Odnos redatelja prema ženama u kazalištu patološki je nezdrav
U povodu presude Janu Fabreu razgovarali smo s Vedranom Klepicom, koja je o redateljevim štetnim praksama progovorila još prije 11 godina
Nikoga nije posebno šokiralo kada je nedavno u globalnim kulturnim krugovima odjeknula vijest da je jedan od najcjenjenijih i najistaknutijih kazališnih umjetnika, belgijski redatelj i koreograf Jan Fabre, osuđen zbog uznemiravanja pet svojih suradnica. Jedanaest godina prije ove presude Fabre je boravio u Hrvatskoj, u kojoj je postavljao predstavu, a usput je održao i kazališnu radionicu studentima zagrebačke ADU. Nakon iskustva spomenute radionice, dramaturginja Vedrana Klepica napisala je kolumnu prigodnog naziva “Ovo nije tekst o Janu Fabreu”. U njemu se obračunala ne samo s cijenjenim metodama istaknutog umjetnika, koje su uključivale i zahtjeve da ga se izmasira, već i sa svim ostalim “fabreima” kazališne scene, koji svojim autorskim genijem opravdavaju u najmanju ruku suspektna ponašanja. Tim povodom s Vedranom Klepicom porazgovarali smo o tome kako danas gleda na to iskustvo i mijenjaju li se napokon odnosi moći na kazališnoj sceni.
Što vas je prije 11 godina potaknulo na pisanje te kolumne?
Pa bila sam uistinu ljuta! U tom trenutku imala sam 24 godine i već sam doživjela neke neugodne situacije u kazalištu. Ništa što bi bilo utuživo, ali naprosto sam u tom periodu svog života zaista idealistično mislila da su većina kazalištaraca O. K. ljudi koji su obzirni jedni prema drugima. No onda se pokazalo da je tu postoji itekako puno nekih dominantnih sila koje druge ljude žele podčiniti sebi. Na toj radionici bilo je još pet studentica dramaturgije i sjećam se da smo bile užasnute i jako nervozne. Fabre je bio taj afirmirani europski umjetnik, bile smo sretne što uopće imamo mogućnost sudjelovati u radu s njim i potpuno nas je zbunio svojim patronizirajućim i uvredljivim ponašanjem na intervjuima. Mislim da su četiri od nas pet odmah i rekle da, bez obzira na to hoćemo li proći intervju ili ne, nećemo sudjelovati u projektu. Taj je tekst koji sam napisala došao iz jednog jakog osjećaja da, kad bismo mi sve bile neke starije, ozbiljnije umjetnice s debelim životopisima, ne bi s nama tako razgovarao. Ali s obzirom na to da smo bile nekakve studentice iz Zagreba, bilo mu je u redu postavljati ta sasvim ponižavajuća pitanja. Tada sam počinjala raditi svoje prve poslove i počinjala počinjala shvaćati kako se neki ljudi loše odnose prema svojim suradnicima, da se podrazumijeva da si na raspolaganju bilo koje doba dana i noći, da bi se trebalo tolerirati “ekscentrična”, a zapravo vrlo upitna ponašanja drugih suradnika... To se sve nakupilo u tom trenutku i imala sam potrebu napisati taj tekst.
Kako danas gledate na to? Događaju li se takve stvari i dalje?
Naravno da se to i dalje događa. Velika je razlika što više nemam 24 godine, sada imam 35,
Ugledni belgijski redatelj osuđen na uvjetnu kaznu zbog nasilja nad pet suradnica 2011. je radio u Hrvatskoj
i naprosto nemam više tu vrstu straha ili nervoze, niti sam u financijskoj situaciji da moram raditi nešto što ne želim. Ali kada je u pitanju mladi, neafirmirani umjetnik, ta je situacija bitno drukčija. Osjećaš se ucijenjenim da radiš stvari koje ne želiš raditi, bilo radi novca, karijere, kontakata, a osjećaš se neugodno. No posljednjih godina intenzivno se razgovara o tome, što je vrlo važno. Vidjeli smo i cijeli pokret protiv uznemiravanja nedavno na ADU u Zagrebu, dakle toga i dalje ima. Ljudi se i dalje ponašaju tako, pogotovo prema mladim ljudima i pogotovo prema mladim ženama. Stvar je u tome da i sama okosnica na kojoj počiva taj odnos, u ovom slučaju redatelja i njegovih suradnika, kod nas počiva na jednom jako nezdravom principu. A to je da si redatelj (koji je često, bar što se tiče mojeg osobnog iskustva, bio neki stariji muškarac) daje za pravo da ne uzima tebe kao osobu koja ima nešto za reći i čiji je glas relevantan, nego kao nekoga preko koga treba isprobavati svoje ideje često potpuno zanemarujući što ti misliš i kako želiš raditi, i to na način koji je duboko patronizirajući. I to je nešto što je dio naše kulture, pogotovo kulture u kazalištu i gdje postoji taj patološki odnos, posebice redatelja i glumice, ali prelijeva se i na sve ostale suradnike. Ipak, ono što vidim kod mladih ljudi danas jest da se manje boje nego što smo se mi bojali. Kažem bojali, jer iako sam odmah nakon susreta s Fabreom napisala onaj tekst i znala da nešto nije u redu, mislim da jednostavno danas više ljudi progovori kada prepozna takve stvari. Napokon se poveo razgovor o toj temi, mediji su puni toga i jasno je poslana poruka da je to nešto što se ne treba tolerirati. Kada sam ja imala 20 godina, mi jesmo svi intuitivno osjećali da to ne treba biti tako, ali taj razgovor nije bio dio mainstreama.
