Ma kakva primadona, to je tako ofucano... ja sam jednostavno Ivanka!
Imala sam mogućnosti otići u inozemstvo, zvali su me i tijekom rata, ali rekla sam da ne mogu ostaviti ni Zagreb ni svoju majčicu
To može samo Ivanka Boljkovac. Na promociji svoje monografije iz pera Marije Barbieri u zagrebačkom HNK tu je ambicioznu knjigu poklonila svima koji su na promociju došli. Nesebična kao i uvijek. Jedna i jedina. Ivanka Boljkovac, koja je na sceni zagrebačkog kazališta izdržala dulje od četiri desetljeća.
Promocija monografije je održana, ali vi se niste oprostili od matične scene. Je li to još u planu?
Još je u planu. Pošto je moja majčica u prvom mjesecu zaspala, još ne mogu pjevati. Uprava HNK nudila mi je predstavu u petom ili šestom mjesecu, ali sam se zahvalila. No tu predstavu planiram, a mislim da glas još uvijek imam. Za oproštaj bi bio “Ero”. Da si otpjevam Domu još jednom, a da mi Šego dirigira. Ta je uloga užitak, igrarija. To je ipak mezzosopranska rola, ali da je i sopranska, ne bi bilo problema. Volim se šaliti, a Doma mi je divna za to. Kad sam ja na sceni Doma, onda sam stvarno doma.
Stvarno ste bili vjerni HNK?
Imala sam mogućnosti otići van, ali ostala sam u Zagrebu i Hrvatskoj. Zvali su me i tijekom rata u inozemstvo, ali rekla sam da ne mogu ostaviti ni Zagreb ni svoju majčicu. Ali, pjevala sam okolo.
Postoje li neke uloge koje niste otpjevali, a željeli ste? Često ste izjavljivali da ste željeli Violetu iz “Traviate” iako to nije vaš fah?
Nije bila moj fah, ali jednom sam je otpjevala uz Josipa Lešaju kod Očićke i to je bilo divno. Meni je žao da nisam otpjevala više uloga. Htjela sam još pjevati Wagnera i Straussa, ali okolnosti to nisu dozvolile. Trebala sam pjevati i Wagnerovu Isoldu, ali sam oboljela. Uvijek mi je netko htio zabiti nož u leđa, a ne znam zašto, jer nisam bila ljubomorna. Jedino što me je narod volio. Ali nekima se nije sviđalo da se ne šparam i da uvijek kažem ono što mislim. Radili su mi o glavi, često mi nisu dali pjevati. Neki su i željeli da ostanem bez glasa. Ali uvijek sam imala sreću. Ako me netko nije htio u vlastitom kazalištu, pjevala bih okolo, na koncertima, televiziji... Pa sam nastupala i u baletu, drami.
Jeste li netipična primadona?
Vjerojatno, jer sam se uvijek pitala zašto bih nosila neki veliki šešir. Pa ja sam čovjek kao i svaki drugi.
Znači vi ste pučka primadona?
Meni je riječ primadona ofucana. Kada sam negdje pjevala, uvijek sam govorila da me zovu Ivanka. Jednom sam pjevala u Beogradu u Centru Sava i tada su došle na scenu mršave, mlade i prekrasno odjevene puce. Urnebes. I poslije arije divan pljesak. I tada dolazim ja. Bucka, zbita. Feš ženska, iako su me uvijek gnjavili da sam debela. Dođem, puhnem kosu koja mi je padala na oči i počnem pjevati. A u dvorani ta
jac. Kada sam otpjevala, tišina je trajala nekoliko sekundi, a onda je nastupilo urlikanje. Nisu mi dali da odem sa scene. A to mi se dogodilo i u Italiji na natjecanju kod Del Monaca. Kada sam otpjevala “Pace”, Talijani su skakali po stolicama. I bili su ljuti kada mi Monaco nije dao prvu nagradu, nego drugu. Prvu nije dodijelio jer ju je mislio dati jednom talijanskom tenoru, a on nije dobro otpjevao.
Jeste li vodili evidenciju o svojim ulogama?
Nisam vodila evidenciju, ali u monografiji postoje brojke, no nije sve nabrojeno. Bila sam malo šlampasta i nisam si ostavljala sve programe. Ljudi su dolazili na predstave i zamolili bi me za program i ja sam ih poklanjala. A čim nema programa, kao da nastupa nije ni bilo. Imali smo problema i sa slikama, jer se nisam voljela naslikavati.
Nastupali ste u kijevskoj Operi, moskovskom Boljšoj teatru... Kakav je osjećaj pjevati na tim scenama?
Kako je to bilo lijepo. Volim ja i naš HNK, ali Boljšoj teatar ili opera u Budimpešti imaju posebnu akustiku. Pjevati tamo je užitak. Ali, nisam imala problema ni pjevati u zagušljivim dvoranama.
A kako ste čuvali svoj glas?
