Trenutak istine za Plenkovića i HDZ - umjesto u Bruxelles, ide po treći premijerski mandat
Potkraj travnja Andrej Plenković navršio je 66 mjeseci neprekinutog staža na čelu hrvatske Vlade, čime je srušio rekord Ive Sanadera i postao dosad najdugovječniji hrvatski premijer. Naravno, taj bi rekord nešto teže srušio da Sanader nije sam zaključio da je njegova “dionica završena”, no rekord je rekord. A on, osim gole činjenice koju si Plenković može upisati u životopis, znači i da se opasno primakao “trenutak istine” za njega, ali i za njegovu stranku. Već neko vrijeme u HDZ-u se nagađa što će premijer učiniti nakon što mu istekne i ovaj mandat. I ne radi se o pukoj znatiželji o životu političke “zvijezde”, nego o pitanju koje će uvelike odrediti buduće odnose u stranci, ali i njezinu poziciju na političkoj sceni uopće. Iz većine onoga što je do sada radio dalo se zaključiti da je Plenković vrlo zainteresiran za to da zasjedne na neku od visokih pozicija u Europskoj uniji pa je u njegovoj stranci dugo vladalo uvjerenje da će premijer nakon ovog mandata put Bruxellesa. Okolnosti na političkoj karti Europe su se, međutim, u međuvremenu promijenile i veliko je pitanje hoće li Plenković, ako to doista i planira, uspjeti u naumu da zauzme neku od visokih pozicija u strukturama EU, unatoč njegovu snažnom angažmanu u Ukrajini, u koji se upustio još od ukrajinskih izbora 2014. godine i aneksije Krima, davno prije nego što je ostala Europa zaigrala “va banque” protiv Rusije.
Bez obzira na sav taj angažman, u HDZ-u se sve češće čuju procjene da će Plenković i po treći premijerski mandat, ali i bojazan da HDZ-u, čak i ako još jednom odnese relativnu izbornu pobjedu, opstanak na vlasti nije izvjestan. Kad je riječ o pretpostavljenim Plenkovićevim ambicijama u EU, treba reći da se radi o vrlo malom broju funkcija, za koje je u pravilu puno zainteresiranih. A europučani, politička grupacija Plenkovićeva HDZ-a, posljednih godina gube dominaciju u sve većem broju zemalja, počevši od Španjolske i Njemačke do Slovenije, u kojoj je liberal Robert Golob na nedavnim izborima teško porazio Plenkovićeva favorita Janeza Janšu. Ovdje treba spomenuti i probleme s Viktorom Orbánom, mađarskim premijerom čija stranka više nije dio Europske pučke stranke, no HDZ mu je išao naruku i nakon što je gotovo unisono zaključeno da su neki potezi mađarskih vlasti suprotni vrijednostima EU. Eurozastupnici naše najveće stranke glasali su, podsjetimo, protiv rezolucije kojom je Europski parlament tražio kažnjavanje Mađarske zbog zatvaranja Soroseva sveučilišta i zakona usmjerenih protiv nevladinih organizacija i azilanata. Posljednjih dana Orbán je, ne prvi put, odaslao otrovne strelice prema Hrvatskoj, deplasiranom i, zapravo, potpuno blesavom tezom o moru koje je, tobože, oteto Mađarskoj. Iako su državne institucije reagirale prosvjedom, Orbánov ispad nije previše zabrinuo ni HDZ ni njegove partnere. Dapače, ovaj su se tjedan neslužbeno mogle čuti i izjave poput “Hvala Bogu na Orbánu”, jer je njegova izjava došla u trenutku kada se Vlada našla pod pritiskom zbog slučaja Mirele Čavajde, o kojem vlastima zbog očitih teških propusta nije bilo previše ugodno govoriti. Sam Orbán izjavama poput ove o “mađarskom moru” očito traži prostor za unutarnjopolitičke bitke oko embarga na rusku naftu, koji bi Mađarsku doveo u poziciju ovisnosti o hrvatskom Jadranskom naftovodu, no hrvatske vlasti to previše ne zabrinjava. Da je svjestan kako je Hrvatska u ovoj priči u povoljnijoj poziciji jasno je do znanja dao i sam Plenković, porukom da hrvatski teritorijalni integritet nije ugrožen te da je suradnja u ovom trenutku važnija Mađarskoj nego Hrvatskoj. U tom smislu, Plenković bi vjerojatno uspio “utjerati” i Orbánovu podršku u slučaju da pokuša ostvariti svoje ambicije u EU. Izvan kruga pučkih stranaka, hrvatski je premijer saveznika posljednjih godina uspio naći u francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, no pitanje je hoće li Macron u idućem razdoblju uspjeti zadržati utjecaj u svojoj zemlji kakav je imao dosad. Predsjednički izbori u Francuskoj su, naime, unatoč Macronovoj pobjedi, pokazali rast radikalnih opcija i na ljevici i na desnici. U takvoj situaciji je teško očekivati da će francuski predsjednik i nakon parlamentarnih izbora u lipnju moći računati na dosadašnju dominaciju u parlamentu. Lako je moguće da će se dijelom morati osloniti na dojučerašnje protivnike, a veliko je pitanje koliko bi Andrej Plenković bio prihvatljiv bilo kojoj od spomenutih opcija, ako bi ga Macron odlučio gurati na visoke pozicije u EU. Dodatne klipove pod noge premijeru bacaju i neke domaće priče, posebno pritisak predsjednika Zorana Milanovića, koji je svoj angažman u posljednje vrijeme sveo gotovo isključivo na pitanje izbornog zakona u Bosni i Hercegovini.
