Cilj nam je da se sve generacije na jednom mjestu druže uz knjige i planine
Milan Majerović-Stilinović o prvom festivalu “Brdo knjiga” koji večeras u Samoboru otvara razgovor o njegovoj knjizi “Što sam naučio na planini”
Danas u Samoboru počinje prvi festival knjiga i planina “Brdo knjiga” koji će sve one koji na njega dođu, osim na radionice, predavanja i predstavljanja knjiga, “povesti” i u obližnje Samoborsko i Žumberačko gorje. Ovakvo maštovito okupljanje uz knjige i planine zamislili su i organizirali novinar, stručnjak za odnose s javnošću i autor čarobno divne knjige “Što sam naučio na planini” Milan Majerović-Stilinović te osnivač izdavačke kuće Libricon Željko Žarak. A festival će večeras biti i službeno otvoren maštovito zamišljenim druženjem oko Majerovićeve knjige.
U što će se to Samobor pretvoriti sve do nedjelje?
Osnovnoškolce očekuju zanimljive radionice u Samoborskom muzeju, a srednjoškolcima će u Srednjoj strukovnoj školi multimedijalno predavanje održati Darko Berljak, velika legenda planinarstva. On će im ispričati kako je to kada se ide u stvarno visoke planine, poput Himalaje. U Centru za mlade Bunker održat ćemo i radionice posvećene planinarskoj opremi. Glavni program posvećen je pak knjigama, vodičima, romanima i esejima na koje želimo ukazati. Cilj nam je publici, od onih najmlađih do najstarijih, na jednom mjestu pružiti priliku za druženje uz knjige i planine te potaknuti osjećaj zajedništva i afirmativnog životnog stava kroz sve ono što donosi planinarenje, upoznavanje novih ljudi, prelaženje granica i regija i država, ali i vlastitih ograničenja.
Festival se otvara scenskim čitanjem vaše knjige. O čemu se radi?
Čini mi se da je moja knjiga projekt koji raste. Ona je krenula iz mojih Facebook objava pa je postala Facebook blog, a onda i knjiga koju je 2020. objavio Libricon. Zatim smo Ljubica Letinić i Lana Deban, koje stoje iza aplikacije Book&zvook, i ja svemu dodali i tu audionotu te je lani izdana i audioverzija knjige. A evo sad sam za ovu festivalsku prigodu htio napraviti nešto što će opet biti malo drugačije. Bio je to izazov. Na pozornici će tako nastupiti i pijanist te skladatelj Matej Meštrović, čija je glazba podloga audioknjizi. Lana Deban će za vrijeme mog čitanja uživo puštati zvučne efekte. No imamo i treću dimenziju, “Što sam naučio na planini” 3D. Moj prijatelj Ante Magzan radi pozadinsku videoprojekciju sastavljenu od njeoknjigu, govih i mojih snimki s hodanja po različitim hrvatskim planinama. Bit će to jedno novo iskustvo doživljaja knjige u trajanju od pola sata. Nakon toga u planine BiH pozvat će nas Zehrudin Isaković.
Sjajan je jedan od plakata festivala, onaj s fotografijom na kojoj Matej Meštrović i vi u gospodskom izdanju, s leptir-mašnama i izrezbarenim planinarskim štapovima, šetate planinom.
Volim što je Matej odmah pristao na sve. On je nesebičan kreativac koji je, kada sam ga nazvao za glazbu za audioverziju knjige, odmah rekao: “Uzmi albume ‘Zvuci Velebita’ i ‘Solo Piano’, slobodno tu glazbu podloži!” Onda su Ljubica i Lana od svega toga, uz zvučne efekte iz svoje fonoteke, napravile krasnu audi“soundscape” u trajanju od četiri sata i 15 minuta. Mateju sam zatim predložio da napravimo i neko fotkanje kako bismo tu audioknjigu mogli i promovirati pa smo se jednog dana odvezli na Medvednicu. Fotografirao nas je naš prijatelj Filip Kovačević. Jako su mi drage te fotografije. Malo su šašave i puno su se dijelile po planinarskim portalima jer smo mi to mrtvo ozbiljno objavili, bez objašnjenja kako su i zašto slike nastale, a onda su neki bili šokirani. Kako uvijek ima i kritičara, po društvenim mrežama bilo je komentara: “Pa kako su to ova dvojica krenula u planinu?! Nije to oprema za planinu!” A mi smo se taj dan dovezli autima do Hunjke, tamo se presvukli, prošetali obližnjim stazama i fotografirali se. I ta je fotografija koju spominjete baš lijepo ulovila tu neku zaigranost i poletnosti koju i sama knjiga ima. Ma, ta fotografija dočarava čisti užitak življenja.
