Sanja Rotter
STARIJE GENERACIJE ZANEMARUJU EKOLOGIJU, NAMA JE ONA KLJUČNO PITANJE
Nastojim raditi s održivim, ekološkim materijalima, a područje mojeg interesa su i klimatske promjene. Jer to je i generacijsko pitanje broj jedan. Mladi ljudi svjesni su klimatske opasnosti za razliku od starijih generacija koje to ignoriraju, zanemaruju ili misle da je izmišljotina. Zbog takvih stavova njihovim će potomcima jednog dana biti u najmanju ruku neugodno. Također me zanimaju čelične konstrukcije jer tražim različite izazove. Radim različite stvari i od drugih materijala, poglavito papira i čelika, no tu su tekstil, keramika, guma, pleksiglas... Radi se o namještaju, rasvjeti, urbanoj opremi i ambalaži.
Moja generacija sjeća se tog nekog starog svijeta, a sad je osuđena gledati njegovo urušavanje, dekonstruiranje, propadanje. Osjećaj neizvjesnosti danas dominira u ljudima i u društvu, to je moderni duh vremena
Njezino je ime na hrvatskoj dizajnerskoj sceni dugo bilo sinonimom za kvalitetan rad s drvom. Svježina i inovativnost pristupa produkt-dizajnerice Sanja Rotter uočena je već u njezinu nagrađenom diplomskom radu u kojem je kroz alegoriju četiri godišnja doba ispričala priču o rođenju, mladosti, zrelosti i smrti predmetima od drva. Vrlo brzo nakon toga međunarodno izdanje magazina Forbes proglasio ju je jednom od tri mlada hrvatska dizajnera na koja treba obratiti pažnju. Uslijedio je poziv na newyorški mjesec dizajna, prva samostalna izložba i brojne suradnje s uglednim naručiteljima... Baš kao i predmeti koje kreira, Sanja Rotter unikatna je pojava u svijetu domaćeg dizajna. U Galeriji Bernardo Bernardi na prvom katu Pučkog otvorenog učilišta nedavno je otvorena njezina druga samostalna izložba “Nestvarne stvari” koja se može razgledati do 20. svibnja. U povodu izložbe sa Sanjom smo razgovarali o prošlosti i sadašnjosti domaćeg dizajna, trnovitom putu do uspjeha, svjetlima New Yorka, ali i o generaciji rođenoj osamdesetih, kojoj obje pripadamo, generaciji osuđenoj na teške uvjete na tržištu rada.
Vaša druga samostalna izložba izazvala je velik interes među ljubiteljima dizajna u Zagrebu. Otkud ime “Nestvarne stvari”’?
Naziv dolazi od albuma i istoimene pjesme novosadskog darkwave benda Luna iz 1984. “Nestvarne stvari” sintagma je koja prilično dobro oslikava neku moju životnu i autorsku poziciju.
Kako to mislite?
Pandemija, potres, pa sada i rat... Sve to mi se čini pomalo nestvarno, ali živimo u tome već dvije godine. Situacija je utjecala i na tržište rada pa je mnogima puno teže nego prije, a bojim se da će biti još i gore. Mnogi od nas preživljavaju od neke vrste prekarnog rada, pogotovo ljudi koji rade u okvirima kreativnih industrija. Egzistencija, uvjeti i način rada su pomalo nestvarni – a ipak se događa, ipak živimo i radimo. Pandemija i sada rat dodatno su zakomplicirali situaciju, što smo svi imali prilike osjetiti. Rušenje prijašnjih života i nestvarne situacije za koje nitko nije slutio da će se dogoditi za naših života, a ipak jesu.
Pripadate generaciji rođenoj sredinom osamdesetih kojoj je ovo samo jedna u nizu katastrofa. Kada ste rođeni, dogodio se Černobil, pa Domovinski rat, tranzicija, kriza 2008. u času kada ste izlazili na tržište rada, a sada i pandemija... Što mislite, pripadate li ukletoj generaciji?
Pripadam generaciji koja je osuđena da gleda kako se stvari urušavaju, dekonstruiraju i propadaju, no vjerujem da ćemo vidjeti i nastanak nečeg novog, boljeg. Generacija smo koja je vidjela i sjeća se tog nekog starog svijeta, a sada promatra njegovo propadanje. Što će biti dalje, ne znam. Osjećaj neizvjesnosti danas dominira u ljudima i u društvu, to je duh vremena.
Inspira li vas to ili zastrašuje?
I jedno i drugo. Nekada i inspiracija zastrašuje. Nekad i strah inspirira, stvara novu kreativnost. Mislim da su to procesi koje svi pomalo proživljavamo.
