Specijal: stota obljetnica rođenja Franje Tuđmana
Misija o ujedinjenju i pomirbi Hrvata nije uspjela – podjela i više
General-bojnik Krešimir Kašpar: Rekao mi je da sam odgovoran da sve oko njega bude u redu // Tuđman privatno: nije imao dara za svakodnevni život // Mirko Galić: Njegova misija ujedinjenja Hrvata nije uspjela // Operna diva Ruža Pospiš Baldani: S obitelji Tuđman prijateljujem više od pola stoljeća
Ravno prije sto godina rođen je hrvatski političar Franjo Tuđman koji je za života zaradio titulu “oca države”, poslije smrti dobio svoju zračnu luku i most i toliko spomenika da svojom veličinom puni narodnu memoriju, a uz jubilej postaje jabuka razdora i unutar njegove stranke i između stranke i obitelji. Oko Tuđmana se ne mogu okupiti sva njegova djeca, pa će jedni slaviti u Zagrebu, a drugi u Vukovaru. Da je živ, Tuđman bi teško podnio takvu podjelu. Njegova je opsesija bila da ujedini i pomiri Hrvate, i kad je dijelio i kad je spajao hrvatski korpus. Dvije kolone, ili će ih biti i više, ne stvaraju se ni za Tuđmana ni protiv Tuđmana; više se Tuđman koristi da se kod nekih sadašnjih i bivših HDZ-ovaca izrazi stav o sadašnjem rukovodstvu; “pravi” tuđmanovci kažu da se ono udaljilo od Tuđmana i da s Tuđmanom (i s njima) nema ništa zajedničkoga. S kime bi išao Tuđman, da može birati, to se ne može znati, pa su svi jednako u pravu i u krivu.
Franjo Tuđman imao je, ustvari, više života pa postaje jasnije što svi u njemu ne vide istoga čovjeka. Bio je golobradi partizan, što imponira još uvijek onima koji cijene antifašističku borbu Hrvata; bio je mladi Titov general, što nije pozitivna biografska činjenica za one koji pamte što je Jugoslavenska armija učinila
Hrvatima pri raspadu Jugoslavije; bio je disident i zatvorenik, što mu visoko honoriraju svi koji su prolazili slične torture u bivšoj državi; bio je predvodnik borbe za državno osamostaljenje Hrvatske, što cijene svi koji misle da bi u Jugoslaviji, da je opstala, Hrvatima bilo teže nego u vlastitoj državi; bio je, na koncu, i prvi šef suverene i demokratske Hrvatske koja nije ispunila mnoga očekivanja, ali je Hrvati osjećaju kao svoju, makar bila i neuspješna. Sve kontradikcije iz svoga života, osviješteni Tuđman sažeo je u politički program s kojim je kretao na vjetrenjače, a završio u hrvatskome Panteonu.
Kad se sve zbroji i oduzme, Franjo Tuđman je iza sebe ostavio – neki kažu i stvorio – hrvatsku državu, kao svo
je kapitalno djelo. Može se taj kapital trošiti na različite načine, već prema tome kakve kamate tko iz njega ubire. Sve se Tuđmanu može prije osporavati, osim zasluga za državu. Jasno, u mjeri u kojoj pojedinac utječe na njezino osnivanje i oblikovanje. Nije u svemu bio hrvatski Jefferson, ni George Washington, kako su mu tepali: uz sve karijerne sličnosti, ostao je dužan nekih demokratskih doprinosa. Tuđmanova država položila je ispite održivosti; nije se još potvrdila kao pravna i demokratska država, pa još uvijek pokazuje lice stranačke države. Njezinu osnivaču nije bilo teško stvoriti pokret za državu; ta je strast stoljećima tinjala među Hrvatima, davno prije nego što ju je Tuđman potpalio. Ali, stvoriti novu državu na Balkanu, na mjestu gdje su još živjeli akteri prošloga rata, i pod pritiskom novoga rata, bilo je veliko umijeće. Tuđmanu to moraju priznati i oni koji mu pripisuju odgovornost za demokratske deficite i socijalne slabosti države. Vladao je Hrvatskom autokratski čitavo desetljeće, obilježeno teškom a uspješnom borbom za državu, kombinirajući diplomaciju i vojsku, više s osloncem na mase nego na elitu. U faraonskoj grobnici na Mirogoju, koju su mu podigle njegove vlasti, izdvaja se od ostalih povijesnih ličnosti, koje su ili u arkadama, kao Stjepan Radić, ili u Šestinama, kao “otac domovine” Ante Starčević. I s groblja Tuđman dominira državom koja poslije njegove vladavine ide svojim putem, nekad i stranputicom.