U vašem tekstu zapela mi je za oko tvrdnja da je u “kazalištu sve naprosto malo ležernije”.
Kakvi se sve problemi kriju pod tom izlikom?
Stvar je u tome da, kada radite na nekom projektu, probe traju po nekoliko mjeseci, i u tim periodima umjetnički tim vrlo se intenzivno druži i provodi vrijeme zajedno razgovarajući o vrlo intimnim stvarima. Često su teme ideologija, osjećaji, politika, ljubav, smrt... I dogodi se da u jako kratkom vremenu ljudi dođu do nekog odnosa koji se čini vrlo blizak. Morate to raditi – ipak se i bavite nečim jako intimnim, jako suptilnim. I onda se u tom intenzivnom provođenju vremena i dubokom pronicanju u neku temu pomiču neke granice. I sve se može raditi, ali samo ako svi pristanemo na to. Prisjetimo se priče o Bertolucciju i “Posljednjem tangu u Parizu” – oni jesu snimali scenu seksa s Marijom Schneider, ali ona nije pristala na neke stvari u toj sceni. Stoga, ako ja u nekom trenutku kažem da se ne osjećam ugodno, nema meni što netko drugi govoriti da nisam dovoljno hrabra. Ako neka glumica nešto ne želi, to se treba poštovati. Ali često su ljudi u nezavidnoj poziciji da čak i kada im je nešto nelagodno prijeđu preko toga, a onda su tu i opravdanja poput “ma on ti je takav”, “on je zapravo super, ne misli ništa loše”... Postoji tu i drugi aspekt nas slobodnih umjetnika, bez stalnog angažmana. To su skladatelji, pisci, dramaturzi, koji jedino što mogu reći jest: “Doviđenja, mi taj postao ne radimo”. Ali taj posao je naša egzistencija. Potezalo se to i u slučaju Jana Fabrea. “Ako ti ne odgovara raditi s Janom Fabreom, onda nemoj”, govorilo se. Kada se pokrenuo i ovaj američki #Me Too pokret, neki su se pitali zašto su se glumice javile toliko godina kasnije, zašto nisu odmah nešto rekle i sl. Kada toliko dugo radiš na svojoj karijeri, toliko ti je teško i onda još moraš ostaviti neki veliki posao. I normalno da bi trebala ostaviti taj posao, ali pitanje je tu ucjene i straha. Mislim da je nužno reagirati, ali razumijem ljude koji se boje išta reći. I nije u redu da ikada budu stavljeni u poziciju da uopće moraju prešutjeti takve stvari i da se nemaju kome obratiti.
Slične smo stvari slušali i u slučaju Miroslava Aleksića u Srbiji i žena koje su ga optužile za zlostavljanje. Nažalost, mogli smo čuti i osude na račun glumica koje su, eto, same odabrale takvu profesiju pa su time i pristale na iskorištavanje.
Točno. Danas je 2022. godina i ja i dalje na kazališnoj sceni moram slušati, u ovim progresivnim vremenima, kada smo svi kao liberalni i otvoreni, da glumica mora biti lijepa. To je društvo u kojem mi živimo. Sad, pitanje je što znači lijepo, ali to sam ja čula u previše kazališta, pa i nedavno. I to je tek vrh sante leda, a ispod toga nešto je još mračnije i problematičnije.
Za razliku od glumica, glumci nisu ružni, oni imaju karakterna lica...
Da, oni su karakteri, mogu imati škembicu! Uvijek ima iznimki koje potvrđuju pravilo, ali pogledamo li globalnu situaciju, vidjet ćemo da glumice do 35 godine uistinu puno rade, svuda su angažirane, a onda im karijera počinje stagnirati. Drago mi je što primjećujem da se nešto mijenja, ali i dalje se treba inzistirati na tom dijalogu.
Je li dio tog problema i zastarjeli repertoar naših kazališta, u kojima nema mjesta za kompleksne ženske uloge?
Kada govorimo o baštini, ja sam protiv bilo kakvog bunkeriranja. To je bilo tako tada u tom trenutku i ti pisci su pisali žene tako kako su ih pisali. Ali sad je vrijeme da ispravljamo stvari, da postavljamo kvalitetne ženske autorice, da kazališta naručuju stvari, da se otvore autorskim projektima. I tu mi imamo uistinu velik problem. U filmskom svijetu imamo HAVC, koji nije savršeno tijelo, ali to jest jedno tijelo kojem vi dođete sa svojom idejom, predajete je i vijeće ocjenjuje je li to vrijedno i zanimljivo. Zato sada i imamo cijeli niz odličnih autorica koje su ipak nešto promijenile u hrvatskom filmu. To se u kazalištu ne događa, jer u kazalištu uvijek postoji ta baština – koja i treba postojati – ali nedovoljan prostor otvara se autorskim projektima, novim dramama. Ali vi ne možete autorski projekt raditi tako da očekujete da ljudi sve rade besplatno kod kuće, a onda, kad vam se nešto svidi, to kupiti. Morate pružiti financijsku potporu tim ljudima, naručivati tekstove, osmisliti neki koncept pa pozvati ljude da ga istražuju. Ali takve stvari neće se događati ako nemate na čelu kazališta ljude koji imaju viziju i trude se oblikovati suvremenu umjetnost, a onda neće biti
• ni snažnih ženskih uloga.