Što je sve obuhvaćeno izložbom “Nestvarne stvari”?
Obuhvaćeni su predmeti koji postoje kao stvarni produkti. Radi se o stvarima koji su ili neki višak, ostatak ili se nisu prodale... One su trag koji je ostao od mog radnog procesa. Na zidovima su isto tragovi, moji nacrti, radne slike i citati iz pjesama i glazbe koje su me pratile i ilustriraju moje stanje duha.
Slušate glazbu dok dizajnirate? Koji žanr vam najviše odgovara?
Uvijek. Od mladosti pripadam alternativnoj i punk-sceni, glazba mi je uvijek bila važan dio života. Odrastanje dvijetisućitih u Zagrebu bio je predivan period za biti tinejdžer, za biti mlad. Nismo imali pametne telefone pa ništa od toga nije na fotografijama, sve je sadržano u uspomenama i punim kutijama karata za koncerte, partyje, festivale... Tada se stvarno činilo da je svijet mogućnosti pred nama. Slušam sve, od Einstürzende Neubauten do Doja Cat.
Vaše je ime na dizajnerskoj sceni dugo vremena bilo sinonim za inovativan rad i predmete od drva. Radite li sad i s drugim materijalima?
Drvo je nešto u što sam se usmjerila zbog vlastitih želja i sklonosti, ali i stjecajem okolnosti. Također me zanimaju čelične konstrukcije i još svašta. Radiš s onim čim možeš i želiš, ali hoćeš i različite izazove. Radim različite stvari i u drugim materijalima, poglavito papir i čelik, no tu su tekstil, keramika, guma, pleksiglas... Radi se o namještaju, rasvjeti, urbanoj opremi i ambalaži.
Imate zanimljivu mrežu suradnika. Tko su oni?
Tu su prvenstveno Darko i Kornelija Franjić iz stolarije “Močvarni hrast” s kojima radim 10 godina, otkako sam završila faks. Na tome se bazirao moj početak, ono što ste nazvali sinonimom za drvo, od tuda je sve krenulo. Imam svog bravara Željka Pribanića i gravera Miroslava Jagušta... Prisutni su tu razni ljudi, Željko i Marko iz papirnate ambalaže, tapetarka Javorka, Alan za PVC naljepnice... Puno mi pomaže i moja obitelj. Da možeš samostalno funkcionirati i sam upravljati, moraš imati mrežu ljudi da bi se različite stvari materijalizirale. Nitko ne može sve sam.
Kako promatrate svijet dizajna sada nakon deset godina u branši? Jesu li vam se pogledi promijenili u odnosu na viziju koju ste imali kada ste upisivali studij dizajna?
S godinama se razvije taj fini sloj cinizma, jedna patina, ali i blagodat iskustva. Kad sam upisala fakultet, sve mi je bilo novo i zanimljivo, i bilo mi je jako stalo do svega što radim – to se nije promijenilo do danas. Na početku sam bila u dilemi hoću li upisati grafički ili produkt-dizajn, no onda sam odlučila da idem na produkt.
Je li vam žao što niste odabrali grafiku?
Ne, nema šanse. Dobro sam odlučila.
A nakon fakulteta?
Imala sam jak kreativni zamah, ali te 2012. za nas baš nije bilo previše posla. Jedan od razloga zašto sam krenula samostalno raditi leži upravo u tome. Kada sam završila fakultet, otvorila sam oglasnik u potrazi za poslom u struci. Jedini posao koji se nudio mladom dizajneru bio je rad u trgovini sa zastorima za koji je trebalo pet godina iskustva, što je bilo tragikomično. Rasplakala sam se, zatvorila tu stranicu i shvatila da tako neću naći posao.
Kako ste onda došli do prvih poslova?
Počela sam raditi nakit i prodavati ga na sajmovima i prijateljima, ali i preko interneta. Vrlo brzo postao je popularan i to je bila moja prva zarada od dizajna. Govorite o zapaženoj kolekciji Woodoir Noir.
Da. Bio je to nakit od različitih vrsta drva, najčešće od otpadaka koje sam pronašla u stolariji Močvarni hrast. Prije toga radila sam u Rovinju u galeriji koja je između ostalog prodavala nakit od drva pa sam dobila neki uvid u ukus i želje kupaca. Ipak, time se više ne bavim jer se nisam željela zatvoriti u ladicu dizajnera nakita. Posvetila sam se većim i kompleksnijim projektima. Nakit sada izrađujem samo po narudžbi ili za prijatelje.
U čemu se razlikuje dizajnerski rad u industriji i samostalan umjetnički rad?
