Završio je vaterpolsku, a onda započeo košarkašku karijeru. U dresu pulske Stoje neki dan je ostvario double-double
I ove će se godine u Omišu održati dva sjajna rukometna eventa – Svjetski kup rukometnih veterana i Međunarodni kamp rukometnih golmana. Prvi na parket omiške dvorane izlaze veterani, njih više od 1000, unatoč otkazivanju planiranih dolazaka tradicionalno brojnih rukometašica i rukometaša iz Ukrajine i Rusije.
– Učinili smo sve da u Omiš dovedemo barem jednu ukrajinsku ekipu, pisali smo dopise njihovim vlastima, nudili garancije i podmirenje svih troškova, bili smo i nadomak realizacije, no na žalost ratna zbivanja razasula su sportaše diljem zemlje i nisu se uspjeli skupiti i organizirati – kazao je organizator Mario Čaljkušić.
Peto je to izdanje Svjetskog kupa rukometnih veterana koje će se održati u gradu na ušću Cetine od 19. do 21. svibnja, i to u pet kategorija, tri muške 35+, 42+ i 50+ te dvije ženske 30+ i 40+. Najbolji će i ove godine kućama ponijeti posebno dizajnirane, unikatne
• pehare i medalje.
U vaterpolu je Damir Burić osvojio sve što se moglo osvojiti, s hrvatskom reprezentacijom ima 13 medalja s velikih natjecanja, među kojima su i svjetsko (2007.), europsko (2010.) i olimpijsko zlato (2012.), s Pro Reccom je osvojio dva Kupa prvaka, s Radničkim i Eurokup, a osvajao je trofeje i s Mladosti, Primorjem i Turskom Enkom. Godine 2010. proglašen je i najboljim hrvatskim vaterpolistom, a onda je u srpnju prošle godine odlučio objesiti kapicu o klin. Živio je sportski i mogao je još igrati, posebno zato što treninzi u turskoj Enki i nisu bili previše zahtjevni,
– Nudili su mi da nastavim, ali odlučio sam prestati kako bih se vratio doma i proveo što više vremena sa svojom obitelji – objašnjava Burić.
Pomaže i VK Pula
znaju, to je dio Pule), a u ožujku ove godine i službeno debitirao (u pobjedi protiv Kvarner Juniora sudjelovao je s 10 koševa, 13 skokova i nekoliko atraktivnih asistencija), pa se sada njegova Stoja, na kvalifikacijama u Đakovu, izborila za ulazak u Prvu ligu.
– Mi smo zapravo sad članovi druge lige, drugog razreda. No svejedno je napravljen znatan iskorak, jer smo potpuni amateri i svi su igrači uglavnom iz Pule. Radimo mnogo i s djecom, treniramo jednom dnevno i ja uistinu uživam u druženju s njima. Ne igram puno, ali zato redovito treniram, želim i tako pokazati mlađima koliko je to važno.
Malo je poznato da ste vi u jednom trenutku umjesto u vaterpolu zamalo završili u košarci.
– Kad sam kao junior prešao u VK Primorje, zvali su me tada iz košarkaškog kluba Kvarner da im se priključim jer su me vidjeli kako igram za gimnaziju. No tada je vaterpolo bio sport koji sam volio i za koji sam se odlučio pa se ne kajem zbog toga.
S obzirom na to da imate 205 centimetara visine, pretpostavljamo da igrate na poziciji centra?
– Da, igram na poziciji centra. U vaterpolu sam bio branič, a ovo je malo za promjenu... Pokazujem ono što sam s hakla pokupio. Ja sam se svih ovih godina, nakon završetka vaterpolske sezone, bavio košarkom. Igralište mi je bilo blizu kuće, tako da se ne bi moglo reći da mi je to nešto novo.
U Puli postoji još jedan košarkaški klub, Pula, zašto ste se vi odlučili za Stoju?
– Da, igrači Pule bili su nam glavni konkurenti, ali mi smo ih u odlučujućoj utakmici dobili. Do suradnje sa Stojom došlo je zbog prijateljstva s predsjednikom kluba Šimom Vidulinom. On je moj dugogodišnji prijatelj, skupa smo pohađali gimnaziju. Nakon završetka karijere nije preporučljivo odmah stati s tjelesnim aktivnostima, pa sam odlučio prihvatiti njegov poziv. Volim košarku i uglavnom sam se dobro snašao.
Svojedobno se pojavila mogućnost da se u Puli bavite poslom vaterpolskog trenera, no to se izjalovilo? – Tu sam se malo razočarao. Nadao sam se da će se neke stvari oko vaterpola pokrenuti, ali ništa se nije dogodilo. Nažalost, Pula nije sportski grad, premalo se ulaže u sport i sportsku infrastrukturu. Stoga i ne čudi da je VK Pula posljednji u prvenstvu B ligaša. Igramo uglavnom s juniorima. Ja dolazim na treninge, pomažem koliko mogu, prenosim znanje i iskustvo koje sam stekao diljem svijeta, ali za neki veći iskorak potrebna nam je podrška Grada. Možda je i dočekamo.
Vodi kafić u Puli
Dobro, to je sve amaterski, a od čega živite?
– Sa suprugom Ivanom (diplomiranom ekonomisticom - op. a.) vodim kafić u središtu Pule. A košarkaški planovi? – Nemam nekih planova. I nadalje ću trenirati s dečkima, a pomalo i igrati pa ćemo vidjeti...
Hoće li se vaši sinovi Teo (9) i Paulo (7) okrenuti vaterpolu ili košarci s obzirom na to da će vjerojatno imati vašu visinu?
– Da, mogli bi biti visoki, ali nećemo im ništa nametati, neka sami odluče kojim će se sportom ili nekom drugom zanimacijom
• baviti.
Olimpijske igre gluhih