasovne rafiniranosti i čiste putenosti da bi se mogla na ovaj način nositi s takvim zadatkom. Judita i Pavle prije svega su beskrajno talentirani glumci, a nakon toga i nevjerojatno senzibilni ljudi koji su sposobni ovako pomaknuti, poetski jezik pretvoriti u nešto toliko uvjerljivo, životno, moćno i bolno. U nešto svoje. Nije sve to na prvi pogled bilo tako očito. Dugo smo iščitavali Monikin tekst, a Judita i Pavle postupno su se predavali njegovu podtekstu. Za sve nas ovaj je proces bio neka vrsta oslobođenja koje u jednom trenutku počne voditi vas, otkrivati neke dimenzije koje ne očekujete. Mislim da smo u tom smislu zaista daleko dogurali ovim projektom. Najbolje stvari dogode se uvijek iz povjerenja, iz vjere.

Gledajući “Zakopana čuda” osvijestila sam jedan problem hrvatskog teatra, a to je apsolutni bijeg od erotike. Zašto je tako malo erotskih – ali i ljubavnih – čuda na našim kazališnim scenama?

Vraćam se na pitanje povjerenja. Ono što je istinski erotično uvijek izlazi iz mjesta u kojem dopuštamo sebi da budemo ranjivi. Današnje kazalište previše je intelektualno, a premalo intuitivno. Kada intelektualizam prevlada senzibilnost, kazalište postaje docirajuće. Plasiraju nam se ideje koje uvijek iskazuju neku vrstu intelektualne superiornosti, a vrlo često i etičke superiornosti umjetnika u odnosu na svijet kojim se bavi. Takva farizejština ne podnosi erotiku. Današnji teatar često je vrlo seksualan, seksualno eksplicitan, no iza te seksualnosti najčešće stoji agresija, destrukcija. To je razlog zbog kojeg mi je kazalište vrlo često poprilično dosadno. Kazalište, a i književnost postali su krajnje dogmatični. Postali su platforme za stvaranje boljeg i pravednijeg svijeta. Ne sviđa mi se to. Ne vjerujem da umjetnost to može ni da bi to trebala biti njezina funkcija. Ponovno ću spomenuti svoje omiljene filmske autore – Bergmana, Godarda, Buñuela. Mislim da nitko nije postigao veći stupanj umjetničke slobode od tih autora. Oni su dokaz da ljudska sloboda nikako ne mora ići ruku pod ruku s političkom. A upravo je pitanje ljudske slobode osnovno pitanje erotike. To je sloboda za koju danas nitko ne mari.

Postajemo li sve konzervativnije društvo i je li to opaki trend koji spremno slijedi i naše kazalište?

Živimo u vrijeme u kojem se moguće kretati kroz nekoliko paralelnih stvarnosti, paralelnih diskursa. Neki od njih krajnje su konzervativni, neki ekstremno liberalni. To je pitanje našeg osobnog odabira. Moguće je supostojati s krajnje konzervativnim svjetonazorom a da nas on uopće ne dotiče. Kazališne institucije nisu konzervativne, one su prije svega kalkulantske. Najbitnije je ne talasati, najbitnije je držati se čiste pozitivne nule. U tom pogledu najveći problem nije cenzura nego autocenzura. Nije problem iskazati stav, problem je u tome što taj stav nikome nije bitan. Ljudi su postali ravnodušni na sve stavove ili pak energiju trošimo na prijezir prema stavovima drukčijim od naših. Kritičnost je postala parodija, apsurdna, krajnje besmislena.

Puno radite i radiodrame, štoviše vaš “Potres” osvojio je prvu nagradu na prestižnom natječaju BBC-ja. Kako uspijete “omađijati” slušatelje samo glasovima?

Ja radio doživljavam kao vrlo suvremen medij, mjesto za nesputano eksperimentiranje. Suvremena hrvatska drama danas prvenstveno živi na radiju. To obvezuje jer upravo tim tekstovima trebate dati kontekst kakav traže i zaslužuju. Drago mi je biti dio Dramskog programa Hrvatskog radija zato što je to jedan od najuspješnijih kreativnih kolektiva u nas. To je danas vrlo vibrantno mjesto, velike estetske širine, prepoznato u europskim razmjerima. Svima bih preporučio da odu na stranice Slušaonice

• Dramskog programa i uvjere se u to.