Hrvati nemaju puno povijesnih ličnosti koje su stvarale države koje su se održale na životu. Franju Tuđmana slavi se kako i drugi narodi slave svoje osnivače; o Josipu Brozu se govori koliko se mora i na godišnjicu njegove smrti, iako su i u Washingtonu, Londonu i Parizu zastave toga dana bile na pola koplja, a u Vatikanu zvonila zvona za dušu toga nevjernika. Ante Pavelić ne spada u to društvo, što god tko mislio o jugoslavenskome predsjedniku i njegovim zločinima. Nešto nas o tome s vremena na vrijeme podučavaju i prepotentni Austrijanci. Odnos prema Titu jedna je od spornijih tema između Tuđmana i njegove današnje stranke, koja Titu osporava ratne zasluge, umanjujući vrijednosti antifašizma, kao jednog od temelja Europe. Mora da je Franjo Tuđman bio štićenik, možda i miljenik Josipa Broza iz Titova najgoreg perioda, poslije rata. Najteži zločini njegova režima datiraju iz vremena kad su dvojica Zagoraca, u različitim ulogama, bili u Beogradu na istome zadatku uspostave nove vlasti. Povjesničar Tuđman bio je i višestruka žrtva Titova režima, gubeći – poslije izlaska iz JNA – društvene i akademske pozicije u Zagrebu, a onda i slobodu, poslije pada Hrvatskoga proljeća. Titova (pre)poruka da se Tuđmanu “ne pakira” mogla je kod njega održavati privid posebne važnosti, ako ne i obveze, koju je Tito gajio prema svome najmlađem generalu. Na Tuđmanov stav prema Titu presudno je bilo uvjerenje generala, povjesničara i političara da bi pri stvaranju Hrvatske imao više problema da Tito nije obavio neke pripremne radove, ne misleći na to da će na njima Tuđman graditi kuću.
Tuđman je bio slab na Tita iz njegove antifašističke faze; partizan je bio uz partizana. U duši, i Tuđman je bio antifašist, Hrvat kad to nije bilo preporučljivo biti, osobito na njegov borbeni i emotivni način. Povijest ga je mladoga suočila s problemom Hrvatske koju je Pavelić doveo u veliku pogibelj, da nestane na novoj karti Europe i da se izgubi u novoj državi. Churchill je jedva spasio Francusku da je Roosevelt ne podijeli na interesne zone, zbog suradnje s nacizmom. Da nije bilo partizanskog pokreta, možda bi dijelovi Hrvatske ostali izvan Hrvatske, a možda bi i drugom Jugoslavijom vladali Karađorđevići, da je Zapad do kraja podržavao kraljevsku vojsku. Tuđman je toga bio svjestan, i kao povjesničar, i kao političar. Titov partizan Tuđman bio je komunist koji se odrekao komunizma; služio je kao kadrovik u jugoslavenskoj vojci, pa ju je napustio, a onda s njome ratovao, da obrani ideju neovisne Hrvatske. Dakle, Tuđman nije bio podređen vlastitoj prošlosti, da se od Titova generala ne bi radikalno mijenjao u kritičara komunizma i u protivnika Jugoslavije. Ako je kao mladić vjerovao u jugoslavensku ideju, preobratio se u gorljivog hrvatskog nacionalista koji je veći dio života posvetio političkoj borbi za hrvatsku državu. Tita je napustio ideološki, onako kako je napuštao boljševičku verziju vlasti, razišao se s njegovom politikom bratstva i jedinstva, ali je s poštovanjem gledao na njegovu borbu za nacionalno oslobođenje od fašizma. Hrvati ne opraštaju Titu što su Srbi pod njegovom vlašću zadržali dominantni utjecaj u državi; Tuđman je – uz sva nezadovoljstva položajem Hrvata u Titovoj Jugoslaviji – pamtio da je s Titom Hrvatska dobila “sve elemente za punu ravnopravnost”.
