Pa što ako pravosuđu treba Rafale za obranu države od korupcije i kriminala

Izvješća pravosudnih čelnika ogledalo su naše svijesti o važnosti vladavine prava, društvena sramota i pokazatelj medijske i političke štete koja se desetljećima čini izrazito zapuštenoj pravnoj državi

Nezamislivo je, ili barem bi tako trebalo biti još od Vukovara, da u rat šaljemo vojnike s neispravnim oružjem, s oštećenom opremom ili i bez nje, s lošom logistikom i onda im još daleko od bojišnice njurgamo da su kukavice, nesposobni i izdajice. Upravo to predsjednik Zoran Milanović, zastupnici Mosta, Možemo! i analitičari skloni populističkim i politikantskim tezama rade pravosudnoj “vojsci” koja za nas vodi bitke za pravnu državu protiv korupcije, kriminala i nepravde. Sramotno je kako smo ih loše opremili za te bitke, a o čemu govore godišnja izvješća Glavne državne odvjetnice Zlate Hrvoj Šipek i predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića. Ta su izvješća ogledalo naše svijesti o važnosti vladavine prava, društvena sramota i pokazatelj medijske i političke štete koja se desetljećima čini pravnoj državi, koja sve vrijeme djeluje u memljivim uvjetima koji vonjaju po zapuštenosti. Demokracije s dugom tradicijom izrazito vode računa o svojim pravosudnim stupovima.

Skandalozno je površan i jednostran dominantan medijski i politički pristup ocjeni pravosuđa kroz pojedine ekscese i sudske trakavice bez dubinske analize uzroka takvog stanja. U našoj politici i medijima zbog nametnute floskule da je pravosuđe rak-rana hrvatskog društva gotovo pa da je zabranjeno postaviti pitanje je li moguće voditi pravosudne bitke za bolju Hrvatsku s alatom i u uvjetima kakve ima naše pravosuđe. Je li to što se može pročitati u izvješćima Hrvoj Šipek i Dobronića moguće u europskim zemljama s kojima se želimo uspoređivati!? Je li normalno da u državi članici EU, u kojoj se naoko daje takva važnost borbi protiv kriminala i korupcije, predsjednik VS-a ističe da su mu druga državna tijela “nelojalna konkurencija” jer nude zaposlenima u pravosuđu bolje uvjete i veću plaću. Ili, Glavna državna odvjetnica ističe da niske plaće službenika i namještenika ugrožavaju rad na složenim predmetima, a osobito u USKOK-u. Još gore, ne čuje se to prvi put da ljudi bježe iz pravosuđa zbog neprivlačnosti posla. I bivši predsjednik VS-a Đuro Sessa u izvješću Hrvatskom saboru za 2019. tražio je 30-postotno povećanje plaće za službenike i namještenike, te ponovio to i u izvješću za 2020.

Nije li suludo da se govori o potrebi za stolicama, radnim stolovima i ormarima. Sudovi trebaju 1658 računala i 389 prijenosnih računala, nedostaje 197 sudnica, 172 ureda... Desetljeće stara video oprema ugrožava dokazni materijal, računala starija od osam godina i neadekvatan informatički sustav usporavaju rad. Lani u siječnju objavljeno je da Hrvatski sabor ide u nabavku kvalitetnijih i boljih tablet računala za zastupnike jer su posljednja nabavljena prije četiri godine kad su se Mostovci iznenadili da će dobiti četiri godine stare laptope. Znači da ne čitaju godišnja izvješća pravosudnih čelnika ili licemjerno šute o uvjetima rada “povlaštene kaste” čak i ako bi to izazvalo revolt dijela birača koji su godinama hranjeni s pravosudnim ekscesima i negativnostima nerijetko nekritički serviranim i vođenim osobnom osvetoljubivošću, netrpeljivošću i/ili politikantskim koristoljubljem pod krinkom tobožnje brige za pravnu državu. Nismo nikad čuli vehementan govor u sabornici ili barem kritiku o maćehinskom odnosu vladajućih ne prema jednoj od tri vlasti, nego trećoj vlasti.

Hrvatski paradoks je da kakvu takvu svijest o važnosti pravosuđa, ima jedino stranka koju je to pravosuđe osudilo i čiji su članovi, doduše i zbog njihove brojnosti na pozicijama koje potiču kriminalnu kreativnost, najčešće mušterije pravosuđa. Proračun za sudbenu vlast od 1,4 milijarde kuna za 2021. najveći je od 2011. Niti jedan od četiri proračuna za Milanovićeve vladavine nije prešao 1,3, a 2015. i 2016. bio je jedva iznad 1,2 milijarde, tako da su na “HDZ-ovu pravosuđu” uštedjeli barem pola milijarde kuna. Iako je i Branko Hrvatin još 2013. u izvješću pisao da tek oko 25 posto sudskih zgrada može zadovoljiti kriterije “urednosti, sigurnosti i potreba stranaka i rada sudskog osoblja”, da zastarjela računalna oprema ne udovoljava minimalnim standardima... Unatoč nekim ulaganjima, a ministar Ivan Malenica najavljuje do 2025. ulaganja od 750 milijuna kuna, izvješća pravosudnih čelnika su sumorna, obeshrabrujuća i traže hitno djelovanje. To samo govori koliko je pravosuđe zapušteno. Sve i da mu treba vrijednost jednog Rafalea za obranu hrvatske pravne države, da je razuma svi bi za to navijali s obzirom na važnost stvaranja čvrstih pravnih temelja. Kako to da za zastupanje u arbitražama ne dvojimo kad treba izdvojiti i desetke milijuna kuna u strane odvjetnike i arbitre. Iako je to cijena koju plaćamo zbog loših političkih odluka. Tada shvaćamo da pravda košta, ali znamo je cijeniti.

Hrvatski paradoks je da kakvu takvu svijest o važnosti pravosuđa, ima osuđena stranka, čiji su i članovi, doduše i zbog brojnosti, njegove najveće mušterije