Nova Knausgårdova prozna epopeja je, što se hrvatskih čitatelja tiče, krenula. Oceanmore objavio je opsežnu “Jutarnju zvijezdu”, prvi roman iz najavljenog petoknjižja u kojem će nas norveški pisac s britanskom adresom okupirati sudbinama čitavog niza likova iz norveškog Bergena i njegove snovite okolice. Roman je s norveškog prevela Anja Majnarić, a uredila Gordana Farkaš-Sfeci. Početak romana može nam se učiniti kao deja vu. Naime, čitav ciklus počinje pričom o Arneu, književniku koji je u obiteljskoj kući za odmor u blizini Bergena provodi ljetne praznike sa psihički oboljelom suprugom, likovno talentiranom Tove i troje djece... Pokušava pisati, ali to mu nije jednostavno jer se ljetni odmor polako pretvara u noćnu moru. Tu su mlađi blizanci koje otac želi zaštititi od stvarnosti pa im stalno laže, a onda i starija ljutita kćer kod koje laži više ne prolaze, a koja se zaštitnički ponaša prema labilnoj majci. Tu je i žena koja stalno nestaje iz kuće i s kojom je komunikacija nemoguća, mačja obitelj koja je iz dana u dan sve malobrojnija, stari, čudni prijatelji, brižna majka. A onda i zvijezda prejakoga sjaja koja krajem kolovoza iznenada zasja na norveškome nebu i kao da naviješta neko novo, presudno doba za koje nitko ne zna donosi li dobro ili zlo.

Idok nam se čini da Knausgård ponovno piše prozu inspiriranu vlastitom, burnom autobiografijom, već druga priča o svećenici Kathrine koja ima očite probleme u braku, ali i probleme samospoznajne prirode odvodi nas na dugu cestu nenadmašne i neukrotive fikcije iz koje nestaju bilo kakve usporedbe s Knausgårdovim stvarnim životom. Nema smisla nabrajati sve živopisne, ali i ključne likove ove odlično napisane sage o običnim ljudima koji imaju svoje obične probleme poput pretjerivanja s alkoholom ili seksom, ovisnostima o lijekovima, starenja, odbijanja obiteljskih uzdi, problema na poslu, preljuba, egzistencijalne usamljenosti... Nad svima njima lebdi ona moćna i tajanstvena, neimenovana zvijezda. Brojnima se od njih ukazuje i neko opasno, nedefinirano biće nalik čovjeku, ali koje podsjeća i na životinju, pa “Jutarnja zvijezda” namjerno dobiva i obrise psihotičnog kriminalističkog romana u kojemu su moguće i žrtve. Norveške lokalne ceste u blizini Bergena odjednom su pune rakova, kao da i priroda nagoviješta neki važni događaj, važnu promjenu koju čovjek još ne može dokučiti niti prognozirati uz svu tu tehniku s kojom raspolaže. Knausgård je majstor u opisivanju ljudskih osjećaja. I majstor elementarnog pripovijedanja koji nas sa samo nekoliko rečenica suvereno uvodi u prozni tok iz kojeg je jako teško izaći. U tome mu, svakako, pomažu raznoliki likovi koje spretno, ali vrlo oprezno i s mjerom isprepliće, kao da kuha skradinski rižoto kojemu treba puno vremena da bi bio dovršen. Stoga Knausgårdova literatura nije instantna. Iako je radnju smjestio u Bergen, koji dobro poznaje jer je tu studirao, ne opterećuje nas nimalo putopisnim pikanterijama ni usputnim političkim dociranjima. Njegova je proza u tom smislu prilično ogoljena i egzaktna, iako je ovog puta obilato natopljena religijskim promišljanjima i filozofiranjem koji ovom štivu daju na kompaktnosti i čvrstoći.

Knausgård i u “Jutarnjoj zvijezdi”, kao rijetko tko među suvremenim piscima, piše o ljudima koji imaju nerješive psihičke probleme. Dio romana koji prednjači u napetosti tako se odvija u bolnici za teško oboljele osobe u kojoj radi Turid, supruga ostarjelog novinara Josteina kojega je pregazilo vrijeme, a on si to ne može priznati. I Turid i Jostein imaju brojne probleme i zreli su za psihološku i psihijatrijsku pomoć, ali oni su ipak s druge strane barikade. Barem su službeno “normalni”, sve dok im sin Ole ne pokuša samoubojstvo... A Ole nije jedino dijete koje je stradalo u ovom na mahove mučnom romanu čiji je završni akord posvećen smrti i mrtvima, i to iz perspektive Egila, Arneova neželjenog prijatelja, bogatog samotnjaka o kojem seksualno mašta Tove s početka romana, a koji nema ama baš nikakav kontakt s vlastitim sinom kojeg je prešutio i najboljim prijateljima. Odnos roditelja i djece i dalje je u Knausgårdovu literarnom fokusu. To je svakako sol ove uzbudljive i nepredvidljive

• knjige.