Za mnoge Tuđmanove suradnike, Tito je bio crvena krpa, koju su oni podnosili dok je Tuđman bio na vlasti (i na životu, jer su se dva odlaska poklopila). Kad su ostali sami, pokušavali su na različite načine maknuti Tita od Tuđmana, ne razumijevajući ono što je Tuđman isticao u Titovu obranu – da bi bez partizanske borbe, u kojoj nisu sudjelovali samo komunisti, i bez ustavnog prava na odcjepljenje Hrvati teže došli do svoje države. Poratne zločine Titove vlasti nitko razuman ne može ni braniti ni pravdati; nitko objektivan ne može dokazivati da je vlast i poslije raskida sa Staljinom djelovala demokratski. Dvije činjenice Tuđman je ubrajao u Titove zasluge za Hrvatsku: prvo, da je vratio hrvatske krajeve u Dalmaciji, koje je Pavelić darovao Mussoliniju, iz zahvalnosti što ga je doveo na vlast, i što je matici zemlji priključio Istru, koja je u prvoj Jugoslaviji bila pod Italijom, i drugo, da je Republika Hrvatska od početka Titove Jugoslavije bila posebni entitet, sa svojom republikom. U trenucima nerealnosti i megalomanije, Tuđman je pomišljao i na granice Mačekove banovine; bio je zadovoljen, i zadovoljan, granicama Hrvatske koje mu je ostavio Tito. To mu je pravo jamčio Titov Ustav, i kad je proglašavao državu, mimo volje velikih sila i na Zapadu i na Istoku, i kad se izborio za nju, političkim, diplomatskim i vojnim sredstvima. Da nije imala ustavnu mogućnost izdvajanja, Hrvatska bi pri izlasku iz Jugoslavije doživjela gore od onoga što Putin čini suverenoj državi Ukrajini. Hrvatsku tada nitko u svijetu nije branio; Hrvati su se (o)branili sami.
Jugoslavensku republiku Hrvatsku
Tuđman je pretvorio u neovisnu državu; to je njegova povijesna uloga i zasluga, računa li se da je država najviši stadij afirmacije jedne nacije. Promijenio je sistem, simbole, a u dobroj mjeri i ljude, s kojima je vladao. Nije išao linijom manjeg otpora. Ne može se poreći da je imao generalske odlučnosti, političke odvažnosti, a i državničke mudrosti, kad je to bilo važno. Tuđmanova autoritarnost mnogima je išla na živce i opteretila hrvatsku državu da i dandanas teško izlazi iz okova personalne vlasti. Nevolja je što je Hrvatska u međuvremenu od republikanske monarhije prešla na parlamentarnu republiku, pa se dvije vlasti glođu kome država pripada. Ali, u okolnostima agresije, državu se nije moglo stvarati engleskim parlamentarizmom, bez balkanske agresivnosti. Kad je trebalo spašavati napadnutu državu, Tuđman je optirao za politiku nacionalnog jedinstva; kad je spasio državu, nije uvažavao opoziciju ni kad je osvajala većinu na biralištu. Nezamislivo je bilo da izgubi vlast u državi koju je on stvorio. Nije koristio sva nedopuštena sredstva da spriječi kritiku, iako se prema kritičarima odnosio grubo. Htio je u rukama imati sve poluge vlasti; kad mu nešto nije bilo po volji, koristio bi sudove, a ne policiju. Ukinuo je smrtnu kaznu, političke protivnike nije trpao u zatvore (kao jugoslavenske vlasti njega). Osnovao je sve demokratske institucije, po uzoru na Francusku; funkcionirale su na hrvatski način.
