Razgovarao Branimir Pofuk
Hrvatskoj se publici Uliks Fehmiu u velikom stilu predstavio televizijskom serijom “Uspjeh”, prvoj kod nas realiziranoj produkciji HBO-a. Sinu legendarnog Bekima Fehmiua i također velike glumice Branke Petrić “Uspjeh” je bio, kako nam je sam rekao, prvo hrvatsko profesionalno iskustvo. Silno je uživao snimajući u Zagrebu i stekao je mnogo novih prijatelja.
A kako za ljubitelje serija ne postoje granice, naša je publika Uliksa Fehmiua nedavno ponovo napeto pratila kao jednog od glavnih likova srpske kriminalističko-fantastične serije “Crna svadba”.
Povoda i razloga za razgovor s Uliksom Fehmiuom je mnogo, počevši od odrastanja u glumačkoj obitelji, do odlaska 1993. u SAD, gdje mu se godinu dana kasnije pridružila i supruga, također poznata glumica Snežana Bogdanović. Tamo im je kruh svagdašnji postao – kruh. Njihova pekara “Pain d’Avignon” u New Yorku danas u gastronomskom svijetu ima kultni status. Dok smo razgovarali preko Zooma, iz zagrebačke sam večeri kroz prozore iza leđa svog sugovornika gledao blistavu sunčanu nedjelju nad Manhattanom.
Kao što bi učinio i svaki drugi gledatelj kojeg je kraj prve sezone ostavio u napetosti i iščekivanju, odmah ću vas pitati što je s drugom sezonom “Crne svadbe”?
Snimanje je planirano u listopadu ove godine i nadam se da će tako i biti. Još nisam dobio materijale i, sve kad bih i smio, ne mogu vam reći u kojem će se pravcu razvijati priča.
Kako ste vi doživjeli taj spoj vlaške magije, koja se utapa u druge nadnaravne fenomene i mistiku, uključujući i tajnovite pravoslavne crkvene obrede?
Kada sam dobio materijal, bilo mi je jasno da su se autori odlučili poslužiti vlaškom magijom kako bi definirali vrstu žanra, a da će se sama priča na širi i univerzalniji način baviti stalnim sudarom dobra i zla koji čini život. Stoga mi nije zasmetalo odstupanje serije od same etnologije vlaške magije. Meni je bilo jasno da se radi o žanru i fikciji kojima je glavna svrha zabava, ali u nekim elementima pronašao sam i dodatnu motivaciju da sudjelujem u projektu te vrste, što mi je važno