Emmanuel Macron ili zašto na izborima u Francuskoj uvijek pobjeđuje Marseljeza
Bog zna koliko se već dugo oko francuskih predsjedničkih izbora ponavlja isti hrvatski medijski igrokaz. Televizija i sve novine, a u posljednjih desetljeće-dva, izvještavaju kako se nad francusku demokraciju nadvio taman oblak. Najprije je to bio Jean-Marie Le Pen, vođa Nacionalne fronte, poštovatelj lika i djela maršala Pétaina, antisemit i politički manijak. On se pet puta kandidirao za predsjednika Republike, prvi put još davne i nevine 1974., da bi ga 2002. naši televizijski analitičari i eksperti u nekom zapravo vrlo čudnom predapokaliptičnom orgazmiranju najavljivali kao budućeg pobjednika, jer da će iskoristiti pomor socijalista i krizu konvencionalne desnice. Međutim, između dva izborna kruga uslijedile su milijunske demonstracije po Francuskoj, na kojima se Republika uz parole poput “Bolje lopov nego fašist!” ujedinila oko Jacquesa Chiraca, tako da je Le Pen bio potučen s najvećom razlikom u poslijeratnoj francuskoj povijesti.
Na sljedećim izborima, održanima 2007., Le Pen je već vrlo loše prošao, da bi ga zatim na čelu stranke i u mračnim čežnjama našega svekolikog ekspertstva zamijenila njegova jednako simpatična, korpulentna i suptilna kći. Ponijevši sve ćaćine osobine, Marina je, međutim, antisemitizam, ksenofobiju, mržnju prema islamu i muslimanima i nostalgičnu simpatiju za Hitlerove kolaborante iz Vichyja te za État Français, kako se službeno zvala francuska NDH, naumila rekonfigurirati tako što će se odreći prošlosti, to jest “poviješću neka se bave povjesničari”, a ona će na udlaku istim postavkama, samo bez opterećenja tradicijama, graditi sadašnjost i budućnost. Bio je to fašizam s ugrađenim zaboravom, idealan za aktiviste nove generacije i za široke radničke mase po deklasiranim provincijama i predgrađima, koje su nekad glasale za komuniste, a danas su za fašiste. Uglavnom iz istih razloga zbog kojih su bile za komuniste.
Neviđeno koliko je i kako Marine Le Pen erotizirala hrvatsku maštu u već tri predsjedničke kampanje. U svakim sljedećim izborima ona dobiva sve više glasova, ali svake je – uključujući i ove u nedjelju 24. travnja 2022. – izgubila s golemom razlikom. I već tri puta na HTV-u duboko su time razočarani, nije bolje ni na N1, a o informativnim portalima da i ne govorimo. A nakon što Marine Le Pen izgubi, komentari analitike i izvjestitelja s lica mjesta pomalo nalikuju na komentare hrvatskih poraza u polufinalima i finalima svjetskih nogometnih prvenstava. Jesmo izgubili, ali zapravo smo pobijedili? U čemu je tajna? Otkud ta simpatija za đavla? Zašto ti naši ljudi za koje baš i ne bismo mogli reći da su redom fašisti ili simpatizeri fašizma kao mušice za vrelom žaruljom žude za paklom? Zato što se identificiraju sa sirotinjom, ubogim ološem i halašom, koji po Francuskoj glasaju za Marinu i njezina ćaću? Ili zato što nismo u stanju sebe vidjeti kao pristojnu zajednicu istih takvih pristojnih građana, nego nas dere i muči neki grdan kompleks u odnosu na one koji su stvarno veliki pa onda u dubinama svojih sitnih mračnih duša navijamo za neke gromadne Marine i neke malene Putinčiće?
Pretprošle nedjelje gledao sam s nekom tihom tugom i pomirenošću prošloga i budućeg francuskog predsjednika kako sa ženom i s buljukom neke dječice – nemam pojma čija su, jesu li unuci, jesu li kćeri i sinovi, jesu li pastorci – korača onim poljanama bez trave, dok im Eiffelov toranj za leđima svijetli. Gledao sam ih, kažem, i mislio o vlastitom životu i o tome kako zapravo svih ovih godina, otkako sam se prvi put probudio kao svjestan građanin, a bilo je to još prije Titove smrti, valjda u vrijeme kada sam navršio dvanaestu, želim upravo ovo: da živim u nekoj običnoj normalnoj zemlji, koja ima svoje smiješne tradicije i svoje besmislene, nesvrhovite, ali veličanstvene kule i tornjeve, i u kojoj sve uvijek završi upravo ovako. Možda nije dobro, ali u Francuskoj nikad nije najgore. A u mom životu, gdje god bih živio, ono što nije bilo dobro gotovo u pravilu bi se zamjenjivalo onim što je najgore.
Onda su došli do govornice pa je Macron govorio, zahvaljivao svima redom. Za svakoga je našao lijepu riječ, ali ne i za svoju protukandidatkinju. To je važno: nju se ne može normalizirati. Jer ako to učiniš, ti si prihvatio njezin svijet, a ne ona tvoj. Normaliziranje fašista koji je upravo izgubio znači pretvoriti ga u pobjednika. Prihvatiti njegovu mantru (i mantru hrvatskih eksperata i analitičara) prema kojoj je on uvijek pobjednik. Ili je dobio najviše glasova, ili su ga zle sile omele da dobije najviše glasova. Ali našao je Macron lijepih riječi za njezine glasače. Oni, naime, ne mogu biti krivi. To je valjda obilježje demokracije: glasači ne mogu biti krivi jer su glasali po svojoj volji i pameti.
