Revolucionarna grahorica
Jedna je grahorica opet postala simbol svibanjskih svečanosti i okupljanja uz velike kazane iz kojih se dimi omiljeni grah
Samo nekoliko dana nakon pada zloglasne tamnice Bastille, 11. srpnja 1789., jedan nekoć visoki plemić, a sada razmjerno niski prevratnički dužnosnik, predložio je revolucionarnom vijeću novi način zajedničkog blagovanja u slavu bratstva, jednakosti i slobode. Zamislio je naime veliku pučku svečanost na otvorenom s pregršti domaćih jednostavnih jela, ponajvećma onih od graha. Ona je i upriličena tog kišnog dana, a već sit i pripit buntovni markiz objašnjavao je mnoštvu:
– Bogati i siromašni ujedinili su se u jelu i piću. Pomiješali su se svi staleži i, eto, vidim u snovima veliki stol na kojemu u pučkoj gozbi zajedno uživa milijun ljudi!
Na žalost nije dočekao ostvarenje svoje gastrosocijalne vizije. Bio je osuđen na smrt na prijekom revolucionarnom sudu te je pogubljen nakon samo nekoliko dana, stoga nije mogao nazočiti proslavi prve obljetnice pada Bastille koja se, nakon tog, za samog Villetta i više nego tužnog događaja, početkom svibnja 1780. održala pred Palais Royalom, a tom je prigodom dvije tisuće gledatelja imalo priliku i čast promatrati članove Narodne skupštine kako međusobno dijele javni, nimalo pučki ručak, u kojem je glavnu ulogu imao tada skupi casoulet od zapečenog graha. General Lafayette, taj veteran dviju revolucija koje će promijeniti svijet, američke i francuske, glasno je pozivao zastupnike iz provincijskih skupština, ali i sve okupljene, da s njime podijele objed na “jednom od bezbrojnim stolova”, kako je naglasio. No na “bezbrojnim stolovima” mjesta ipak nije bilo za one koji su u prvim redovima na svojim plećima iznijeli povijesno važne prevrate.
Za utjehu, u parku de la Muette sve je tog dana odisalo jednakošću. Najvažniji narodni zastupnici, njih oko stotinu, jeli su za “bezbrojnim stolovima”, dok su njihovi suborci i sudionici u velikoj bratskoj svečanosti pokušavali dograbiti barem koji kus s revolucionarnih stolova, dok se miris zapečenog graha umiljavao u zraku. No u tom očajničkom naumu bezobzirno su spriječeni, po posebnoj zapovjedi Narodne skupštine.
U te je vode zaplovila revolucija, jer cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno iskorištavanjem potlačenih, ali i štrajkovima. Dana 1. svibnja 1889. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. No u prosvjedima su ubijeni deseci radnika pa ja u spomen na krvoproliće u Chicagu na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi.
Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama sporazumima s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su se s vremenom smirene socijalne tenzije. U istočnim zemljama, nakon Oktobarske revolucije, prvi je svibnja postao kultni blagdan komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. S vremenom su i proslave Praznika rada pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim strukturama što je uključivalo čak i vojne parade, čime se i u toj prigodi izražavala moć socijalističke države dok su radničke povorke služile kao dekoracija režimu. Pa ipak, jedna je grahorica opet postala simbol svečanosti, a u nas se posljednjih desetljeća događa i pravo okupljanje uz velike kazane iz kojih se dimi ova također sve skuplja, ali omiljena grahorica koja se dijeli nažalost opet sve siromašnijem građanstvu. I tu glavnu riječ imaju politički vođe, ali svi sudionici nekako ipak dođu do svoje posude s grahom i ne stoje iza konopaca dok promatraju revolucionarna vijeća kako blaguju, a oni ostaju gladni.