Može li se Tuđmanu prigovarati da je branio Titov sistem kad je na Pantovčaku držao Titovu bistu? Tuđman je srušio komunistički sistem i jugoslavensku državu; kod njega se znala hijerarhija Tito - Pavelić, čak je to svojom rukom unio u Ustav RH. Poslije njega se taj odnos prvo izjednačavao, a onda okretao u Pavelićevu korist. Čak su i viđeni HDZ-ovci govorili za Tita da je “najveći zločinac” među Hrvatima, što umanjuje zločine ustaša i prenosi i na Franju Tuđmana dio krivnje za Titove zločine. Da je živ, trebalo bi i Churchilla pitati zašto je pomagao partizanima; iz njegovih se memoara može saznati zašto se okrenuo protiv Draže Mihailovića; zato što je kolaborirao s nacistima. Kad je završio rat u kojem je mladi Franjo Tuđman stekao uvjete da može napredovati sve do generala, Tito je iznevjerio Zapad, a najviše demokratske snage u zemlji koje su očekivale političku slobodu u Jugoslaviji. Zaveo je jednostranačje i teror kojeg se ni Staljin ne bi stidio. Zločini iz toga perioda opteretili su Titovu vlast za sva vremena. S Titom se Tuđman ideološki razišao na vrijeme, dok je bio u njegovoj službi, uvjeren da Jugoslavija ne zadovoljava potrebe Hrvata i da komunistički sistem ne može ispuniti njihove nacionalne i demokratske aspiracije. Na praksi u Beogradu stekao je uvjerenje da Hrvati trebaju raditi na vlastitoj državi, posvetio se tome dok je Tito bio živ, a osobito nakon njegove smrti; tad su se Hrvatskoj ukazale perspektive koje s Titom nisu postojale: Tuđman je prepoznao znakove vremena. Zna se što je dalje napravio, i dobro i loše.
Kao povjesničar, Tuđman je razumio da Hrvatska nakon rata nije bila moguća s teretom ustaštva koje je doživjelo poraz. Hrvati nisu mogli realizirati svoju državu ni s Hrvatskim proljećem, sa svom nacionalnom energijom koja se tada oslobodila, jer je Europa funkcionirala na blokovskom modelu iz Jalte. U tadašnjem hrvatskom pokretu, Tuđman nije bio u prvome planu; isključen iz Partije, nije se mogao priključiti Miki Tripalu i Savki Dabčević-Kučar, koje su i nekomunisti prihvaćali za političke vođe; izvan partijskoga kruga, konkurencija je bila prejaka da bi se nametnuo nekadašnji Titov general. Tuđman je prema Hrvatskome proljeću formirao dosta suzdržan, ako ne i negativan odnos; mislio je da je on s HDZ-om ishodište državotvornoga pokreta, na tradicijama pravaštva, radićevštine i hrvatske ljevice, a da su Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i njihovi profesori bili romantici koji su se zanosili Hrvatskom, a nisu znali kako će je osvojiti. Samouvjereni Tuđman je sebe isticao više nego što su to drugi činili: vlast nije volio dijeliti, ali je okupljao jače ličnosti nego što su to činili njegovi nasljednici. Imao je oko sebe i oponente, pa i protivnike, jedne s desna, koji su htjeli više hrvatstva, i druge s lijeva, koji su htjeli više demokracije. Do sukoba i razlaza s Mesićem i Manolićem, sve je uspješno moderirao. Kasnije se gubio u bespućima vlastite zbiljnosti, osobito nakon medicinskih dijagnoza; tad je znao gubiti prisebnost.
Neovisna Hrvatska bila je Tuđmanova opsesija; za Hrvate je on trebao biti biblijski lik koji će ih izvesti u obećanu državu. Kad bi se vrednovao taj dio njegove politike, Tuđman bi ispao veliki domoljub, ali i konzervativac koji ispunjava Burkeov uvjet da “prošlost mora stvarati budućnost”. Nastupao je kao zaštitnik nacije. Kod njega su socijalni kriteriji bili zakržljali; ne bi, inače, dopustio da se privatizacija izvede usred rata i da podijeli hrvatsko društvo na šačicu bogataša i masu sirotinje. Od tog se udara hrvatsko društvo nikad nije oporavilo a hrvatska država iznevjerila mnoge koji su vjerovali u demokratičnost i pravednost. Koncept društvenoga vlasništva propadao je u Jugoslaviji, jer se nije znalo tko u samoupravljanju vodi gospodarstvo. Motivacija se nije vratila time što su socijalistički direktori postali kapitalisti koji su se učlanjivali u HDZ. Za operaciju stvaranja samostalne države Tuđmanu su trebale mase, pa je njegova stranka funkcionirala kao pokret, u kojem su se okupili nacionalisti i komunisti, vjernici i atesti, radnici i seljaci, a i nešto poštene inteligencije, što iz uvjerenja, što iz interesa. Tako je dobio neophodnu energiju da može osvajati vlast na biralištu. Da bi država mogla funkcionirati, trebali su mu kadrovi koji imaju iskustva vlasti. Tako je stvarao nove institucije države, sudstvo, policiju, diplomaciju, vojsku, javne medije. Čak je i obavještajne službe stvarao od obavještajaca iz bivšega režima; na političkome tržištu nije imao drugoga izbora nego da se osloni na profesionalce koji su prolazili jugoslavenske škole, a pristajali uz novu vlast.