Goran Sajko za vašu je knjigu napisao da je “to štivo za ljude koje je planina osvojila, posvojila i primila u svoja njedra.” A Tanja Mravak dodala je da ste “uspjeli sakupiti sve dobre misli što su ikad odbjegle lutale planinom”. Koliko vam znači što su vaše priče čitatelji – posvojili?
Jako puno, od tih prvih krasnih recenzija koje su napisali prijatelji ili ljudi koje sam možda samo površno poznavao, ali sam ih zamolio da pročitaju i napišu svoju reakciju, do recenzija i poruka koje i danas stižu od nepoznatih ljudi. Čini me sretnim što ljudi u tim pričama nalaze nešto što im je drago, što razumiju i misle da je bilo vrijedno zapisati.
Jednu priču posvetili ste svojoj “tajnici”, najboljoj na svijetu. Napisana je majstorski, intrigantno. Kad se stigne do njezina kraja, onda se čitatelj vraća na početak i krene je iznova čitati. Nećemo otkrivati tko je “tajnica”, ali kako je nastala priča o njoj?
Pišući te priče i objavljujući ih u tjednom ritmu na Facebooku, trudio sam se zapravo svaki put dati sebi neki zadatak. Za početak, uvijek to da svaka priča bude smještena ili na stvarnu ili na metafizičku planinu. A onda, igrajući na tom terenu planine, htio sam da to kako se neke pojedine priče razvijaju, kamo vode i o čemu su zapravo, ponekad bude i iznenađenje čitatelju. Da to dozna na kraju, da se vrati na početak, ovaj put s ključem. Kako je sve to, dakle, nastajalo u kreativnoj igri izazova sa samim sobom, na različite načine varirajući motiv planine i njezinu važnost u životu sredovječnog oca troje djece, zaposlenog čovjeka koji uza sve to voli i prirodu i druženje i život kao takav, htio sam samom sebi reći: “E, napisao sam ipak drugačiju priču nego što je bila ona prošlog tjedna.” Takva je i priča u kojoj priznajem “sve o mojoj tajnici”.
E da, vaša knjiga nije posveta samo planinama već i filmovima, glazbi...
Da, kroz nju sam na različitim mjestima, više ili manje očito, htio uključiti i ona djela koja ja volim. Neka su mi od njih bila jako važna u životu. Ili su se bar nakratko pojavila u nekoj neobičnoj situaciji i ostavila trag. Ima tu svega, postmoderni eklektični “miks” od vesterna Leeja Marvina do Almodóvara, od J.R.R. Tolkiena do putopisa Dragutina Hirca, od Jovanottijeva rapa do zagrebačke šansone 60-ih godina. Čitatelji ponekad prepoznaju, ili sami učitaju, i nešto što meni i nije palo na pamet pri pisanju, spominjali su mi već i Arsena Dedića i Johna Muira i Branka Ćopića. Ja baš ne znam za sve to niti idem analizirati nešto što je već ionako završeno, ali je veliki kompliment kad moju razbarušenu malu knjigu stave barem blizu police s takvim imenima.
Pišete i o stvarima koje više i ne doživljavamo važnima. Recimo, o “ciferšlusu”. Kako vam je to palo na pamet?
Neke su priče nastale doslovno iz misli koje su mi prošle kroz glavu dok sam hodao po planini, neke su nastale kasnije potaknute sjećanjima ili fotografijama koje sam pregledavao, a neke su krenule u onim krasnim trenucima svjesnosti i budnosti. Takav je bio trenutak kada sam na Bikčevićevoj stazi, već pregrijan hodanjem, shvatio da na sebi predugo držim kabanicu, a da kiše više nema i da piri ugodan vjetar. I da će mi, kada povučem patent, biti dobro i svježe jer već neko vrijeme trpim nešto što nisam trebao trpjeti. To je bio neki mali osjećaj oslobađanja, ono kad se nakon tri sekunde pitate: “Eeeee, pa što se ovoga patenta prije nisam sjetio i raskopčao se?”
Tad sam shvatio da u životu često zaboravimo na lako rješenje, poput tog patenta, a nakon što ga se sjetimo brzo ga zaboravimo. Naravno, kada sam se spustio s planine u meni je proradio novinar pa sam išao istraživati tko su ljudi koji rade patente, tko proizvodi najviše patenata, koja zemlja, koja firma, koja je njihova etika, zašto oni to rade, osim naravno novca...
A danas mi je zabavno vidjeti kako mnogi ljudi vole upravo takve male stvari u knjizi, kako se cijela ta priča s patentima vrti dalje i kako sam ja dio te njihove velike priče i kako su oni mali dio
• jedne moje priče.
Uz pomoć partnera festivala u Centru za mlade Bunker održat će se i radionice posvećene planinarskoj opremi