Liječim rane nakon nelijepog igrokaza
ulijana Matanović već dvije godine u umjetničkoj organizaciji Lađa od vode objavljuje svoje i knjige svog supruga Pavla Pavličića.
Nakon sveučilišne i književničke karijere dvije ste godine i nakladnica. Vjerojatno vam zavide drugi nakladnici jer objavljujete knjige našeg najposuđivanijeg pisca?
Nadam se da s mojom književničkom karijerom neće biti kao i sa sveučilišnom, da neće preko noći biti prekinuta i da ispred nje još ipak ne dolazi “nakon”. Ni sveučilišnu još nisam preboljela. A umjetničku organizaciju sam i pokrenula da bih tako, bit ću iskrena, “liječila rane” nastale nakon nelijepog igrokaza u mojoj akademskoj zajednici, igrokaza čiji je režiser pred premijeru promijenio glumicu i mene ostavio bez angažmana. Nitko mi od nakladnika nema razloga zavidjeti, iz najmanje dva razloga. Prvo, jer Lađa i nije službeno nakladnik. Drugo, rijetki bi u mojim godinama pristali na ulogu lađara koji odlučuje i na koji će put ići, koga ukrcati, kako isploviti, kako ploviti, kako uploviti i kako robu prodati. Vidi se da sam oduvijek voljela Curtiusovu teoriju brodarstva. Moram još dodati da nismo “preseljavali” Pavlove naslove iz drugih nakladničkih kuća (ponajviše ih je u Mozaiku knjiga), tako da su najbolje prodavane (pa i posuđivane) knjige i dalje ostale u ugovornoj obvezi prema drugima. Voljela bih kada bi neki od naslova iz naše umjetničke organizacije dosegnuo čitanost Dobrog duha Zagreba, Koraljnih vrata, Trojice u Trnju, krimića s istražiteljem Ivom Remetinom.
Uređivali ste niz biblioteka, pa i onu koju je ustanovio Zlatko Crnković. Međutim Lađa od vode vaš je privatni poslovni pothvat. Je li tu i odgovornost veća?
Da, bila sam urednica i u biblioteci Quorum, glavna urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, a nakon Zlatka Crnkovića uređivala sam biblioteku hit. Tamo sam odgovarala za izbor i kakvoću teksta; pazila na lekturu, korekturu, kontaktirala s tehničkim urednikom. Nisu izostala ni pitanja vezana za promociju i prodaju. Sada je moja ruka prisutna na svakoj karici u tom lancu; od odluke o rukopisu do promocije knjige i mjesta koje će zauzeti na policama knjižnica i knjižara. Sve radim sama. Daleko je više fizičkog umora nego što bi bilo odgovornosti. Strahujem samo u trenutku kad mi jave da je knjiga otiskana i da je možemo preuzeti. Ruke mi nisu baš mirne dok kidam pakpapir i uzimam prvi primjerak kako bih provjerila je li sve u redu. O kvaliteti teksta ne moram se brinuti, a u objavljivanje novog naslova ne ulazim dok “ne pokrijem” troškove prethodnog. Lijevu stranu brojevnog pravca umirovljenici si ne mogu priuštiti.
Hoćete li s vremenom širiti krug autora?
Pavao je do sada objavio 109 knjiga. Neke naslove objavljene prije tri, četiri desetljeća čitatelji ponovno traže. Veliki nakladnici neće se odlučiti ponavljati stare naslove dok im je u programu novi rukopis tog istog autora. Neki su rukopisi i u ladici. Kako sada stvari stoje, nećemo širiti krug. Nekako sam uvjerena da bih i ja još mogla nešto napisati, a moje zdravstveno stanje, a i godine, ne dopuštaju mi da ulazim u pravi nakladnički posao. Ipak, nakon čitanja dobrih tekstova mladih ljudi, primjerice priča Ive Mirčić, pomislila sam da bismo trebali otvoriti biblioteku za prve knjige. Ipak, meni je teško nekome reći da mu pjesme ne mogu biti objavljene u “Republici”, a kako bih mogla nekome priopćiti da mu knjiga ne zadovoljava moj urednički ukus. Svjesna sam da model objavljivanja samo vlastitih izdanja nije popularan te da u slučaju Pavla i mene izaziva dodatno čuđenje. Koliko sam puta čula da je netko rekao: “Meni nije jasno što će to Julijani kad njih dvoje mogu objaviti knjigu gdje hoće”. Istina je da nemamo problema s plasiranjem svojih rukopisa, ali nije baš točno da bi Pavla ili mene objavio baš svaki nakladnik. Neki pak misle da se iza toga krije neka priča koju će oni odgonetnuti, samo im Pavao treba posuditi Ivu Remetina ili još bolje zavodnika Šoštara. Sve me to podsjeća na rečenicu koja me prije četiri godine dočekalo u Osijeku: “Da mi je znati zašto se ona vratila.” Ne, ne stoji ništa iza toga. Stoji moja potreba da nešto lijepo radim, da je to vezano uz književnost, da mogu objaviti i knjigu svojih eseja i da oni mogu biti napisani u prvom licu jednine bez fusnota i da se nikome ne moram pravdati što se eseji ne prodaju baš najluđe. I što mogu nakon susreta u nekoj školi u istočnoj Slavoniji darovati toj bistroj djeci knjige, njih pet, deset, dvadeset; što mogu pokrenuti humanitarne akcije. Osjetim veliku radost, a ni to nije nevažno.
Kupuju li knjižnice vaša izdanja?
Kad su me to isto, ali u vremenu budućem pitali prije nego što sam objavila prvu knjigu, samouvjereno sam odgovarala da se oko toga ne brinem. Vjerovala sam da će Lađine knjige sigurno kupiti one knjižnice u koje sam odlazila kao pisac i književni kritičar. A njih je stvarno puno. Nisam se štedjela. Uostalom, kad me netko upita jesam li bila u nekom mjestu, prvo si u pamćenje dozovem sliku knjižnice. Tu sam se ipak malko prevarila. Knjižnice imaju malo novca, odjelima nabave svakodnevno stižu brojne ponude, pa se na mailove rijetko i odgovara, odjeli prodaja pravih nakladnika zovu i zovu, knjižnice čekaju rezultate otkupa Ministarstva… Ja pošaljem mail, a onda samu sebe nakon nekoliko dana tjeram na poziv i tresem se kao da idem na obranu doktorata. “Oprostite, jeste li primili ponudu… A to ste vi…” Naivno, djetinjasto, ali je tako. Neke su mi knjižnice sklone i čim pomislim kako mi s prodajom ne ide, nazovem ih i vratim samopouzdanje te pojačam vjetar u jedrima.
Lani smo imali Godinu čitanja. Što ste kao autorica i nakladnica imali od tog projekta?
Ne mnogo toga. Na online susrete nisam pristajala. Bojim se da bismo se na to mogli lako naučiti i nastaviti s tom praksom kad za nju i ne bude potrebe. A kao nakladnica, ne znam. Lađa od vode dijete je potresa i pandemije, nastala u ožujku 2020. Tako da nemam iskustvo “normalnog normalnog” nakladničkog vremena.