Zadnji je čas za prekid “rata” i zajedničku strategiju prema BiH
Milanović i Plenković moraju napokon sjesti za stol
Zemlja koja o zaštiti prava vlastitog naroda u susjednoj zemlji govori nekoordinirano i svadljivo, ne može biti shvaćena ozbiljno // Neustavni Izborni zakon u BiH Zagreb ne može promijeniti nametanjem svojih rješenja, nego na vlasti u Sarajevu treba utjecati posredno, preko svojih saveznika // Joško Klisović i Miro Kovač: Svakako bi bilo dobro da sjednu i dogovore politiku prema BiH
Na početku nam valja konstatirati da su svi dosadašnji pokušaji hrvatske politike i diplomacije da se izvrši pritisak na Sarajevo i promijeni Izborni zakon BiH, a bilo ih je nekoliko, doživjeli fijasko. Iako se u Zagrebu naglašava kako je Izborni zakon BiH neustavan i diskriminatoran u odnosu na Hrvate u BiH, s obzirom na to da taj zakon omogućuje Bošnjacima, koji čine većinu stanovništva Federacije BiH, da svojim glasovima izaberu i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH, osiguravajući im i punu kontrolu nad Domom naroda Parlamenta BiH, Zagreb nije uspio u svojim nastojanjima da se takvo neustavno stanje okonča. Razloga za taj neuspjeh, koji svjedoči o našim političkim i diplomatskim deficitima, ima više, no nekoliko je ključnih. Kao prvo, hrvatska politika mora shvatiti da ne može uspjeti u svojim nastojanjima sve dok ne počne govoriti jednim glasom. To znači da Andrej Plenković i Zoran Milanović moraju sjesti za stol i dogovoriti zajednički pristup u rješavanju ovog problema, a onda i dosljedno provoditi dogovoreno.
Pogrešan pristup problemu
Iako su razlike u stajalištima između aktualnog premijera i predsjednika države upravo u ovom pitanju najmanje, i u ovom se slučaju ipak dogodilo ono najgore što se moglo dogoditi, s obzirom na to da je i ovaj problem ispolitiziran i instrumentaliziran u njihovu svakodnevnom političkom obračunavanju, a to, logično, onda i dovodi u pitanje legitimne pokušaje hrvatske diplomacije da okonča izbornu diskriminaciju Hrvata u BiH. Drugim riječima, pitanje legitimne zastupljenosti Hrvata u susjednoj državi postalo je predmetom političkog obračunavanja u Hrvatskoj, što podjednako šteti i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH. Iako ovlasti predsjednika države nisu usporedive s ovlastima premijera, pogrešno je misliti da zbog toga ono što govori predsjednik države nije važno. Te su ovlasti dovoljne da u slučaju nesuglasja, koje je ovdje očito, narušavaju jedinstvo i pošalju pogrešnu poruku. Zemlja koja o ovako ozbiljnom i važnom pitanju kao što je zaštita prava pripadnika vlastitog naroda u susjednoj zemlji govori na ovakav način, nekoordinirano, svadljivo i uvredljivo, ne može biti shvaćena ozbiljno. Zato je, ponovimo još jednom, u ovom slučaju neophodno da premijer Plenković i predsjednik Milanović usuglase svoje stavove i dogovore jedinstvenu politiku prema Bosni i Hercegovini, a za to najprije moraju sjesti za isti stol i početi razgovarati.
Drugi važan razlog hrvatskog neuspjeha leži u pogrešnom pristupu u rješavanju ovog problema. Hrvatska vladajuća politika zanemaruje činjenicu da politička elita u Sarajevu nikad neće pristati na to da joj susjedna Hrvatska nametne izborni zakon, u skladu s poznatom latinskom izrekom prema kojoj kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone, baš kao što ni Hrvatska ne bi pristala na to da joj zakone pišu u Sarajevu. Činjenica da je Hrvatska potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma ne daje Zagrebu pravo da Sarajevu nametne izborni zakon. Unatoč činjenici da je Bosna i Hercegovina još uvijek u određenoj mjeri međunarodni protektorat, BiH je suverena zemlja prema kojoj se Hrvatska mora odnositi s poštovanjem i uvažavanjem. Nemoguće je silom, prijetnjama i uvredama prisiliti političke predstavnike Bošnjaka da prihvate izmjene izbornog zakonodavstva kakve predlaže Zagreb, bez obzira na to dolaze li ti prijedlozi s Pantovčaka ili iz Banskih dvora. Hrvatska politika ne bi smjela pristati na normalizaciju takvog političkog diskursa, koji se temelji na aroganciji i diskreditaciji političkih sugovornika i drugih političkih aktera, koji Hrvatskoj i njezinim interesima nanosi nemjerljivu štetu. Zahvaljujući takvim izjavama i pristupu, Hrvatsku počinju doživljavati kao zemlju koja ugrožava ustavni poredak i državnost susjedne zemlje, a to je, naravno, nedopustivo.