Krajnje je, doduše, nepošteno Plenkoviću spočitavati da nije učinio dovoljno za Hrvate u BiH, kad se uzme u obzir što su po tom pitanju činili njegovi prethodnici, a svodi se to gotovo ni na što. Od te teme hrvatski su premijeri uglavnom bježali kao vrag od tamjana, nastojeći dokazati da nemaju ništa s politikom Franje Tuđmana prema susjednoj zemlji. Plenković je pak tu temu uspio progurati na dnevne redove važnih bilateralnih i multilateralnih sastanaka i treba priznati da se, nakon desetljeća šutnje, o položaju Hrvata u BiH počelo razgovarati i na Europskom vijeću i u sklopu UN-a, što je korak od sedam milja u odnosu na sve što smo prije vidjeli i zasigurno je zahtijevalo golem napor. Ipak, željeni cilj nije postignut, izbori u BiH će se održati u listopadu, a Hrvatima će člana predsjedništva, prema svemu sudeći, ponovo birati brojniji Bošnjaci. Milanoviću je bilo jednostavno detektirati tu slabu točku svog “zakletog neprijatelja” pa sada na sav glas zaziva radikalne poteze, poput blokade Finske i Švedske na potencijalnom putu u NATO. Pritom Plenkovićev nimalo neočekivan otpor tom pristupu bez previše obzira prikazuje kao žrtvovanje nacionalnih interesa na oltar Plenkovićevih osobnih europskih ambicija, čemu se premijer teško može oduprijeti pa je gotovo izvjesno da će iz ove rasprave, bez obzira na uloženu volju i trud, izići kao gubitnik. A to bi mu moglo stvoriti dodatne probleme na unutarnjem planu, koji mu je i dalje ključan, neovisno o tome hoće li se odlučiti na “proboj” u europske institucije ili pokušaj da izbori još jedan premijerski mandat. U slučaju da se odluči na još jedan mandat u Banskim dvorima, Plenkovića čeka krajnje izazovno razdoblje, između ostaloga zato što u većini dosadašnjih kriznih situacija ni on ni njegova vlada (vlade) nisu pokazali preveliku efikasnost. Krizu sa slomom Agrokora su, doduše, nekako uspjeli pokrpati bez većih potresa, no uslijedila je pandemija, za koju je premijer u više navrata tvrdio da je pobijeđena, da bi se na kraju pokazalo da je Hrvatska među najgorima u svijetu po broju umrlih od COVID-19. Na ekonomskom planu, Vlada se može pohvaliti mjerama pomoći kojima je u koronakrizi uspjela sačuvati radna mjesta, no pitanje je hoće li te mjere “prezimiti” u sjećanju birača, s obzirom na to da nam zbog inflacije i rata u Ukrajini od jeseni slijedi rast režijskih troškova i pad standarda u zemlji u kojoj je više od petine stanovništva u riziku od siromaštva. Šlag na tortu negativnih bodova koje bilježi Vlada stavio je Plenkovićev, u najmanju ruku nespretan, odabir ministarskog kadra, zbog kojega je Vlada pod gotovo neprekidnim pritiskom afera i USKOK-ovih istraga koje su kulminirale uhićenjem ministra graditeljstva i nečim što je Plenković nazvao rekonstrukcijom, a politička satira preimenovala u “uskočenje”. Na neku pozitivnu ostavštinu na usko političkom planu Plenković se u pripremi za iduće parlamentarne izbore teško može osloniti, jer su iza njega godine u kojima je Vladu spašavao “žetončićima” i dogovorima s političkom ljevicom, što je dodatno poljuljalo povjerenje u državu, a od njegove stranke odvratilo dobar dio birača. Zanimljivo, koaliciju sa strankama lijevo-liberalne provenijencije, s kojima je HDZ prije bio na ratnoj nozi, Plenković posljednjih tjedana predstavlja kao vlastiti “strateški trokut”, iako je jasno da njegov prvi odabir nisu bile te stranke, nego Most, o kojemu se svašta može reći, ali teško da se mostovce ikada moglo nazvati liberalima. Oslanjanje na HNS, Čačića i zastupnike nacionalnih manjina, pogotovo na SDSS, ni dandanas ne sjeda dobro mnogima u Plenkovićevoj stranci, iako su na tu kombinaciju 2017. pristali bez većih protivljenja, svjesni da u suprotnom gube vlast. Jedini koji se s time nije