Govor je završio dvaput uzviknuvši: Živjela Republika! Živjela Francuska! Za Francusku mi je, manje-više, svejedno. Život sam proveo mimo Francuske, i tako će, vjerujem, ostati do kraja. Ali na prvu sam se parolu naježio. Da, da, dragi moji: živjela Republika! Prvo Republika, a onda Francuska i sve ostalo. I premda Macronova republika gotovo da nema nikakve veze s mojom republikom, jer mi, premda smo svi Europljani, živimo u temeljno različitim biotopima i pod drukčijim društvenim a gotovo i biološkim pretpostavkama, Francuzi kao mravi, dok mi, recimo, kao kućne muhe, kada usred pljuska nad Europom francuski predsjednik uzvikne živjela Republika, i meni glava na čas ostane suha. Jer republika u ovom slučaju nije društveno uređenje, ustavnopravni ili državni format, republika je ono što nas čini zajednicom i što nas, ali mnogo, mnogo šire od etničkog ključa, čini nacijom. Pritom nije nimalo slučajno da Macron dva svoja pokliča nije ujedinio u jedan i nije uzviknuo: Živjela Republika Francuska! Republika i Republika Francuska nikako nisu isto.
I na kraju Marseljeza. Francuska himna ima nešto što je razlikuje od svih drugih himni. Krvava, ponesena i borbena, Marseljeza je, međutim, pjesma svih, jedna od onih europskih popularnih i revolucionarnih pjesama koje su dio opće i popularne kulture. Pjevačica u crvenoj haljini, lijepa i jaka, čistoga tamnog glasa, kojim je pjesmu nosila lako i sigurno, zaneseno, bez patetike i ceremonijalnosti trenutka. Zvučala je kao neka svakodnevna Marseljeza, velika u temi, formi i izvedbi, ali nimalo veća od Republike. Pomislio sam, ono što svaki put pomišljam, još od vremena Marinina ćaće, kako bi zvučala Marseljeza kada bi oni pobijedili. Jer nekako bi, valjda, morala zvučati, premda su njih dvoje protiv te pjesme i pjesma je protiv njih. Ali onda sam pomislio da je to, ipak, nemoguće i da je žena koju upravo slušam i gledam, ta meni nepoznata operna pjevačica, ustvari upravo ta Francuska, zbog koje je, ipak, nemoguće da u toj zemlji pobjeđuju fašisti, premda su oduvijek upravo u Francuskoj oni i najživopisniji i najbliži pobjedi. Pjevačica u crvenoj haljini, ta lijepa žena snažnoga tamnog glasa, ustvari je živa metafora Francuske. Francuska je, ipak, to, pomislio sam, i zato što Macron uvijek pobijedi. Kako ono rekoše oni koji Chiraca nimalo nisu voljeli, ali su punog srca za njega glasali: “Bolje lopov nego fašist!” S lopovima republika je još uvijek moguća. I Marseljeza. (Premda u toj paroli postoji i jedna greška: ona polazi od krive pretpostavke da su na jednoj strani lopovi, a na drugoj su fašisti koji samim time što su fašisti nisu još i lopovi. Međutim, u povijesti dvadesetog stoljeća raznih čuda i čudaka moglo se naći, ali ne fašista koji nisu bili i lopovi. Tako da je dilema pred izbore: samo lopov ili lopov koji je još i fašist.)
Onda je Emmanuel Macron, nakon otpjevane Marseljeze, pjevačici u crvenom poljubio ruku. Preduboko se naklonio, onako sitan ispao je još mnogo manji, malen kao Roberto Benigni, a ja sam pošao da vidim kako se pjevačica zove. Francuzi ili Nijemci njezino će ime pisati Farrah El Dibany, dok ćemo ga mi, u skladu s hrvatskim pravopisnim pravilima koja kažu da se imena iz jezika i kultura koji se ne služe latiničnim pismom fonološki transkribiraju, pisati Farah El Dibani. Žena koju sam nekoliko trenutaka ranije zamislio kao živu metaforu Francuske ustvari je Egipćanka, rođena u Aleksandriji, kći klasičnog pijanista. U Berlinu je usporedo završila studije pjevanja i arhitekture, kao operna pjevačica nastupala je u Egiptu i u Njemačkoj, a od 2016. u angažmanu je u Pariškoj operi.
Striktno govoreći, Farah El Dibani u Francuskoj je strankinja. Možda je u međuvremenu čašćena francuskim državljanstvom, a možda i nije. U osnovi to je dvostruko svejedno: za Francusku (i Europu) Emmanuela Macrona svejedno je, jer je takva Francuska (i Europa) inkluzivna pa prihvaća beziznimno makar sve darovite, a za Francusku (bez Europe) Marine Le Pen također je svejedno je li Farah francuska državljanka, jer ona i s papirima ostaje strankinja. I sasvim sigurno nikad ne bi bila odabrana da pjeva pjesmu Marine Le Pen, o kojoj god pjesmi da je riječ. Marseljeza je krvava pjesma, kao što krvave jesu sve velike revolucionarne pjesme, ali pjesma koju zajedničkom i bliskom čini to što se u njoj krv lila za građanina te za slobodu, jednakost i bratstvo. Republika je okvir tih ideala koji se nikako ne tiču samo Francuza i u odnosu na koje čovjek ne može biti stranac. Može samo biti protiv njih, na način Marine Le Pen.
Kada mislim o Emmanuelu Macronu, ja najprije mislim o onome kome njegovu državnu himnu pjeva Egipćanka Farah El Dibani. Pa još Marseljezu.
Emmanuel Macron je nakon otpjevane Marseljeze pjevačici u crvenom poljubio ruku. Preduboko se naklonio, onako sitan ispao je još mnogo manji, malen kao Roberto Benigni. A žena koju sam nekoliko trenutaka ranije zamislio kao živu metaforu Francuske ustvari je Egipćanka, rođena u Aleksandriji, kći klasičnog pijanista