Možemo li komemorirajući Bleiburg zauvijek pobjeći od epiteta bečkih konjušara?

Austrija je očitala lekciju Hrvatskoj i njenoj međunarodnoj reputaciji o tome što znači obračun s ekstremističkim i zločinačkim ideologijama, što znači funkcionalno pravosuđe i, uopće, pravna država

Bečka škola, balkanski smjer - ovako glasi razmjerno duhovita narodna uzrečica koja se na ovim našim prostorima rabi u situacijama kakvog prometnog bisera koji parkirajući zaboravi civilizirana pravila ponašanja ili kada Novak Đoković sočno opsuje u Wimbledonu. Prva sljedeća prilika da Hrvati demonstriraju koju su to završili školu, a koji su zapravo pohađali smjer, stiže već ovog vikenda, kada se na tri lokacije u Hrvatskoj i Austriji obilježava masovni poratni zločin Titove armije pod okriljem Britanaca spram ostataka razbijene vojske NDH i civila, koji se mjeri u desecima, prema nekim tumačenjima, i stotinama tisuća duša.

U subotu 14. svibnja ovaj mučni i tužni događaj komemorirat će se na zagrebačkom Mirogoju i u Udbini, dok će u bleiburškoj crkvi ove godine tek šačica hrvatskih izaslanika nazočiti misi i položiti vijenac za žrtve. Ovakav scenarij nismo ispisali sami, taj scenarij ispisali su nam Austrijanci. Ovaj, za reputaciju Hrvatske nimalo ugodan progon s austrijskog teritorija, posljedica je akcije koja se pripremala još od jeseni 2017., u koju su bili uključene političke stranke, državno odvjetništvo, čak i Crkva u Austriji.

Prethodno su tamošnji mediji, a potom i austrijski zastupnici u Europskom parlamentu, i lijevi i desni, zatražili da se “zbog političke higijene” napokon zabrani taj najveći skup neonacista u Europi, kako bez dlake na jeziku nazvaše to svibanjsko okupljanje Hrvata u Austriji, za njima i brojni zapadni mediji. Zgražanje nad “ustaškim dernekom” koji se događao svakog svibnja na Bleiburgu ubrzo su materijalizirali u zakonu kojim je austrijska vlada odlučila sve simbole nekadašnjeg hrvatskog marionetskog režima strpati u isti koš sa simbolima ISIL-a, al Kaide i sličnim terorističkim organizacijama.

Koga sada briga za dugu kolonu mahom dostojanstvenih hodočasnika kada su tu sliku godinama kvarili zlonamjerni pojedinci? Prema podacima austrijske policije na Bleiburškom polju se 2019., posljednje godine prije epidemije koronavirusa, okupilo gotovo 15 tisuća hodočasnika, a privedeno je šest ljudi. Od tog broja petorica su optužena. Gledano u postocima, prekršitelja ili provokatora bilo je samo 0,042 posto. Je li to puno? Pita li se Austrijance, i jedan je bio previše.

Stoga je austrijski pravosudni sustav na Bleiburg proteklih godina poslao jake snage svojih specijalnih policijskih postrojbi, Cobri, usto su zabranili i svako točenje alkohola, dopremili sve neophodno za prekršajno procesuiranje na licu mjesta, instant prijeke sudove, gdje su se isti provokatori kukavički branili da nisu činili sve ono što je u Austriji i svuda u Europi zabranjeno, a u Hrvatskoj dopušteno - u izuzetnim prilikama.Austrija je na vrlo skup način očitala lekciju Hrvatskoj i njenoj međunarodnoj reputaciji o tome što znači obračun s ekstremističkim, zločinačkim ideologijama i terorističkim pokretima, što znači funkcionalno pravosuđe i, uopće, pravna država. Već u subotu Hrvatska u Udbini polaže popravni ispit za sve one koji na Bleiburg nikada nisu odlazili onako kako se odlazi na stratišta, za sve one koji obljetnicu tragedije poimaju kao dernek, koji uključuje urlikanje, pjevanje i mahanje zastavama s pokličem Za dom spremni.Kada su Austrijanci za isticanje ustaških simbola propisali novčane kazne od 4000 do 10.000 eura, HOS-ovci su najavili da će poštovati austrijske zakone i pozvali hodočasnike da se suzdrže od isticanja simbola - jer tako visoke kazne malo tko može platiti. Austrijski primjer učini nas da je pojedinac odgovoran koliko je odgovorna i vlast. Kako će se za koji dan na Udbini ponijeti pojedinac, a kako vlast?

Ona ista vlast koja godinama odgađa konačni obračun sa simbolima poražene NDH, koja svojim građanima nudi neujednačenu sudsku praksu proisteklu iz nedovoljno preciznih zakona – koja Thompsona malo progoni pa malo oslobađa, koja pravomoćno osudi Josipa Šimunića pa pravomoćno oslobodi HOS-ovca Damira Markuša Kutinu – i tako unosi zbrku među pojedince koji ne znaju što je dopušteno, a što zabranjeno, osim ako mjesto radnje nije Austrija.

Za nekoliko dana dakle stiže spomenuta “izuzetna prilika” da jednom za svagda pokažemo ono što volimo reći: da postrojbe HOS-a i braniteljski ešaloni 1991. nisu otišli u rat za Nezavisnu državu Hrvatsku, već za Hrvatsku. Stiže prigoda da Hrvatima konačno nitko ne dijeli packe iz civiliziranog ponašanja ni lekcije iz povijesti, da nas nitko ne podcjenjuje, vrijeđa i omalovažava, da nas Europa ne podsjeća da smo njen dio, da susjedima s istoka opet ne ponudimo alibi za opetovane optužbe o hrvatskom koketiranju s ustaštvom i da se zauvijek riješimo uvrede koju su nam otamo rado i često dijelili: epiteta bečkih konjušara zauvijek predodređenih na kaljužu Balkana.

Austrijski primjer učini nas da je pojedinac odgovoran koliko je odgovorna i vlast. Kako će se na Udbini ponijeti pojedinac, a kako vlast?