Piše Mladen Miletić
Ako se za istim stolom nađu Mirko Novosel (84) i Vlado Stenzel (88), netko će reći da je riječ o najvećem pomirenju košarke i rukometa otkako su te dvije predivne igre izmišljene. Ali posrijedi je zapravo samo druženje dvojice starih zagrebačkih prijatelja. Zvali su i Antu Kostelića koji se proslavio kao trener u rukometu, a u skijanju je pokorio svijet. Ali Gipsa ćete i danas prije nagovoriti na ekspediciju na Kilimandžaro nego da uđe u ugostiteljski objekt. Zajedno imaju više od dvadeset medalja s olimpijskih, svjetskih i europskih natjecanja, a desetljeća prijateljstva osjete se u svakoj riječi i međusobnom poštovanju, mada se znaju i bocnuti. – Pa ja sam te gledal kad si vodio lokose protiv Zvezde i promijenio svoju najjaču obranu da ih iznenadiš i izgubio! Tad sam rekao “nikad ne mijenjaj ono što ti je glavno” – rekao je Stenzel dok će Novosel, pak, reći da “ni danas ne kuži rukometna pravila, kad je pasivna igra, kad nije, kad su koraci, probijanje...”. I Stenzel će mu dati za pravo jer...: – Ti koji vode rukomet i određuju pravila i kriterije mogu još samo igračima navući luđačke košulje!
U kavani hotela Dubrovnik nismo ni morali postavljati pitanja, bilo je dovoljno “naćuliti uši”. Zanimljivo, obojici su na piku – kondicijski treneri.
– Ja ih nisam imao, evo zašto. Kad sam u reprezentaciji bio pomoćnik izborniku, uoči OI u Münchenu, tijekom priprema na Voglu, Žeravica je na nekoliko dana povjerio momčad kondicijskom stručnjaku iz Beograda koji je tako sredio igrače da se do kraja turnira nismo uspjeli oporaviti! I bili smo peti, a računali smo na medalju.
Stenzel je na istim Igrama s rukometašima Jugoslavije osvojio zlato... – Nećemo do medalja ne promijenimo li način rada da čak i za minipripreme od pet dana dovedeš dva kondicijska trenera! Pa klub ih je već pripremio, a u repki ih moraš uigrati. Ako se dobro spremi, naša reprezentacija s trenutačnim kadrom može biti najbolja na svijetu.
Drugi su im “trn u oku” organizacija natjecanja i – pravila.
– U košarci imamo inflaciju utakmica. Igra se svaki dan, za trening nema vremena, a bez toga nema napretka. A onda dođu i ozljede, pogledajte Prkačina, pa Vukovića u Zadru, Radovčića, Barića u Splitu. To je sve posljedica manjka treninga. Prkačinu je tetiva iskočila bez dodira. Europa je puna NBA skauta koji odvlače klince od 18 godina, a mislim da prije 25. godine ne bi smjeli ići. Bio sam jednom gost Boston Celticsa. Oni imaju privatni avion u kojem igračima tijekom leta serviraju večere i oni u krevet legnu na vrijeme. Nebojša Ilić iz Zvezde pričao mi je kako su lani jedan cijeli dan proveli na aerodromu!
Stenzel pak na temu pravila kaže: – Rukomet bi mogao preuzeti gotovo sva košarkaška pravila koja su pisali visokointeligentni ljudi...
– To je i bio ključ uspjeha košarke – ubacio se Mirko.
– Rukomet nije iskoristio strašnu raznovrsnost u smislu na koji se sve način može zabiti gol. Sam po sebi je taktički dosadan jer na +8 možeš ići kući, dok u košarci +8 ništa ne znači jer imaš trice. Kakva su to pravila prema kojima ne smiješ pipnuti ni pivota ni krilo, koje tretiraju kao papu Franju kad ide na skok-šut na liniji!? Ne smiješ mu ni prići! Iz košarke bi trebalo uzeti i to da nema mijenjanja obrana – napad jer se tako prave “guliver” igrači koji ne znaju ni loptu uhvatiti. A kad još vidiš trenere koji uzmu ploču da bi crtali...
– Likovni umjetnici! – reći će Mirko.
No, ima i druga strana, kad se u minuti odmora treneri obračunavaju s igračima. Dva naša vrsna trenera tu već imaju različite poglede.
– Urlanje je početak kraja. Kad je igrač u teškom stanju, moraš ga smiriti i reći mu kako da dođe do pobjede, pokušati ga spasiti, pomoći mu. Nikad nisam napravio uspjeh kad sam urlao. Dat ću vam primjer. Prije Igara u Münchenu igrali smo turnir u Tbilisiju, puna dvorana. Čim je završila jugoslavenska himna, a počela sovjetska, svi su sjeli... SSSR je na poluvremenu vodio 9:1! Idemo u svlačionicu, a ja jedini znam da ćemo tu tekmu dobiti. Samo, kako? Ne možeš to uz pomoć nekih glupih priča, već samo uz pomoć činjenice u koje će igrači povjerovati. Kod mene prvih pet minuta nitko ne smije zucnuti. Zašto? Prvo, da ne bi pokvarili međusobne odnose. Drugo, zato da prva poruka bude moja. Kažem im: “Sad ćemo tu utakmicu dobiti.” Molim vas, za mnom! Odemo do sovjetske svlačionice. Prišuljamo se, a tamo galama, “šampanjac”. Ja velim igračima: “Sad će se oni pred publikom, mamama, djevojkama htjeti svaki ponaosob pokazati, šutirat će nerezonski. A mi idemo u 6-0 te u napadu dugo, pametno, do šanse”. I još im kažem: “A možete i izgubiti”. Na kraju smo dobili 19:18. To je primjer psihičke pobjede ostvarene pričom. Jedna povišena riječ bila bi kriva.
