Piše Renata Rašović

Rudolf Frančula sudjelovao je u razvoju hrvatskog pravosuđa tijekom gotovo 50 godina: kao sudac Općinskog i Okružnog suda u Puli, predsjednik oba ta suda, javni tužitelj SR Hrvatske, sudac Vrhovnog suda RH i odvjetnik. U svakom od segmenata svoga rada u pravosuđu ostavio je dubok trag. Njegov ugledni odvjetnički ured tijekom 20 godina rada (1995. – 2015.) bavio se i intrigantnim slučajevima poput ubojstva ministra turizma u prvoj hrvatskoj Vladi Antona Marčela Popovića, slučajem pjevača Marka Perkovića Thompsona u sporu s Gradom Pulom te tužbom Nives Celzijus protiv Udruge Sa(n)jam knjige u Istri.

Prethodno je, u ulozi suca Vrhovnog suda Hrvatske, tijekom pet godina rada (1990. – 1995.) bio pri vrhu riješenih težih predmeta u kaznenom odjelu u kojem je radio. No možda se najdojmljivije poglavlje njegove biografije odnosi na drugu polovicu 1980-ih kada obnaša dužnost, kako se ispostavilo, posljednjeg javnog tužitelja SR Hrvatske (danas glavnog državnog odvjetnika), na koju je startao s jednim od najtežih slučajeva i za sebe, ali i za javnost, slučajem ministra u Pavelićevoj vladi Andrije Artukovića.

Naposljetku, sva je spomenuta poglavlja u poznoj dobi (rođen 1938. u općini Barban) ukoričio u knjigu “Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike”, koja je nedavno objavljena u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Despot infinitus. Riječ je o knjizi koja otkriva s kakvim pravosuđem Hrvatska ulazi u višestranačje i fazu samostalne države te ruši više tabua koji se već 30 godina šire o mračnom dobu komunizma, kojemu se prišivaju teze o poslušnom pravosuđu koje je na ljestvici komunističkog zla pri vrhu, odmah iza Udbe, dok se javni prostor zatrpava tvrdnjama i kvalifikacijama, bez realnih podatka i analiza. Suočen “s namjernim prekrajanjem, krivotvorenjem nekih zbivanja i činjenica, predrasudama i nepoznavanjem materije, posebno kod mlađih naraštaja”, autor nudi svjedočanstvo vremena iz prve, vlastite ruke.

Sudovi na području Hrvatske, u vrijeme dok je bio na dužnosti javnog tužitelja, a posebno se to odnosi na kazneno sudovanje, bili su izuzetno ažurni, učinkoviti, a ovu tezu zastupa jer je imao uvid i u rad sudova čitajući izvještaje i putem informacija nižih javnih tužiteljstava. Dobri rezultati, kada je riječ o ažurnosti i zakonitosti, poštivani su i zbog činjenice što je javno tužiteljstvo bilo ustrojeno subordinarno, tj. više tužiteljstvo nadziralo je sud nižega, a Javno tužilaštvo Hrvatske bilo je na vrhu, naravno i odgovorno za rad nižih tužiteljstava.

”Postoji fama da su javna tužilaštva, pa čak i sudovi, radili po nalogu Komiteta, tadašnjih moćnika, izvana. Nikada mojim zamjenicima, nižim tužiocima i meni nitko sa strane nije davao naloge, pa ni savjete kako ću raditi, kako bi trebalo riješiti predmet i slično. Nikada nisam bio u kabinetu tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Ante Milovića, niti je on bio u mom, a svjedoci smo kako su Andrej Plenković, predsjednik Vlade i HDZ-a, i glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan zajedno držali konferenciju za novinare”, navodi Rudolf Frančula.

Nalozi, tvrdi, nisu dolazili ni od saveznog javnog tužitelja i njegovih zamjenika. Sve odluke donesene u Javnom tužilaštvu Hrvatske donesene su autonomno, samostalno od javnih tužitelja i njega, koji je bio na čelu te organizacije. Čak i u onom kritičnom razdoblju, koje naziva povijesnim, Javno tužilaštvo nije pokretalo nikakve postupke zbog aktivnosti koje su bile usmjerene na osamostaljenje Hrvatske. Svi okružni javni tužitelji znali su za takav stav Javnog tužilaštva Hrvatske i njegov osobno, jer nekada su te odluke imale ili mogle imati dalekosežne posljedice. Ove navode ilustrirao je nekim konkretnim primjerima s kraja 80-ih.

”Tuđman je na Osnivačkoj skupštini HDZ-a održao vatreni govor i, između ostalog, izrekao poznatu rečenicu da ‘NDH nije bila samo fašistička tvorevina nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom’. Uslijedili

su reakcije i pritisci na mene osobno da se pokrene kazneni postupak protiv Tuđmana, ne samo zbog izgovorene rečenice nego i zato što želi ‘srušiti ustavni poredak Jugoslavije’. Kada smo se našli na jednom sastanku u rujnu 1989., javni tužilac Srbije u četiri mi je oka oštro rekao: ‘Kada ćeš zatvoriti i goniti Tuđmana?’ Odbrusio sam mu istim tonom: ‘Kada ti budeš zatvorio i gonio Miloševića’ te mu okrenuo leđa. S obzirom na to da je snimka spomenutog Tuđmanova govora bila dostavljena okružnoj javnoj tužiteljici u Zagrebu Ivanki Pintar Gajer, nazvao sam je i zamolio da mi je pošalje. Donio mi ju je njezin zamjenik Anto Nobilo, zajedno smo je odgledali u mom uredu i nakon što je on otišao od mene, nazvao sam kolegicu Pintar Gajer i kazao da protiv Tuđmana ne poduzima ništa. I nije.

Tu sam odluku donio samostalno, nikoga nisam pitao za mišljenje, konzultirao se niti sam bilo kome saopćio, pa ni Tuđmanu kada sam bio s njim na razgovoru koji je trajao punih 45 minuta, pred kraj isteka mog mandata 1990. Što bi se dogodilo i kako bi se stvari odvijale da sam naredio da se pokrene kazneni postupak protiv Franje Tuđmana i da ga se pritvori?

Predsjednik Visokog prekršajnog suda mi je krajem 1989. poslao prekršajnu prijavu podnesenu protiv Tuđmana, koja nije bila vezana