Nije imao dara za svakodnevni život,

Imao je dara za pisanje, za politiku i povijest, ali dara za obični, svakodnevni život nije imao. Tako bi se najsažetije moglo opisati Franju Tuđmana privatno, a taj lapidarni prikaz prvoga hrvatskog predsjednika proizlazi iz svjedočanstva njegove supruge Ankice, koja je intimnu suprugovu stranu otkrila u svojoj intrigantnoj autobiografiji “Moj život s Francekom” te u intervjuu koji je autoru ovih redaka dala u studenom 2006. godine. Tada, sedam godina nakon Tuđmanove smrti, prvi je put progovorila o svome braku, djeci, unucima, praunucima. I o tome se javno više nikad nije očitovala. Ankica je svoga Franceka, kako ga je zvala cijeli život, upoznala u kolovozu 1944. u partizanima. Tada je imala osamnaest godina, a on dvadeset dvije. Već pri prvom susretu zaključila je da je izrazito uredan. Evo njezina prvog dojma: “Bio je visok, mršav, glatko obrijan, lijepe guste, valovite smeđe kose počešljane unatrag. Zbog mršavosti i duguljastog lica djelovao mi je još ozbiljnije. Primijetila sam da je i u tim partizanskim okolnostima elegantniji od drugih. Imao je na sebi sivu dolamicu s oznakom čina majora, opasan širokim remenom, jahaće hlače i čizme koje su se sjajile. Upitala sam se tko mu čisti čizme. Poslije sam vidjela da to radi sam.”

Vjenčali su se 25. svibnja 1945. u Beogradu. Nije bilo ni bijele vjenčanice, ni svadbe, ni glazbe, ni plesa. A ni svečanog ručka. Nakon vjenčanja i oni i kumovi vratili su se na svoja radna mjesta, ona u Ministarstvo vanjskih poslova, a on u Ministarstvo narodne obrane. Sve troje djece – Miroslav, Stjepan i Nevenka – rodilo im se u prvih pet godina braka. U Beogradu su ostali sve do rujna 1961., kad su se vratili u Zagreb. Brak im je bio skladan, ali kao i svaki drugi brak, nije bio bez teških dana i suza.

Podjela poslova u braku bila je vrlo jednostavna: “ja pišem, ti radiš”. To je značilo da se ona brinula i o kućanstvu, i o djeci, a bogme i o financijama. “Nikada nije otišao u banku ili platiti neki račun. To ga jednostavno nije zanimalo”, zapisala je Ankica. Takav odnos prema kućnim financijama i kućnom budžetu obio mu se o glavu u travnju 1990. kad se kao predsjednik HDZ-a uključio u izbornu kampanju te u televizijskoj emisiji nije znao odgovoriti na pitanje kolika mu je mirovina. “Kak si mogel reći da ne znaš kolika ti je mirovina? Pa to ti nitko živ neće vjerovati!” prigovorila mu je navečer supruga. “A što sam mogao reći kad mi nisi rekla kolika je moja mirovina”, opravdavao se Tuđman. “A zakaj nikad ne pitaš? Interesira te samo tvoja Hrvatska, sada i HDZ i niš drugo. A za kuću i kakav je kućni budžet uopće te nije briga. Nek se ja gombam oko toga”, ljutila se Ankica, a on joj je uzvratio: “Umjesto da si sretna što uživaš povjerenje kao kućni ministar financija, ti se još i ljutiš!”

Njezina su briga bili i sitni popravci u kući. Jednom je mijenjala osigurače za struju, a on joj je držao drvene klimave ljestve. “A neće me stresti struja?” upitao ju je pomalo bojažljivo, na što mu je ona uzvratila: “Da, sigurno hoće preko drvenih ljestava!” U kućnim poslovima najčešće bi joj pomagao nakon odlaska gostiju. Tada bi najprije očistio pepeljare i prozračio stan jer nije podnosio miris opušaka, a potom bi joj pomogao obrisati čaše.

Uvrtu, u kojemu se opuštao i odmarao od stalnog sjedenja, bio je kudikamo aktivniji. Brinuo se o svojim ružama, a imao je i malu brajdu s vinovom lozom koju je stručno obrađivao. “Čega god se prihvatio”, svjedoči Ankica, “najprije je to detaljno proučio, pa je tako bilo i s ružama i vinovom lozom.”

U njihovu braku nije bilo svađa jer su više od svega voljeli mir u kući. “Možda je razlog tome i to što bih ja, kad mi nešto ne bi bilo pravo, odgovorila jednom rečenicom i otišla u svoju sobu. Ne znam se svađati pa svađe i nije moglo biti”, otkrila je bivša prva dama. No zato je bilo ljubomore. “Mislim da je u svakom braku koji štima normalno da supružnici budu pomalo ljubomorni. No nije riječ o bolesnoj ljubomori, kad se supružnici maltretiraju do ludila, već o normalnom braku u kojemu se međusobno poštuju i vole”, objasnila je Ankica. Kod njega je posebno cijenila to što je uvijek održao riječ, što nikad nije kasnio, nikoga nije mrzio i nikada nije opsovao. Znao ju je zvati “gospom”, osobito kad bi bio posebno zadovoljan, u prisutnosti djece oslovljavao ju je “mamom”, a poslije, kad su stigli unuci, bila je samo Bak. “U svojim bilješkama uglavnom me nazivao Hani,