Nedjelja kad je otiš’o Osim...

Pisanje o Ivici Osimu zapravo je prisjećanje na vrijeme koje je nepovratno prošlo, a daleko je već koliko i razgovor koji je Večernjakov doajen Zvonimir Vukelić vodio sa sarajevskim trenerom osamdesetih tamo negdje u Vojvodini. Sjeli su navečer da uz malo meze popričaju o nogometu. I ostali do pet ujutro, Osim je strusio bocu viskija. Kažu da nema gore za javnu ličnost nego kad siđe sa scene ili životne pozornice, a iza nje ne ostane ni jedna pamtljiva rečenica. Da se netko uhvatio na vrijeme bilježiti što je sve Osim govorio o nogometu, ovim prostorima i načinu razmišljanja, danas bi imao pravo blago, knjigu mudrosti u svojim rukama. U glasovitoj analizi ispadanja Hrvatske sa SP-a u Njemačkoj, u studiju HRT-a “ispisao” je doktorski preciznu dijagnozu mentaliteta, ne samo o našoj reprezentaciji. I svaki naš trener i igrač može i danas početi od tih Osimovih riječi iz 2006. “Svi pokušavaju vaditi neke stvari i tražiti razloge možda tamo gdje nisu... Ali tolika razlika što se tiče fizičke spreme i trčanja... A o tome nitko ne želi govoriti, iako je to primarna stvar danas u nogometu. Onaj tko ne može trčati, ne može ni igrati. Pada i taktika i sve u vodu. Pošteno govoreći, ako je netko kombinirao, to je Australija... Kad se govori o igračima, onda su ljudi nerealni, to su zvijezde, najbolji igrači. Bogami, treba malo kod Australaca pogledati. Prvo igraju u boljim klubovima, i to igraju, i dobri su igrači... Plus ovo naše razmišljanje o fudbalu koje je naopako. Na čitavim ovim prostorima je naopako! Prvo gledamo individualno što možemo, svatko igra za sebe, mada to neće nitko priznati, pa tek onda pokušavamo nešto, ako treba nekome dodati. Živimo od slobodnog udarca i pojedinačnih akcija. Mislim da je bolje da netko kaže što misli, nego da i ja sada povlađujem i kažem stvari koje ne stoje. Znamo mi da je igračima teško, da cijela nacija stoji iza toga, da je odgovornost. Ali s tim se živi... I onda još čuješ priču, ‘mogli smo i pobijediti’. Moglo je, sigurno, i metla pukne k’o top, ali jednom!” Osim se nije ustručavao reći što misli ni podnoseći ostavku na mjesto posljednjeg izbornika zemlje u koju je do samoga kraja vjerovao, pokušavajući pomalo i naivno, barem kroz popis igrača pomiriti zavađene nacije, a oni isti koji su ga nekontrolirano hvalili kad je ironično pljeskao publici u Zagrebu jer je 1990. počela navijati protiv Jugoslavije, kasnije su mu prigovorili da je umjesto Zvezdinih zvijezda u sastav “gurao svoje jarane iz Sarajeva”. Navršit će se 23. svibnja točno 30 godina od tog čina u mučnoj atmosferi prostorije nogometnog saveza, koju možda najbolje dočarava jedan od prisutnih prekrivajući oči rukom, kad je Osim pored skamenjenog Miljanića izgovorio glasovite riječi: “Ja neću objašnjavati radi čega, vi vrlo dobro znate, ali ako ništa drugo i jedino što mogu učiniti za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate što se dešava. Toliko.” U svemu je ključan zapravo bio umetak “vi to možete protumačiti kako hoćete”. Jer, na ovim prostorima uvijek će svatko imati neko svoje nerijetko i nebulozno tumačenje zašto i kako se nešto dogodilo. Iako su stvari katkada ipak vrlo jednostavne. Bilo je i nečeg simboličkog u tome da ode baš u nedjelju, kao i Hase. Na Prvi maj.

Tko je bio Osim? “Ivanov otac rodio se u braku Slovenca i Njemice, a njegovu majku na svijet su donijeli otac Poljak i majka Čehinja”, navodi autor Osimove biografije “Utakmice života”, književnik Marko Tomaš. Odgovarajući na stalna prozivanja za nacionalni sastav reprezentacije jednom je “u inat mojima s čaršije” rekao “eto, pa ja sam neki Hrvat”. Odrastao je u naselju Hrasno kao Švabo, a postao je Strauss s Grbavice, čije će lice u trenutku kad Mađar Csuhay zabije za Videoton i otrgne Želji iz ruku finale Kupa Uefe s Realom ući u kulturu sjećanja, a Osimovu karijeru obilježiti zajedno s onim penalima protiv Argentine koje nije imao srca gledati. Najveći rezultati i poštovanje stigli su nakon raspada Jugoslavije, u Grazu i Japanu, gdje su ga gledali i slušali kao učitelja. Osim je živio nogomet i gledajući ga umalo umro još 2007. od moždanog udara. Probudivši se u bolnici, prvo je pitao: “Asima, koji je rezultat?” Neizmjerno je volio Sarajevo u kojem je živio i kad je vodio Partizan, a mjesto na redovnoj avionskoj liniji i slobodan prolaz na check-inu uvijek su ga čekali. Pamtit će se mudrost i onaj nadrealistični humor. Kad nakon punih 80 minuta zagrijavanja pozove Nikolu Nikića kojem cijelu utakmicu Grbavica skandira “Nikola! Nikola!” tražeći da uđe u igru. Da bi mu Osim, kad se počeo skidati, rekao: “Kuda ćeš ti? Pa ne na teren, na tribinu! Vidiš da te traže...”

Oni koji su ga nekontrolirano hvalili jer je ironično pljeskao publici u Zagrebu, kasnije su mu se izrugivali jer je umjesto zvezdaša gurao “jarane iz Sarajeva”