Ruža Pospiš Baldani
je mjesto direktora Opere bilo prazno, pitalo se koga ćemo staviti na to mjesto. Bio je to još početak rata. Svi su šutjeli, a ja velim: Vladu Kranjčevića. Onda su se ljudi počeli okretati i govoriti da je on dugo bio u Beogradu, ali Kranjčević je postavljen i svoj je posao radio jako dobro. S Parom, to je bila izvrsna kombinacija. Imali smo odlične predstave, od “Mile”, “Zrinjskoga”, “Trubadura”, “Čarobne frule”, “Borisa Godunova”, “Hovanščine”... Veliki repertoar. Burchuladze je dolazio. Valjda će opet doći zlatno doba u HNK – nada se Ruža.
A jedan od najdražih koncerata u životu joj je onaj ratni, u Dubrovniku, održan 14. prosinca 1991. godine uz Dubrovački simfonijski orkestar i maestra Ivu Dražinića u kazalištu Marina Držića, a prisustvovali su mu i EU promatrači. Koncert je organizirala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti te je u opkoljenom gradu koji je na Sv. Nikolu pretrpio teška bombardiranja održala i skup o obnovi Dubrovnika.
– U Dubrovnik smo došli muž i ja, ali nismo mogli u Lozicu pa smo morali ostati u gradu. Franjevci s kojima smo bilo jako dobri bili su isto pogođeni. Mi smo se već drugi dan nakon koncerta vratili u Zagreb. Bio je to divan koncert održan u 11 sati ujutro. Ljudima su bile suze u očima – sjeća se primadona koja je često nastupala na Dubrovačkim ljetnim igrama, i to s velikim hrvatskim maestrom Lovrom pl. Matačićem.
– Francek se uvijek volio šaliti, ali u tim šalama bilo je puno istine. Prema van je bio krut, ali unutra je bio sasvim drugi čovjek – veli Ruža.