Ne završe svi industrijski dizajneri u industriji i ne završe svi kao samostalni umjetnici. Dio nas da, ali dio nije spreman na to. To je puno teži put. Osobno, još mi se nije pružila za rad u industriji, ali nikad ne reci nikad.
Što to znači biti dizajnerica umjetnica?
Znači da imam status slobodne umjetnice i da je to samostalno zanimanje. Nemam svoju firmu niti radim za neku korporaciju, već obavljam samostalnu umjetničku djelatnost, u ovom slučaju to je dizajn proizvoda.
Je li to teži put?
Jest, jer nema plaće svaki mjesec, kreditno si nesposoban, nemaš radno vrijeme i plaćen si po projektu. Ipak, zbog statusa slobodne umjetnice imam plaćene doprinose i neke porezne olakšice, mogu ići na rodiljski kao da sam zaposlena. Ljudi koji ne znaju bolje, da se tako izrazim, proglašavali su me zbog toga nekakvim uhljebom.
Vratimo se malo na vaše početke. Kad ste odlučili da ćete se baviti dizajnom?
Cijeli život, otkad znam za sebe, crtam. To je bio moj način provođenja vremena. Danas tako zarađujem za život i, kad radim, kažem da crtam. Znala sam da ću ići u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. U trećem razredu shvatila sam da želim studirati dizajn, na prvoj godini faksa odlučila sam specijalizirati se za produkt-dizajn, a na diplomskom studiju donijela sam odluku da se želim posvetiti prirodnim materijalima, prvenstveno drvu.
Što vas privlači u prirodnim materijalima?
Prirodni materijali su ono što nas prati od početka civilizacije i dio su prirode, što je danas vrlo važno i u ekološkom smislu. Drvo je materijal s kojim se čovjek može lako poistovjetiti i koji ga je pratio od prapovijesti. Osim toga, drvo je važan hrvatski resurs. Bogati smo šumama i drvetom i možemo ih iskorištavati za napredak cijele naše ekonomije, koja se sada temelji na turizmu, a ne proizvodnji i poljoprivredi. Naravno, ovdje govorim o reguliranom iskorištavanju šuma i drvnih resursa. U to se nikako ne može ubrojiti nekontrolirana i ilegalna sječa šume, koja je primijećena u pojedinim krajevima naše zemlje.
Vaš diplomski rad bio je u drvu i prošao je veoma primijećeno. Sličan stol, izložen je i u Galeriji “Bernardo Bernardi”, Pučkog otvorenog učilišta na novoj izložbi.
Bilo je to prije deset godina. U diplomskom radu bavila sam se materijalnim i nematerijalnim vrijednostima drva, životnim ciklusom – prirode, čovjeka, proizvoda i drva... Životni proces ilustrirala sam predmetima kroz četiri godišnja doba. Taj rad dobio je nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva kao najbolji studentski koncept, a iz njega je nastao i danas vrlo popularan komad namještaja, stol “Zima”, koji je obilježilo početak moje dizajnerske karijere. Svaki je stol jedinstven, ne može se ponoviti zbog prirode drva kao materijala, ali na izložbi se može razgledati jedan noviji takav stol. Izrađen je od močvarnog hrasta i čeličnih nogara.
Što je to močvarni hrast?
Močvarni, fosilni hrast ili abonos drvo je hrasta koje je stajalo tisućama godina u okruženju u kojem nema kisika, na primjer u koritima rijeka, ispod močvara... Tijekom dugog perioda doživjelo je kemijsku reakciju i počelo tamnjeti zbog minerala u vodi i tanina u drvetu hrasta.Trupac postane posve taman. Iako ima i drugog fosilnog drveta na raznim krajevima svijeta, upravo drvo hrasta je specifično zbog tamnjenja boje kroz tisućljeća kemijske reakcije. Ovo drveće najčešće je srušilo plavljenje rijeke, ali stolar Darko Franjić s kojim surađujem pronašao je trupac koji je srušio čovjek iz bakrenog doba. Taj trupac imao je po sebi urezane uzdužne kanale i bio je posječen malom sjekirom. Trebao je bio biti dio skele za prijelaz rijeke, ali ga je ona očito poplavila ili odnijela.
Nastojite raditi s održivim, ekološkim materijalima, a područje vašeg interesa su i klimatske promjene. Zašto?
To je generacijsko područje interesa. Mladi ljudi su svjesni tih stvari za razliku od starijih generacija koje to ignoriraju, zanemaruju ili misle da je izmišljotina. Zbog takvih stavova njihovim će potomcima jednog