mogao pomiriti bio je Davor Ivo Stier, koji je tada odstupio s mjesta ministra vanjskih poslova, uz poruku kako mu je “važnije živjeti za demokršćansku opciju”. Iduća koalicija s istim opcijama nakon izbora 2020. sklopljena je bez ikakva otpora, no u HDZ-u cijelo vrijeme tinja nezadovoljstvo zbog tog smjera. Iako većina naših sugovornika vjeruje da će HDZ, bez obzira na sve propuste, ponovo biti relativni izborni pobjednik, kad god se parlamentarni izbori dogodili, i to uglavnom zbog slabog snalaženja oporbe, u stranci se pribojavaju da bi im se moglo dogoditi da svejedno ostanu bez vlasti jer neće moći sastaviti većinu. Ospe li im se dodatno dio biračkog tijela, što mnogi smatraju realnim, HDZ će morati tražiti partnere šire od malih stranaka na centru i nacionalnih manjina, što ih nužno okreće desnici. A relevantne ankete ne pokazuju da bi itko na tom dijelu spektra mogao računati na izborni uspjeh veći od jednog zastupnika u Saboru. Izuzetak je Most, ali još jedna koalicija sa strankom Bože Petrova za HDZ je znanstvena fantastika. U stranci se zbog toga mogu čuti i promišljanja da bi HDZ prije idućih izbora na državnoj razini morao provesti unutarstranačke izbore, pri čemu se govori kako bi Plenković u tom slučaju sigurno imao konkurenciju za čelnu funkciju. Radi se, naravno, o računu bez krčmara jer je jasno da HDZ neće rušiti vlastitog premijera, a unutarstranački izbori uoči parlamentarnih podrazumijevali bi snažnu unutarstranačku alternativu, koja bi bila spremna iznjedriti i novog lidera, a ni jedno ni drugo se zasad ne nazire.
Ono što stranku svakako čeka je skorašnji izborni sabor, na kojem će se popuniti 10 mjesta u Predsjedništvu koja su ostala nepopunjena uz pojašnjenje da je sabor stranke nemoguće održati zbog pandemije. No, oko izbornog sabora ne vlada pretjerano uzbuđenje. Dapače, zanimljivo je jedino to što je neobično dosadno za razdoblje u kojem bi se u nekim ranijim vremenima već vodila živahna, barem kuloarska kampanja. Nje sada nema. Očekuje se da će Plenković opet inzistirati na ljudima koji su mu potpuno odani, a oni izvan tog kruga za koje se očekivalo da će se sigurno kandidirati nisu sigurni da će se uopće upuštati u tu utrku. “Zašto bih se gurao tamo gdje sam očito nepoželjan”, čest je komentar potencijalnih kandidata za predsjedništvo HDZ-a, što bi značilo da će Plenković i u tom tijelu vjerojatno provesti u djelo svoju kadrovsku filozofiju u kojoj je potpuno nepoželjan bilo tko tko bi mu u nekom trenutku mogao reći “šefe, ova ideja baš i nije najbolja”. Predsjednik HDZ-a time će si svakako osigurati potpuni mir u stranci sve dok je na vlasti, no kad mu se jednog dana pozicija poljulja, dodatne bi udarce mogao trpjeti upravo zbog takvog kadroviranja. Poznato je, naime, da HDZ-ovo političko klatno ciklički ide zdesna nalijevo i natrag i jasno je da će se Plenković, ne uspije li svoju stranku održati na vlasti, suočiti s optužbama da je krivac za gubitak povjerenja među biračima desno od centra. Povratak HDZ-a korijenima tada će biti izvjestan i Plenkoviću možda ne bi bilo loše razmisliti o ideji da u središnja tijela stranke pripusti i nekoga iz desnije frakcije. Iako je teško očekivati da će ga u slučaju gubitka vlasti zbog toga itko tapšati po ramenu, time bi pokazao širinu, ali i otupio oštricu potencijalne alternativne opcije. Jer, baš kao što im nije običaj smjenjivati šefa dok je na vlasti u državi, u HDZ-u se pažljivo izbjegava i bilo kakva konfrontacija s predsjednikom stranke. Unatoč mrmljanju po hodnicima, HDZ-ovci na stranačkim tijelima gotovo u pravilu prešutno izglasavaju svaku šefovu ideju. Zbog toga ih se s vremenom počinje promatrati kao puke dizače ruku, što može biti neugodno u vremenu smjena u stranci. No, signala da bi u predsjedništvo stranke mogli i neki Plenkovićevi kritičari zasad nema, a s obzirom na dosljednost njegove kadrovske politike kad su u pitanju ministarske funkcije, ne treba ih ni očekivati.