I legendarni radioreporter Ivo Tomić i trener Ćiro Blažević bili su pod nadzorom Udbe
RADEĆI NA KNJIZI “ZEKO - BIOGRAFIJA VELIMIRA ZAJECA”, SANJIN ŠPANOVIĆ DOŠAO JE U POSJED UDBINIH DOSJEA O “AKCIJI ŠAMPION”, ODNOSNO DOGAĐAJIMA UOČI I NAKON PROSLAVE DINAMOVA NASLOVA 1982. GODINE
Dan prije nego što će Dinamo tog proljeća 1982. godine, unatoč porazu u Nišu, i službeno nakon 24 godine napokon postati prvak, u Zagrebu je 13.000 gledatelja do posljednjeg mjesta napunilo Ledenu dvoranu Doma sportova. Tog 24. travnja 1982. oko 22 sata prvi put u svojoj povijesti Cibona je postala prvak Jugoslavije pobijedivši u finalu beogradski Partizan.
”Kiša pada, teren klizav, serem ti se na Partizan”, skandirali su navijači sa svih tribina dupkom pune Ledene dvorane. Svako takvo skandiranje zapisivali su agenti Službe državne bezbednosti (SDB) te su poslije u iscrpnom izvješću opisali slavlje navijača ne samo u dvorani, već i ispred zagrebačke katedrale, Kamenitih vrata i crkve sv. Marka. Nazvali su to ekscesima na platformi hrvatskog nacionalizma.
Bio je to i konačni povod za Udbinu akciju “Šampion”, okarakteriziranu kao operativno-preventivno postavljanje Centra Službe državne sigurnosti Zagreb u povodu Dinamova osvajanja nogometnog prvenstva Jugoslavije. Pojednostavljeno rečeno, jugoslavenske tajne službe željele su zaustaviti svaki pokušaj jačanja nacionalne svijesti, čemu je prije 40 godina pridonio i Dinamov trijumf.
Radeći na biografiji Velimira Zajeca, došao sam u posjed i tih Udbinih dosjea koji su danas arhivirani u Državnom arhivu Hrvatske i daju dodatnu potvrdu činjenici koliko je u godinama prije i poslije te 1982. Dinamo bio simbol hrvatstva i kakvu je opasnost za strukture u Jugoslaviji predstavljao zastupanjem jake nacionalne ideje.
Dinamov trijumf
Tadašnji Dinamov kapetan Velimir Zajec uvijek ističe da se tih godina na pitanje o nacionalnosti bilo dovoljno izjasniti samo kao dinamovac da bi svima bilo jasno da je riječ o Hrvatu i osobi s izraženom nacionalnom svijesti.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, u Jugoslaviji se ništa u takvim situacijama nije prepuštalo slučaju, a posebice se pazilo na događaje oko Dinama. U tome leži i razlog što je dvije sezone prije te šampionske 1982. godine Dinamu uskraćen naslov prvaka poznatim slučajem Tomić. Zbog tog slučaja, do kasnije sudske presude da je Dinamo prvi, prvak je bio Hajduk.
Mnogi svjedoci tog vremena svjedočili su u razgovorima koje sam vodio pišući biografiju Velimira Zajeca da je u vodstvo Dinama redovito postavljan treći ešalon političkih aktera. Iako su ti ljudi voljeli Dinamo, njihova snaga i utjecaj u tadašnjim strukturama, kao i sposobnost jamčila je da Dinamo može biti u vrhu, ali ne i na vrhu.
To se promijenilo dolaskom u klub trenera Miroslava Ćire Blaževića u prosincu 1980. godine. Njegov dolazak dao je vjetar u leđa Dinamovim
SZUP: Ispred Markove crkve skandiralo se “Mi Hrvati” i pjevalo “Ustani, bane, Hrvatska te zove...”
ambicijama, ali i jačanju nacionalnog naboja oko kluba.
Prvi u nizu problema tadašnjim strukturama bile su pripreme Dinama u Australiji u siječnju i veljači 1981. godine. Te pripreme pokazale su se ključnima u stvaranju nove okosnice Dinamove momčadi, ali i sjajne atmosfere koja će iznjedriti kasnijeg prvaka.
Listajući za potrebe biografije Velimira Zajeca dosjee Udbe, kao i dokumente Republičkog komiteta socijalističkog saveza Hrvatske, pronašao sam i dopis koji je Dinamo poslao kao očitovanje nakon povratka s turneje u Australiji. Naime, u Canberri na jednoj od utakmica došlo je do, kako je to tada okarakterizirano, incidenta na utakmici. Incident je, naravno, bilo pjevanje hrvatskih pjesama i uzvikivanje hrvatskih parola. U privitku tog dopisa bilo je i pismo Australskog nogometnog saveza koji se i pismeno ispričao zbog tog “incidenta” i dao ocjenu držanja vodstva Dinamove momčadi, kao i općeg utiska nastupa na toj turneji”.
Turneja u Australiji
U razgovoru za knjigu, tadašnji novinar Sportskih novosti i Dinamov kroničar Milivoj Nikolić, koji je bio pratio tu turneju, ispričao mi je kako je u sklopu delegacije u Australiju putovalo i nekoliko članova Udbe kako bi mogli nadzirati sve oko hrvatske emigracije i Dinama.