Mogao je Tuđman krenuti ispočetka: je li državu mogao stvarati s amaterima, s ljudima dobre volje, ali bez potrebnog političkog i upravljačkog iskustva? Hrvatska se nije mogla izdvojiti bez rata, to je bilo razvidno iz ratobornih izjava iz Beograda i signala koje su hrvatski Srbi slali iz Knina. Da se nije opredijelio za politiku nacionalnog i političkog pomirenja, teško bi ostvario nacionalnu koheziju da se zemlja može obraniti od agresije. S lustracijom bi dobio na moralnoj čistoći svoje vlasti; da se Hrvatska nije suočila s agresijom, teško bi našao ikakvo opravdanje što to nije napravio. Je li to trebao učiniti nakon konačne pobjede? Jesu li razlozi pomirenja i razlozi za lustraciju i dalje bili u sukobu? Ni njegova stranka ne pokazuje dovoljno razumijevanja za Tuđmanovo paktiranje s protivnicima HDZ-a. Kad napadaju Zorana Milanovića da štiti agente Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, da ih je štitio od izručenja i da ih hoće pomilovati, napadači na sadašnjeg predsjednika napadaju samoga Franju Tuđmana; nije Milanović angažirao dvojicu agenata bivše države da grade hrvatski obavještajni sustav, učinio je to Tuđman i, poslije njega, Gojko Šušak, kad su ih postavili za svoje bliske suradnike. Stvari treba razjasniti do kraja: Perković i Mustač su Tuđmanove akvizicije, kakvih je bilo u svim strukturama nove države. Konačno, HDZ je formiran dobrim dijelom od komunističkih prebjega; neki su spašavali novac i imovinu, neki položaje, a neki su, ne znajući za to, dokazivali svojim primjerom da komunizam i nacionalizam nisu udaljeni koliko su govorile komunističke vlasti.
Poslije svega možda su u pravu Tuđmanovi konkurenti kad govore da je on pobrao vrhnje koje su generacije Hrvata dugo pripremale za presudne borbe. Nije on pao s neba, i on se dva-tri desetljeća pripremao za svoju borbu: imao je sreću da se nađe na pravome mjestu u pravo vrijeme, i da povede Hrvate na put s kojeg nije bilo povratka. Mogao je sve dobiti, i sve izgubiti: trećega nije bilo. U bitnome, bio je hrabar, da krene, i mudar, da ne pogine. Poklopile su se i okolnosti da je pasivna Europa omogućila Hrvatskoj da sama traži svoje povijesno mjesto, i da je Srbija primorala Hrvate da se ujedine i da krenu u borbu za nacionalnu državu. Pod Miloševićevim uvjetima, nisu više mogli u istoj državi; povjesničar Franjo Tuđman dobro je proučio hrvatske povijesne pokušaje i promašaje i uvjerio političara Tuđmana da je plodni trenutak za hrvatsku državu. U globalu, povijest mu je dala za pravo; detalji se ionako zaboravljaju.
Hrvatskome biti ili ne biti, Franjo Tuđman pristupio je bez dileme: povjesničar je vidio povijesnu priliku da odigra svoju životnu ulogu “oca države”. Njegov se duh s vremenom udaljava od dvorova države, u koje su se uselili predstavnici nove generacije kojoj Tuđman i pomaže i smeta.
Tuđmanova je država položila ispit održivosti, ali se još nije potvrdila kao pravna i demokratska