Međutim, to ne znači da je inteligentna i promišljena politika posve nemoćna u ovakvim slučajevima i da ne postoji način da Zagreb utječe na vlasti u Sarajevu da se riješi ovaj problem, ali taj utjecaj mora biti posredan, preko naših saveznika, s obzirom na to da je svaki izravni pokušaj nametanja izbornog zakona zbog prije navedenih razloga unaprijed osuđen na neuspjeh. Zato su u slučaju kao što je ovaj savezništva ključna, a upravo u tom pogledu hrvatska strana, čini se, nije obavila svoj posao. Hrvatska diplomacija nije uspjela uvjeriti svoje ključne saveznike u Europskoj uniji, baš kao ni Washington, da su promjene izbornog zakonodavstva kakve predlaže u BiH opravdane i dobre za budućnost BiH. To je podjednako neuspjeh premijera i predsjednika države, kao i poraz cjelokupne hrvatske politike. Ključni politički akteri u zemlji trebali bi u razgovoru s europskim i svjetskim političkim akterima objašnjavati hrvatske pozicije u ovom pitanju, ali prije toga se predsjednik i premijer moraju precizno dogovoriti o tim pozicijama, tako da se ovdje ponovno vraćamo na početak s obzirom na to da bez dijaloga i dogovora Milanovića i Plenkovića ne može biti pomaka pri rješavanju ovog pitanja. Njih dvojica, koji se, kako uvjeravaju, toliko nesebično i požrtvovno bore za interese i prava Hrvata u BiH, najprije bi se trebali žrtvovati i pregristi vlastiti ponos, sjesti za isti stol i dogovoriti što to Hrvatska zapravo želi u BiH i kako to ostvariti. Hrvatska politika znala je rješavati neusporedivo krupnije probleme od ovoga, iako time ne želimo reći da je ovo pitanje lako rješivo. Međutim, potpuno je iluzorno očekivati da će nas drugi shvatiti ozbiljno ako se naši čelnici međusobno ne shvaćaju ozbiljno.
Neshvaćanje trenutka
U tom je kontekstu važno shvatiti da je i priča o hrvatskoj blokadi ulaska Finske i Švedske u NATO savršen primjer istog tog nejedinstva, koje nanosi nemjerljivu štetu hrvatskim interesima u EU, što se onda negativno odražava i na rješavanje problema Hrvata u BiH. Ideja blokiranja proširenja NATO-a u ovom trenutku dokaz je neshvaćanja povijesne važnosti i ozbiljnosti ovog trenutka, dok i samo spominjanje blokade u ovom kontekstu odražava brzopletost i nepromišljenost. Čak i oni koji su spremni na blokadu, kao što to znamo i iz vlastitog iskustva, nikada ne govore o blokadi i ne koriste taj termin. Čak ni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, iako dovodi u pitanje članstvo Finske i Švedske u NATO savezu, ne koristi termin “blokada”, premda je Erdoğan čelnik jedne od najvažnijih članica Sjevernoatlantskog saveza. Ni slovenska vlada nije tvrdila da blokira Hrvatsku kada je prije desetak godina blokirala hrvatske pristupne pregovore, nego je samo tvrdila da inzistira na poštivanju pregovaračkih pravila, znajući da bi joj otvoreno proglašavanje blokade suzilo manevarski prostor. Čak i za blokadu, na što nam jasno ukazuje ovaj primjer, neophodan je dogovor, jer u protivnom i sama najava blokade može postati štetna i kontraproduktivna. I to je još jedan dokaz da predsjednik Milanović i premijer Plenković napokon moraju okončati svoj suludi i štetni rat, koji šteti obojici, ali još više zemlji u koju se zaklinju.
Priča o hrvatskoj blokadi ulaska Finske i Švedske u NATO savršen je primjer nejedinstva, koje nanosi nemjerljivu štetu hrvatskim interesima u EU, ali i Hrvatima u BiH Milanović i Plenković napokon moraju okončati svoj suludi i štetni rat, koji šteti obojici, ali još više zemlji