- Strogo je bilo zabranjeno kontaktirati s hrvatskim iseljeništvom i klubovima. A Dinamu su tamošnji hrvatski klubovi nudili enorman novac da odigra s njima koju prijateljsku utakmicu. Dinamovo vodstvo o tome nije smjelo ni čuti. Vođa puta bio je Vlado Pezo, tada neki zamjenik ministra, a član uprave jedan Kobeščak koji je kasnije bio šef milicije. Pazili su na svaku sitnicu, s kime se igrači druže, kamo se ide - prisjetio se Nikolić u razgovoru za knjigu.
Unatoč svim tim mjerama i zabranama, igrači Dinama, ispričao mi je Velimir Zajec, uspjeli su se družiti s iseljeništvom, iako su, kao nikada do tada, bili usredotočeni na pripreme.
- Osjetili smo život, osjetili smo svijet, osjetili smo novu atmosferu i kako se živi vani. Naši ljudi su nas primili jako srdačno, baš im je bilo drago što smo tamo. Igrali smo dobro u pripremnim utakmicama koje su bile jako dobro praćene i posjećene, bile su pune tribine naših ljudi - kazao je Zajec.
Pune tribine kasnije je Zagreb osjetio u toj šampionskoj sezoni, što je postalo gorući problem tajnim službama. Tjedan dana prije nego što je Cibona pobijedila Partizan, u Zagrebu je 18. travnja 1982. Dinamo igrao utakmicu sa sarajevskim Željezničarom.
Pobjedom od 2:0 samo teoretske šanse davale su mogućnost da Crvena zvezda prestigne Dinamo u posljednja tri kola. U spisima akcije “Šampion” zapisano je da se nakon te pobjede oko 1500 navijača zaputilo na Trg Republike, današnji Trg bana Jelačića.
”Nakon dolaska na Trg Republike, odvojila se jedna skupina od 200 navijača i otišla na Kaptol ispred zagrebačke katedrale gdje su klečali i molili se Bogu. Nakon deset minuta, ta ista grupa otišla je na Gornji grad, na Radićev trg, i kada su došli ispred crkve sv. Marka, također su klečali i molili se Bogu i govorili: “Ponosni smo što smo Hrvati”. Također, deset minuta nakon zadržavanja, ta grupa spustila se niz Radićevu ulicu na Trg Republike gdje je pjevala “Lijepa naša domovino” nakon čega se razišla”, zapisano je u jednom dokumentu u sklopu tih dosjea nakon te utakmice.
U istom tom dokumentu naznačeno je i kako je radijski reporter Ivo Tomić u jednoj emisiji u sklopu programa Radio Zagreba u svom izvještaju pustio zvuk crkvenih zvona, što se tajnoj službi, jasno, nije svidjelo i zbog čega je kasnije u sklopu akcije “Šampion” tražila da se Ivo Tomić stavi pod privremeni nadzor i da mu se prisluškuje telefon. Primjenom tih mjera očekivalo se da će se doći do podataka koji bi eventualno ukazivali na njegovu neprijateljsku aktivnost.
Uz Ivu Tomića, iz istih razloga, eventualnih saznanja o neprijateljskoj djelatnosti, stoji u jednom dokumentu Udbina dosjea akcije “Šampion”, pod nadzor su bili stavljeni i telefoni Veselka Tenžere i Branka Tuđena, tadašnjih novinara Vjesnika, nedavno preminulog Ante Pavlovića, tadašnjeg direktora Nogometnog saveza Hrvatske, zatim Lea Langa, tada Dinamova komercijalnog direktora, Pavla Cajzeka koji je izvještavao za Večernji list i Mirka Gjurašina, tada ravnatelja KBC-a i predsjednika predsjedništva NK Dinama. Na popisu za prisluškivanje naznačena su i četiri telefonska broja u Dinamu.
Koliko se sve nadziralo oko Dinama pokazuje i službena zabilješka u dosjeu akcije “Šampion” vezana za izvještaj o događajima na tribini “Dinamo jučer, Dinamo danas i Dinamo sutra”, organiziranoj 22. travnja 1982., nekoliko dana nakon utakmice sa Željezničarom, ali i uoči povijesne utakmice u Nišu. U dvorani u Jurišićevoj 3, današnjem Europskom domu, okupilo se 200 osoba, među kojima su bili i predsjednik, trener i igrači NK Dinama. Zapisani su govori predsjednika Dinama i trenera Miroslava Ćire Blaževića, kao i imena svih onih koji su postavljali pitanja, a neke su pri izlasku agenti Udbe zapisali u evidenciju.
