HOO organizirao okrugli stol o odnosno obrazovanju tijekom i nakon natjecateljske karijere te usklađivanju školskih i sportskih obveza

U životu vrhunskih sportaša, posebice onih koji se ne bave dobro plaćenim sportovima, jedno je pitanje vječno: “Od čega ću živjeti nakon karijere, kada mi prestanu pristizati sportske stipendije?” U sportu, nažalost, za njih sve nema mjesta, jer nema toliko trenerskih, direktorskih, skautskih, menadžerskih i inih poslova koliko bi sportašima s okončanim natjecateljskim karijerama trebalo pa da ostanu u sportu.

Neki budu izgubljeni

U smislu trenažnih i natjecateljskih obveza, karijere sportaša započinju počesto već u osnovnoj školi, a na koncu mnogi visoku školu (a poneki i srednju) ni ne završe zbog predanosti uspjehu u sportu. S druge strane, zbog nemogućnosti usklađivanja školskih i sportskih obveza neka talentirana djeca zarana moraju birati i odustaju od sporta.

O tome kako omogućiti sportašima da se obrazuju uz svoje sportske karijere, a da im ne pati nijedna strana života i kako da spremni izađu na tržište rada nakon sportske karijere razgovaralo se na okruglom stolu koji je priredio Hrvatski olimpijski odbor.

A za stolom su se našli Tomislav Paljak, državni tajnik Ministarstva

znanosti i obrazovanja, Martina Jeričević iz Ministarstva turizma i sporta, Siniša Krajač, glavni tajnik HOO-a, Tomislav Krističević, dekan KIF-a, Tomislav Stojak, glavni tajnik SSGZ-a, Gordana Nikolić, dekanica Poslovne akademije Rijeka, Sandra Gale, ravnateljica sportskog učilišta PESG, Stipe Perišić, ravnatelj Sportske gimnazije Zagreb, Irena Bačelić iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike te Snježana Pejčić, voditeljica novoutemeljenog HOO-ova Karijernog centra.

Dakle, već po broju institucija za stolom jasno je da je riječ o složenoj temi i da puno segmenata društva treba koordinirano djelovati da sportaši nakon karijere ne postanu socijalni slučajevi. A, nažalost, bude i takvih, posvjedočio je Vjekoslav Šafranić, predsjednik SSGZ-a, govoreći u ime Društva sportskih veterana i rekreativaca:

– Nakon karijere neki sportaši budu izgubljeni, a neki nemaju ni za ortopedska pomagala. I zato je s ovom inicijativom trebalo započeti davno prije.

Najviše se pričalo o tome kako mladim sportašima, više školarcima, a manje studentima, olakšati proces obrazovanja. U tom smislu najbolja su rješenja poput onog koje nudi Sportska gimnazija, ali i srednje škole koje imaju sportske razrede. No u njima nema mjesta

Privatna učilišta pogodnija

Ne bude li tako, i dalje će se događati da klubovi potiču sportaše da se ispišu iz redovne i upišu u izvanrednu, odnosno večernju školu. A to je način obrazovanja koji će zadovoljiti formu, ali, počesto, ne i donijeti vještine i znanja potrebne za tržište rada. Stoga je Marijo Možnik, nekad i sam vrstan sportaš i odličan student, upozorio na ovo:

– Ovi programi trebali bi se baviti i trenerima, jer oni su im često drugi roditelji. A tu često dolazimo do sukoba interesa i znam dosta primjera da su treneri i klubovi odvraćali djecu od škole. Da bi opravdao svoju plaću, trener treba rezultat, baš kao i klub koji se bori za svoj status, i zato bi i njima trebao naznačiti značaj obrazovanja jer 95 posto sportaša neće osigurati egzistenciju.

Kada su u pitanju studenti, pokazalo se da privatna učilišta imaju više razumijevanja za njihove sportske obveze nego javni obrazovni sustav, a dobar primjer za to je i Poslovna akademija Rijeka, na kojoj su se obrazovali skijašica Ana Jelušić i vaterpolist Samir Barač, a trogodišnji studij završava olimpijska pobjednica u

• bacanju koplja Sara Kolak.

GIMNASTIČAR MARIJO MOŽNIK svijetli je primjer sportske i akademske karijere, no on je imao sreću da studira i trenira u svom gradu za razliku od Čakovčanina Filipa Udea, koji je odustao od redovnog studija za sve sportaše pa je važno postići da nadareni mladi ljudi za sport, u svojim školama i svojim sredinama, budu tretirani kao i nadarena djeca za znanost, glazbu ali i prirodne znanosti.