Mirko pak kaže: – Uvijek sam govorio: Ako hoćeš uspjeti, ne smiješ biti činovnik. Talijani su uvijek imali vrhunske igrače, ali činovnike za trenere poput Carla Prima. I mi smo ih uvijek skidali. Da bi bio veliki trener, moraš voditi četiri rata. Prvi s igračima da iz njih izvučeš maksimum. Primjer za to je Željko Obradović. Drugi sa suparničkim igračima da smanjiš njihov maksimum. Treći sa sucima. I četvrti sa samim sobom. Jer ne možeš uvijek pobjeđivati. I kad sam gubio, više sam volio gubiti s 20 razlike nego s jedan. Jer je i veći učinak. Na igrače nekad moraš urlikati.
Dao je i dva primjera: – Mediteranske igre u Alžiru, idemo bez Ćosića i Jelovca. Krcata dvorana, svi navijaju za Francuze. U to vrijeme igrači su sami nosili dresove. Dalipagić, jedan od glavnih igrača, nije počeo u petorci, već je trebao ući. Mi igramo u bijelim dresovima, a on se skine i ima – plavi dres! Što sam ja njemu izgovorio... Pa Francuzi su plavi! Otrčao je u selo po dres, ali za tu je utakmicu bio izgubljen. Ili Montreal 1976., kad su mi se igrači napalili na Amerikance i svejedno izgubili iako su vodili na poluvremenu, pa su plakali i nisu mogli zaspati. A sutra već igramo s Italijom u 16 sati i gubimo na poluvremenu –16, a to nam je bila važnija utakmica za prolaz.
Tu sam napravio lom u svlačionici. Morao sam, i tu mi je jako pomogao Moka Slavnić. Na kraju smo pobijedili i to je bio ključ.
Novosel rado ističe Amerikance kao primjer:
– Termin “nismo dobro ušli u igru” kod Amerikanaca ne postoji. Oni svaku utakmicu igraju maksimalno. Naši igrači ne, jer imaju racionalnost, sami procjenjuju. U Barceloni prvo kolo igraju SAD i Angola. Sjedim s
Ajesu li za uspjeh u kolektivnim sportovima važniji igrači ili treneri? Novosel će reći: jedni i drugi podjednako.
– Da bismo osvojili zlato, morali smo dobiti SSSR. Meni je zato kriterij bio tko može igrati protiv SSSR-a. Imao sam u cijeloj Jugoslaviji 70-80 igrača koji mogu igrati sa svima, a samo deset koji su mogli igrati sa SSSR-om za čiji su napredak ključne bile američke turneje na koje su oni išli. Gomeljski bi zbog toga strpao prvenstvo u “tri tjedna”. Amerikance sam onda nagovorio da to storniraju i da mi uskočimo na njihovo mjesto. Putovali smo po SAD-u i igrali, a novinari su nas napadali pitajući nas “što nam to treba”. Sljedeće godine kad smo išli više, nisam mogao živjeti od pritiska trenera i klubova da uzmem njihove igrače. Jer su poslije svake sljedeće turneje bili sve bolji. Nama sada jako fali kontakt s Amerikancima, a onamo smo išli svi momčadski. Danas je sve puno njihovih skauta koji igrače vode po tim njihovim kampovima. Davidu Sternu jednom sam rekao za to i složio se sa mnom, rekavši da je loše što se i u Americi ukinula obavezna postupnost, pa neki preskaču koledže na kojima su bolji treneri i treninzi nego u NBA. Drugo, i za nas je loše što nam uzimaju nedorečene klince, pa se vraćaju ili ostaju i sjede na klupi u najboljim godinama. Stenzel kaže:
– Ako su igrači inteligentni, lakše je pobjeđivati. Kad se u sekundama odlučuje, sve je na njima. Trener može reći “igrajte brže ili sporije, izlazite više na igrača”, ali ne i to kako će se dodavati, to moraju uvježbati. Igrači ili treneri? Najvažnije je da su visoko stručni oni koji ocjenjuju je li trener taj ili nije. Recimo, odlična je bila procjena da Horvat treba ostati izbornik, a u sljedećoj fazi mora se vidjeti njegova stručnost.
Bili ste izbornici Jugoslavije. Jeste li ikad imali nacionalni problem unutar ekipe?
– Ne, na to sam uvijek pazio. Obično su mi u sobi bili Hrvat i Srbin. I obično bi postajali i najbolji prijatelji – kaže Novosel, a Stenzel odgovara: – Kao Jugoslavija bili smo kompaktniji nego danas Hrvatska. Takvo što postojalo je možda u nogometu, gdje je bila Zvezda, ali među igračima i ljudima bilo je svejedno tko si. Kultura ponašanja bila je na visokoj razini. Početkom devedesetih Genscher me pozvao u ministarstvo u Bonn da me pita hoće li izbiti rat ako se Hrvatska i BiH osamostale. Ja sam rekao: “Nema šanse”. Čak sam se čudio kaj mu pada napamet. Mi nismo o tome ni sanjali, a on je očito znao nešto
• više.