A u evidenciju nakon spomenute finalne utakmice Cibone i Partizana stavljeno je i 38 uhićenih osoba. Osim spomenutih pjesmica i skandiranja igračima Partizana, kao krimen je spomenuto da je nekoliko puta sa svih tribina pjevana hrvatska himna, zatim se spominje ponovni odlazak oko 1000 navijača pred zagrebačku katedralu, Kamenita vrata i Markovu crkvu gdje su osim molitva, skandirali “Mi Hrvati” i pjevali “Ustani, bane, Hrvatska te zove...” i “I mene je naučila mati da ćirilicu ne moram znati”. Također, u izvještajima je naznačeno i da su se tijekom molitve pred katedralom upalila svjetla na oba tornja.
Sve to dovelo je do konačnog pokretanja akcije “Šampion” uoči utakmice Dinama i Budućnosti 2. svibnja 1982. godine. Zamjenik republičkog sekretara SZUP-a Vinko Bilić uputio je svim centrima Službe državne bezbednosti šifrirani dopis u kojima ih obavještava o pokretanju spomenute akcije.
”Raspolažemo podacima da će prilikom Dinamovog osvajanja prvenstva u nogometu nacionalističke grupe pokušati organizirati neprijateljske manifestacije u Zagrebu i nekim drugim mjestima. Zbog toga treba da u suradnji s Javnom sigurnosti osigurate uvid tko će sve i s kakvim namjerama putovati 2. 5. u Zagreb na utakmicu Dinama i Budućnosti, nakon koje može doći do nacionalističkih ekscesa. Treba utvrditi kakav je politički profil ljudi koji će putovati u Zagreb i da li su skloni izgredima. U ovakove grupe nastojte ubaciti svoje veze i suradnike kako bi bili informirani o zbivanjima. Sve podatke do kojih dođete hitno saopćavajte u SDS Zagreb, na specijalni telefon 316”, stoji u spomenutom dopisu.
Također, svima je hitno poslan i dokument nazvan “Koncept za informaciju: Klasni neprijatelj u zemlji; Namjera nacionalističkih krugova da sportske događaje u Hrvatskoj iskoriste za svoj interes”. U tom dopisu posebno su apostrofirani novinarski krugovi u Zagrebu “u kojima se sve više čuje da nacionalizam u Hrvatskoj opet podiže glavu”.
”Jedan od vidova takvog nacionalističkog buđenja uočava se kroz nedavne sportske događaje u SR Hrvatskoj, a posebno kroz sportske uspjehe klubova Dinamo i Cibona. Prema komentarima, ove sportske događaje nacionalisti u Hrvatskoj žele prikazati i istaknuti kao veliku pobjedu hrvatskog naroda”, stoji u dopisu u kojem se posebno apostrofiraju novinari Stanko Kučan i Veselko Tenžera koji “svojim napisima pothranjuju euforično stanje”.
Udba je na temelju svih tih događaja i napisa zaključila kako osnovano pretpostavlja da će do ekscesa sličnih nacionalističkih sadržaja doći i na utakmici posljednjeg kola između Dinama i Budućnosti, nakon koje će se održati prigodna svečanost u povodu Dinamova osvajanja nogometnog prvenstva. U sklopu akcije “Šampion” osim NK Dinama i navijača pojačano je naređeno i nadziranje aktivnosti pripadnika Rimokatoličke crkve, postavljeni su tajni agenti u krug katedrale, ali i u sklopu studentskih domova kako bi se i tamo prikupljale informacije bitne Udbi za preventivno djelovanje.
Sumnjiva i limena glazba
Tako u jednom od operativnih izvještaja jedan djelatnik policije piše kako je saznao da se priprema proslava naslova tako da se oglase sva crkvena zvona u Zagrebu, ali i da Dinamov trener Miroslav Blažević poziva sve limene orkestre, pogotovo iz Zagorja, ali i iz svih dijelova Hrvatske, da prisustvuju utakmici.
”Isti orkestri trebali bi po gradu svirati, kao i na utakmici, i na taj način uveličati proslavu. Od drugih veza saznao sam da privatni ugostitelji nazivaju upravu NK Dinamo i pitaju da li smiju u džuboks aparate staviti ploču s pjesmom ‘Dinamo’ koju pjeva Vice Vukov, kojom prilikom od uprave dobivaju potvrdan odgovor”, stoji u izvještaju djelatnika SZUP-a. Također, zabilježena su saznanja o dolasku brojnih osoba izvan Zagreba u narodnim nošnjama.
Operativcima GSUP-a podijeljene su i fotografije dijela nacionalistički eksponiranih osoba kako bi se na temelju njih “vršila identifikacija tih lica i njihovo uklanjanje iz većih grupa ljudi”. Također, uoči utakmice u policijske postaje priveden je i zadržan nepoznat broj osoba za koje se smatralo da mogu predvoditi izgrede s nacionalističke platforme.
Utakmicu Dinama i Budućnosti pratilo je, prema Udbinu dosjeu, 60.000 gledatelja. Pogotkom Zlatka Kranjčara Dinamo je pobijedio s 1:0. Na kraju utakmice na teren je utrčalo 5000 gledatelja zbog čega ceremonija predaje pehara nogometnog prvaka Jugoslavije Dinamovu kapetanu Velimiru Zajecu nije mogla biti održana na terenu.
Iako “milicija nije imala
Novinare su prisluškivali, a navijače privodili zbog pjesama i zastava