Pjevanjem, vjerujte. Pjevanje se uči pjevanjem, rekla je moja profesorica Marija Borčić. Ja se nikada nisam štedjela. I na svim probama uglavnom pjevam punim glasom.
Nevjerojatno je da ste debi imali u “Don Carlosu” s Elizabetom?
Odmah sam počela s velikim ulogama. Ali mislim da sam i prije Elizabete pjevala solo u Verdijevu Requiemu. Vjerojatno s goranovcima.
Nedavno su u povodu smrti maestra Voltolinija prikazali Verdijev Requiem izveden uoči rata u Dubrovniku, u kojem zvučite nestvarno. Zašto se takve snimke ne stave na ploču?
Mojih snimaka ima jako puno na radiju, ali to je sve na traci. Puno san snimila. Voljeli su me jer sam ariju snimala od šuba. Nismo ništa cjepkali i sve je bilo brzo gotovo. U ono doba nije se ispravljalo ako je netko bio visok ili nizak. Imam i mnogo živih snimaka.
Kako je pjevati na otvorenome?
Ma divota. Nikada nisam voljela mikrofon. Meni je neshvatljivo da danas i na Peristilu pjevaju na bubice. Meni je to apsurd. U pulskoj Areni pjevala sam “Trubadura” bez mikrofona. Samo je orkestar bio ozvučen. I ljudi su mi u Puli govorili da su me slušali. A kada sam ih pitala jesu li bili u Areni, rekli su da su slušali na prozorima. To se sve čulo. Kad nosi glas, tu nema problema. A onda su boja i ton najtopliji.
Kako kod vas izgleda svakodnevno vježbanje?
Uvijek se moraš malo upjevati, kao onaj koji ide trčati. Ne previše. Što se više pjeva, to se manje treba upjevavati, ali treba svaki dan pjevati. Ako i nema nastupa, treba uzeti neku operu i pjevati je svaki dan pomalo.
S kojim ste se likom najviše poistovjetili?
Nisam nikada imala problema s tim. Bilo je tu svega. Došla sam do vještica. No svaku sam ulogu proživljavala. Bila sam ta osoba koju sam pjevala i to mi je pomagalo. Stalno govorim mladim pjevačima: “Samo dajte emocije iznutra. Onda će vam biti lako pjevati”. Znali su me pitati kako mogu pjevati Elektru svaki dan punim glasom. Mogu. Ako markiraš i na generalnoj probi ne pjevaš punim glasom, sigurno ćeš zeznuti stvar. Ja nisam znala markirati. I ljutim se na dečke kada pjevaju falset. A moje su kolegice počele infantilno pjevati, a to nije to. Pravi piano, to je bio piano Ljiljane Molnar, koja je bila lirski sopran. Ili Frenica. Ali toga više, na žalost, nema.
A zašto nema?
Zato što se to više ne njeguje. Istina, treba se roditi, ali treba se i njegovati. I dirigenti ne smiju dozvoljavati markiranje. Nema s markiranjem niš’. I kad štancate čavle, ako markirate, bit će krivi. A to pogotovo vrijedi za pjevanje.
Kako ste surađivali s redateljima?
Uvijek sam voljela ljude koji su došli spremni. Kad netko nije spreman, poludim. Režiser mora znati što hoće i mora me uvjeriti u to. Ne volim one koji muljaju. Mrzim ove današnje režije s mitraljezima, kacigama. Mislim da je to kaj god. I ove golotinje isto. Ili solist pjeva ariju, a ovi mu se motaju i rade kerefeke oko njega, samo da odvuku pažnju od arije i solista. To je glupo. To se može raditi jedino ako je solist loš, da ga spasiš.
Jeste li imali najdraže partnere, partnerice?
Nisam imala problema s njima. Bio mi je užitak raditi s Bušljetom, Janezom, Stojanom, Enčevom... Ili s Marofom. Od početka je tu bila i Majda Radić pa Dunja u Splitu. S njima je bio užitak raditi. Ali mrzim kada netko kasni i kada ne nauči. Jedan kolega mi veli da sam mu napisala na note: “Nauči tekst”. Ali bila sam spremna pomoći kolegama. Lotrič je izjavio da može otpjevati strettu u “Trubaduru” jer sam mu svojim pogledom dala snage. Predstava je od svih nas. Čovjek tu ne smije biti kao hladetina.
Pjevači se obično vežu za dirigente?
S nekim je dirigentima bilo uvijek lakše pjevati, a s nekima teže. Sjećam se Belamarića kada smo radili “Walkure”. Pitala sam ga, zašto vi svaki put sjednete kada ja počnem pjevati, a on odgovori: “Ja se onda odmaram”.
A pedagogija?
To me nikada nije zanimalo. Rekla sam da mogu čuti i reći svoje mišljenje, ali dok pjevam, neću • predavati.
Nesebična kao i uvijek, na promociji svoje monografije u zagrebačkom HNK tu je ambicioznu knjigu poklonila svima prisutnima